Misa: naklon glavom
Koji puta svećenici žustro raspravljaju o nekom liturgijskom pitanju pri čemu se nikako ne mogu složiti, a pri tome zaboravljaju da baš o tom prijeporu stoji jasan propis u Općoj uredbi Rimskog misala ili u Prethodnim napomenama nekog obrednika. A bilo bi važno, s vremena na vrijeme, prostudirati te odredbe. Ovoga puta – za one koji baš ne čitaju spomenute napomene – zajedno ćemo „prolistati“ što u važećim liturgijskim knjigama stoji o naklonu glavom, jer je „ponavljanje majka mudrosti“.
Od starine je duboki naklon glavom i ramenima znak poštovanja prema ljudima, ali i prema Bogu. Tako Ordines Romani (10. st.) propisuju da svi službenici od Svet pa do konca kanona ostanu duboko naklonjeni. Bio je to znak strahopoštovanja pred otajstvom Duha Svetoga koji je na djelu. O tome su se propisi i običaji mijenjali tijekom povijesti, a evo kakvi su važeći propisi. Opća uredba Rimskog misala u br. 275 određuje:
Naklonom se izražava poštovanje i počast osobama ili njihovu dostojanstvu. Dvije su vrste naklona: glavom i tijelom:
a) Naklon se glavom čini kad se izgovaraju imena svih triju božanskih osoba zajedno te kod imena Isusova, blažene Djevice Marije i sveca u čiju se čast slavi misa.
b) Naklon tijelom ili duboki naklon čini se: pred oltarom; kod molitava „Svemogući Bože, očisti mi srce“ i „Primi nas, Gospodine, duhom ponizne“; u simbolu kod riječi „I utjelovio se“; u Rimskome kanonu kod riječi „Ponizno te molimo“. Isti naklon čini đakon kad traži blagoslov prije naviještanja evanđelja. Svećenik se, uz to, malo nakloni kad kod posvećenja govori Gospodnje riječi.
Što se tiče onog prvog naklona glavom pri spominjanju imena triju božanskih osoba, Blažene Djevice Marije ili svetaca zaštitnika, očito je da su mnogi na to zaboravili, odnosno da ga nikad nisu ni činili. A vrijedilo bi tako iskazivati poštovanje prema našim svetinjama. Jednako tako bilo bi i važno i potrebno da onaj drugi, duboki naklon činimo mirno i sabrano, jer bi i stav tijela trebao izražavati ono što molimo riječima i srcem.
Biskupski ceremonijar (br. 72) propisuje još neke druge naklone. Bilo bi dobro i na to podsjetiti, jer ova knjiga baš i nije svima pri ruci.
Oltar pozdravljaju dubokim naklonom svi koji dolaze u prezbiterij, ili iz njega izlaze, ili prolaze ispred oltara.
Da se podsjetimo. Kada se u crkvi ne slave otajstva, naša je pobožnost i naše je štovanje usmjereno prema svetohraništu (naravno, ako je u njemu pohranjeno Presveto). Međutim, u misnom slavlju središte postaje oltar koji predstavlja Krista. Zato, na početku i na koncu mise, ako predslavitelj i poslužitelji prolaze ispred svetohraništa, učine poklon poklecanjem. Za vrijeme misnog slavlja poklon ide samo oltaru, a taj se poklon izražava, kao što je rečeno, dubokim naklonom. To onda znači da svećenik molitvu prije čitanja evanđelja moli naklonjen prema oltaru. Jednako tako, različiti službenici (čitači, ministrant, oni koji prikupljaju milostinju), ako prolaze ispred oltara, poštovanje mu iskazuju naklonom, a ne poklecanjem.
Biskupski ceremonijar (br. 76-78) nadalje propisuje:
Biskupa pozdravljaju dubokim naklonom služitelji i koji god mu pristupaju da izvrše neku službu ili, pošto je izvrše, odstupaju ili ispred njega prolaze.
Kad se biskupova katedra nalazi iza oltara, neka služitelji pozdrave ili oltar ili biskupa, već prema tome da li pristupaju oltaru ili pristupaju biskupu; koliko je to moguće neka paze da ne bi prolazili između biskupa i oltara, poradi poštovanja i jednom i drugom.
Ako je slučajno i prezbiteriju više biskupa, poštovanje se iskazuje samo onom koji predsjeda.
Što se hoće reći? Služitelji trebaju naklonom iskazati poštovanje biskupu onda kada ga poslužuju.[1] Ako imaju neku službu na oltaru, onda iskazuju počast oltaru. Tako, na primjer, čitač koji ide prema ambonu – ukoliko prolazi ispred oltara – naklonom će iskazat poštovanje prema oltaru, a ne biskupu. Netko će upitati, a što ako poslužitelj mora proći između oltara i biskupa? Odgovor valja potražiti u već navedenoj odredbi iz Opće uredba Rimskog misala, gdje se veli da trebaju naklonom iskazati počast oltaru svi poslužitelji koji ispred njega prolaze. To je po sebi razumljivo. Oltar predstavlja Krista (zato ga slavitelj ljubi na početku i na koncu mise). Krist nas okuplja na euharistiju, njega slavimo i njemu poštovanje iskazujemo. Na drugom mjestu, naravno, prema spomenutim odredbama liturgijskih knjiga, poštovanje se iskazuje i biskupu, koji predsjeda slavljem.
[1] Neki su svećenici, po uzoru na ovu odredbu, uveli običaj da poslužitelji (ministranti) naklone svećeniku prije nego što pristupe donoseći vodu i vino i nakon što ga posluže…
