Mihael

Mihael


U jesen, 29. rujna stoljećima se slavi sveti arkanđeo Mihael (u reformi katoličkog kalendara 1969. Mihaelu su dodana još dva anđela: Rafael i Gabriel). U starija vremena Mihael se osobito svečano častio. Mnoštvo je starih crkava po cijelome svijetu posvećeno ovome anđelu, kao na primjer crkva u Tvrđi u Osijeku, a sâm grad Miholjac dobio je po njemu ime. Tko je to arkanđeo Mihael? Spominje ga se samo dva puta u Svetom pismu: tek uzgredice u Judinoj poslanici, a u Knjizi otkrivenja ovako za nj piše: „I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi“ (Otk 12,7-9). Kršćani stoga časte Mihaela kao anđeoskog prvaka i vojskovođu koji je pobijedio Sotonu. Znakovito je njegovo ime. Sva židovska imena imaju neko značenje (kao kod nas, npr. Zlatko, Zdravko, Ljubica ili Ruža).  Na hebrejskom „Mi-ha-el?“ znači „Tko-(je)- kao-Bog?“ Ovo ime dobiva svoje posebno značenje u kontekstu borbe protiv Sotone. U kršćanskom nauku Sotona je zapravo pali anđeo, odnosno anđeli koji su se pobunili protiv Boga jer nisu htjeli služiti utjelovljenom Sinu Božjem – Kristu. I onda dolazi Mihael koji pita: „Tko je kao Bog?“ Tko se može s njime mjeriti?

Tko je kao Bog? Važno je to pitanje. Nađe se još dosta onih među nama koji se sjećaju školovanja u vremenu jednoumlja. Nasuprot „zatucanom naučavanju Crkve“, učili su nas da vjerujemo da Boga nema i da ga čovjek zamjenjuje. Jer, evo, čovjek se pokazuje kao svemoćan: buši tunele, gradi mostove i brane, plovi morima i ispod mora, leti zrakom i svemirom… Takvom socijalističkom čovjeku ništa nije nemoguće, takvom čovjeku – sve kada bi ga i bilo – Bog ne treba.

Kao da se i danas povijest ponavlja. Sudeći prema sredstvima javnog priopćavanja, Bog nas svojim zapovijedima samo ograničuje. Po sebi bi bili prihvatljivi samo „vjerski običaji“: krštenje, krizma, vjenčanje, neki veći blagdani, ali su to – makar se to ne kaže izravno – više izraz folklora kao što su Đakovački vezovi. Vjerski okviri i običaji trebali bi biti tek okvir za potrošnju i zabavu, kao što se – po američkom modelu – Božić pretvara u blagdan razmjene darova. Zapravo, zapadno društvo – prema kojem punom parom hrlimo – daleko je od Boga. Naši su bogovi mediji. Oni postaju svemoćni i oni nam govore što je istina, što je dobro, što je moderno, a što konzervativno i nepoželjno. A ti mediji nam kažu da su božanstva za kojima trebamo težiti vječita mladost i ljepota, vječita zabava, brza hrana, egzotična ljetovanja, trgovački centri, a ponajviše kupovina, kupovina i opet kupovina. I tko bi onda još slušao pobožna zanovijetanja o zapovijedima, samoprijegoru, križu, jednostavnosti života…

Veli Mihael: „Tko je kao Bog?“ Hoće se reći sljedeće: ako čovjek traži smisao života  izvan Boga i onih vječnih zakona po kojima je stvoren svijet i čovjek, on nužno, prije ili kasnije tone u besmisao. Nitko i ništa ne može u svijetu i u čovjeku Boga zamijeniti. No, s druge strane, nije Bog isključiv. Sav svijet je po njemu i od njega i zato nema razloga prezirati bilo što od onoga što nam on na zemlji daje. Veli Pavao: „Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.“ Tek onaj tko Boga uklopi u svoj svijet i u svoj život može punim plućima uživati ljepotu i blagoslov (jednostavnog) života koji nam je dan. U ovom vremenu koje – kao u vremenu jednoumlja – misli da mu Bog ne treba, dobro je imati na pameti ovo neobično ime: Mihael, Tko je kao Bog?