Subota, 4 prosinca

Moć Crkve?


Njemački politički filozof Carl Schmitt u svom djelu Rimski katolicizam i politička forma nastoji objasniti u čemu se zapravo sastoji moć Katoličke Crkve. Uglavnom kada se govori o Katoličkoj Crkvi i njezinoj moći postavlja se pitanje koju vrstu moći Crkva posjeduje? Kritičari prigovaraju kako je riječ o ekonomskoj moći koja izdaje temelje siromaštva onako kako se to predstavlja u Evanđelju, iako zaboravljaju da veliki dio ekonomske moći Crkve služi njezinom poslanju koje uključuje veliki broj onih kojima je pomoć potrebna, o čemu svjedoče tolike bolnice, škole, domovi za siromašne diljem svijeta.

Prigovori onih koji smatraju da Katolička Crkva ima moć ponekad ide u smjeru kritike prema kojoj Crkva ne dopušta pojedincu da bude autonoman, slobodan i da razvije sve svoje potencijale. Schmitt u svome eseju objašnjava moć Crkve polazeći od nekoliko različitih promatranja samog društva. Jedna od prvih razlika prema Schmittu sastoji se u tome što Crkva predstavlja specifičan oblik zastupanja, ili kako to Schmitt kaže Crkva je razvila specifičnu vrstu uredskog predstavljanja.

Da bi objasnio što želi reći, Schmitt pravi usporedbu između uredskog službenika neke ekonomske ili političke stvarnosti i katoličkog svećenika. Prema Schmittu, nedostatak moći ekonomskog i političkog službenika sastoji se u njegovoj nemogućnosti da predstavlja vlastiti sustav u jednoj osobi, nego on ostaje prije svega anonimni službenik u velikom kotaču ekonomske i političke stvarnosti. S druge strane, tvrdi Schmitt, katolički svećenik, iako po određenoj zadaći jest službenik koji može čak biti i uredski službenik, uvijek zadržava moć predstavljanja Krista i ne može se pretvoriti u anonimnog uredskog službenika. To je ono što Schmitt naziva u svom eseju complexio oppositorum.

Moć Crkve, smatra Schmitt, nalazi se u toj sposobnosti complexio oppositorum, odnosno sposobnosti Crkve da se prilagodi određenim ekonomskim i političkim sustavima, a da u isto vrijeme zadrži svoju specifičnu moć predstavljanja, jer se ono što ona predstavlja nalazi izvan ograničenih i propadljivih ekonomskih i političkih stvarnosti. Prema Schmittu, određena kritika Crkve koja nastaje i dolazi iz određenih političkih i ekonomskih stvarnosti nije kadra ukloniti taj complexio oppositorum ili specifičnu vrstu uredskog predstavljanja koju Crkva nosi sa sobom.

Za Schmitta moć Crkve nije moguće u ljudskom smislu kontrolirati, jer se njezina moć, ako se to uopće može nazvati moć, nalazi izvan dometa onoga što spada u ljudsko shvaćanje moći, najčešće u formi politike, ekonomije i vojske. Moć Crkve prema Schmittu je prije svega metafizička pa i na određeni način onostrana, što njezinim kritičarima ostavlja jedino kao mogućnost da Crkvu pokušaju nadomjestiti drugim ovozemaljskim moćima koje čovjeku mogu predstavljati smisao i svrhu cjelokupne stvarnosti.

Međutim, svaki pokušaj koji isključivo unutar ljudske stvarnosti pokuša ostvariti complexio oppositorum je osuđen na propast i to, čini se, iz dva razloga. Prvo, jer određena moć s vremenom gubi svoju snagu i postaje nemoćna pred zahtjevima čovjeka, odnosno gubi svoju moć predstavljanja. Drugo, nijedna ljudska moć nije kadra zadržavati complexio oppositorum bez da samu sebe ne uništi.

