Kucanje i traženje
Ponekad me netko zamoli da molim za nekoga tko treba ići na složen operativni zahvat čiji se ishod ne zna. Ponekad me netko zamoli da molim za njega jer se nalazi na rubu samoubojstva. Ponekad me netko zamoli da molim za njega jer je praznina zbog gubitka voljene osobe tako duboka da velikom brzinom sve što je dotad imalo smisla taj smisao gubi.
Rado se molim za druge, iako ima onih koji su uvjereni kako se skoro nikad Bogu ne molim. Odavno sam naučio kako je evanđeoska skrovitost mjesto gdje me Isus čuje, gdje me dočeka i gdje zajedno sa mnom moli.
Iako rado molim za nekoga ponekad budem uznemiren. Što ako molitva ne bude uslišana? Što ako se dogodi drugačiji ishod od onoga za kojega molim? Ne želim ni pomisliti kako se Isus ismijava s mojom molitvom. Nešto takvo njemu ne priliči i on to nikad ne bi učinio.
Ljudi misle kako sam čudotvorac i kako činim čuda. Ali, ja ne želim da me takvim smatraju. Radije želim nešto drugo. Želio bih da oni za koje molim osjete kako je u trenutku njihovog straha, agonije i patnje Isus s njima i u njima.
Želio bih da oni za koje molim osjete kako u trenutku njihovog radosnog krika jer je operativni zahvat prošao uspješno, osjete kako se i Isus s njima i u njima raduje. Želio bih da ne zaborave na Isusa i kad Bog čuje njihove molitve, ali i kad su uvjereni da ih Bog nije čuo pa su onda na Boga ljuti i ogorčeni.
Želio bih da nikad ne zaborave na Isusa čak i onda kad ga mrze i pljuju na njega jer ih nije uslišio onako kako su očekivali. Ne bih želio da o svojoj molitvi misle kako nije dovoljno snažna stoga je Bog nije čuo. Ne bih želio da o svojoj molitvi misle kako je previše grijeha u njihovom životu i Bog ih sigurno neće uslišiti. Ne bih volio da misle kako ih Boga kažnjava neuslišanjem. Ne bih volio da misle kako je netko drugi bolje od njih molio, pa je Bog uslišio one druge, ali ne i njih. Ne bih volio da misle kako je Isus netko tko je samovoljan i odlučuje koga će uslišiti i koga neće.
Volio bih da kad im molitva bude uslišena zaborave na mene i na moju molitvu za njih, volio bih da Isusu kažu hvala ti, a ne meni. Volio bih da kad im molitva nije uslišana meni kažu da nisam dovoljno dugo, marljivo i snažno molio, a ne da Isusa vrijeđaju i pljuju.
Volio bih da Isusa ne smatraju vračem i čarobnjakom koji u svojim rukama drži lijek za njihovu nevolju, bolest, tragediju, patnju, ali im namjerno taj lijek ne želi dati. Volio bih da ne misle kako ih Isus muči i kako uživa u njihovoj boli.
Volio bih da vjeruju kako zajedno s njima i on pati i trpi, makar ni oni ni ja ne znamo način njegovog trpljenja i patnje za njih i za mene. Volio bih da im moja molitva za njih pruži ustrajnost da ne odustanu od borbe, volio bih da im moja molitva dadne snagu da izdrže, volio bih da im moja molitva dadne smisao i svrhu njihovog zašto dok trpe i pate, kad sva racionalna i ljudska objašnjenja ne pomažu.
Volio bih da im moja molitva donese Isusa koji ih ne osuđuje zbog slabe vjere, zbog manjka povjerenja, zbog gubitka nade. Volio bih da im moja molitva donese Isusa koji s njima trpi, suosjeća, koji ih razumije i koji ih ne osuđuje kad u trenutcima nepodnošljivih patnji i trpljenja vape Isuse, Isuse zašto si me ostavio iako je on tu pored njih.
Volio bih da ih ne bude strah Isusove osude kad im splasnu vjera i nada jer ih on neće osuditi. Volio bih da im sve to donese moja molitva, ali ne i da im donese mene jednako slabog, uplašenog i krhkog kao i oni. Ne. Volio bih da im donese Isusa.
Volio bih da im moja molitva donese zaborav da sam ikad za njih molio i da ih Isus nikad na to ne podsjeti. Volio bih da od svih mojih molitava za njih, s njima i u njima ostane samo Isus i oni. I da ništa drugo ne čuju osim njegovih riječi: kucali ste i otvorilo vam se, tražili ste i našli ste. Nije važno tko je kucao umjesto njih i tko je tražio umjesto njih.
U njihovim patnjama i bolima najvažnije je da pronađu njega, a ne onoga koji je za njih molio i moli. Jednako kao što je i njemu došao Isus i ponovio te iste riječi ne spominjući tko je za njega molio, a niti je on pitao.