Zato, kaže Schmitt jedino je u Crkvi moguće da egzistiraju siromah i bogataš, grešnik i pravednik, i to u neobičnoj vrsti mirne koegzistencije koja svoj izvor ima u nadnaravnom, a ne ljudskom. Ako usporedimo bilo koji politički ili ekonomski sustav, on ne može, prema Schmittu, posjedovati complexio oppositorum, jer nijedna ljudska stvarnost ne može to sadržavati. Za Schmitta su kapitalizam i liberalizam pokušali preuzeti na sebe moć predstavljanja, predstavljajući sebe kao blagostanje i slobodu, ali u određenom razvoju ovih stvarnosti one su postale jednostavno anonimne sile bez moći da predstavljaju, pa se i stvarnost kao što je direktor, bogataš, radnik, kao slobodni pojedinci, izgubila u nemoći predstavljanja i svi su se oni pretvorili u anonimne službenike koji su nemoćni predstavljati vlastiti sustav.

S druge strane Crkva prema Schmittu zadržava moć predstavljanja nadnaravnog uvijek i stalno i u tome leži njezina moć kao i moć onoga što Schmitt naziva rimskim katolicizmom. Kada govori o rimskom katolicizmu Schmitt, čini se, misli na jednu specifičnu vrstu uredskog ili institucijskog upravljanja koje ima svoju političku formu, ali čiji izvor nije politički. Rimski katolicizam prema Schmittu ima sve elemente političkog sustava kao što su zakoni, prava, uredi, hijerarhija, ali s druge strane taj sustav je takav da jedan čovjek u sustavu može predstavljati cijeli sustav, a riječ je o katoličkom svećeniku.

Mnoge političke moći su nastojale ili nastoje oponašati rimski katolicizam i njegovu „političku formu“, ali bezuspješno, jer nisu sposobne u sebi, bez posljedica po vlastito samouništenje, zadržati complexio oppositorum. Tako recimo određeni politički sustav koji inzistira isključivo na uspješnim pojedincima stvara ogroman jaz između uspješnih i neuspješnih, što može dovesti do nasilja i pobuna. Ali rimski katolicizam kao politička forma u sebi sadrži bezbroj različitih complexio oppositorum kao što je, recimo, da jedan katolički svećenik u trenutku slavlja sakramenta to čini u ime sveopće Crkve, ili da jedan svećenik ostvaruje posredstvom Crkve vezu s nadnaravnim, iako je on sam grešan, ili da u isto vrijeme u Crkvi egzistira Crkva svetih i Crkva grešnih koja je na putu prema spasenju. Na taj način moć Crkve, kako to razumije Schmitt, ostaje sposobnost Crkve da uvijek i svuda, bilo da je riječ o jednoj osobi, ili instituciji, predstavlja nadnaravno.

S druge strane, jedan politički sustav, kao što je recimo demokracija, ne može biti predstavljena kroz jednog čovjeka,  ili demokracija ne može biti predstavljena posredstvom nekoga tko je u političkom smislu moralno i ljudski iskvaren, ili demokracija ne može biti u isto vrijeme predstavljena unutar nekog diktatorskog i totalitarnog sustava i na taj način zbog nemogućnosti da ima moć sadržavati complexio oppositorum svaki politički sustav kao i njegovi pojedinci gube moć predstavljanja pa se i oni i sustav pretvaraju u anonimnost.

Zato za Schmitta, iako mnogi politički sustavi nastoje oponašati moć Crkve, oni su nemoćni iz dva razloga: jer nisu sposobni u sebi sadržavati complexio oppositorum i jer s vremenom njihova moć predstavljanja prelazi u anonimnost. Odnosno, moć Crkve prema Schmittu ne bi bila ni u političkoj, ekonomskoj i vojnoj sferi, nego u njezinoj sposobnosti što, iako gotovo kao politički uređena, ona ne predstavlja političko, nego nadnaravno, i jer predstavlja nadnaravno, sposobna je u sebi nositi complexio oppositorum, to jest grešno i sveto, dobro i zlo, jer njezina specifična moć predstavljanja ne proizlazi samo iz zemaljskih grešnika, nego i nebeskih svetaca i na kraju Onoga koji ju utemeljio i koji je sam jednom rekao kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Zato, iako često oponašana kao jedinstven uredski sustav, prema Schmittu, u svojoj formi Crkva nije politički sustav predstavljanja, nego specifični ured koji predstavlja nadnaravno.


Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 3., 21. siječnja 2018., str. 4-5.