Utorak, 11 svibnja

Uznesenje Blažene Djevice Marije – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Crkva slavi svoje velikane, svoje svece jer su vjernicima uzor pravoga kršćanskog života i jer su nam zagovornici na nebu. Međutim, među svim velikanima i među svim svetima najveća je Marija, Bogorodica. I to ne samo jednostavno zbog toga što je rodila Sina Božjega, nego što nam je cijelim svojim životnim predanjem uzor vjernice i nasljednice Kristove. Dok zahvaljujemo Bogu za ovaj lijepi dar Isusove i naše Majke, zaprosimo i za nas snažnu Božju pomoć i na našem životnom putu.

  • Gospodine, ti si izabrao Mariju, neznatnu svoju službenicu za majku svojega Sina. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si odredio da tvoja majka bude i naša majka. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti si nam Mariju dao kao uzor i kao zagovornicu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U svojoj prostodušnosti vjernik je spreman pomisliti da je veličina i uzvišenost Marije naprosto u tome što je ona Majka Božja. To je zasigurno ono što je na njoj najvažnije. Međutim, Božja riječ kao i nauk Crkve želi nam predstaviti Mariju i kao ženu i kao majku i kao vjernicu. Jer, ako za Isusa velimo da je nama u svemu bio jednak, osim u grijehu, to onda možemo pogotovo reći i za Mariju. Ona je i kao žena i kao vjernica imala svojih kušnja i svojih poteškoća, ali se pokazala čvrstom i dosljednom službenicom Gospodnjom. Danas bismo htjeli promotriti Mariju u tri ključna događaja njezina života: u trenutku svoga izabranja, kad joj je anđeo navijestio da ima postati Majkom Božjom, u trenutku Isusove gorke muke i smrti te u trenutku njezine nebeske proslave, što danas upravo slavimo.


Blažena ti što povjerova!


Današnje evanđelje (Lk 1, 39-56) prikazuje susret Marije i Elizabete koja se osjeća izuzetno počašćenom što je Marija pohodi. I hvali Mariju riječima: “Blažena ti što povjerova…” Značajno je to da Elizabeta hvali Mariju baš zbog toga što je povjerovala, što je povjerovala da će se ispuniti sve što joj je navijestio anđeo Gabrijel”. Prisjetimo se. Anđeo Gabrijel došao je Mariji i navijestio da treba roditi Sina Božjega. I Što Marija čini? Posvema se podlaže Božjem naumu. Mi ne možemo znati kakve je ona životne planove imala. Za nju to uopće nije bilo važno. Ona u potpunosti prihvaća Božji naum. Niti se opirala Božjoj volji, niti se lažnom skromnošću ispričavala da toga nije vrijedna. Ako Bog to hoće, to je sigurno dobro. I, što je mladim ljudima slično, povjerovala je da je Bog htio uzeti upravo nju. U njezinim očima zacijelo je bilo puno drugih žena koje su po bilo kakvim drugim osnovama bile i velike, i vrijedne i zaslužne, bilo svojim rodom, bilo svojim položajem, bilo svojim bogatstvom, bilo svojom učenošću, bilo svojom pobožnošću. Marija kao skromna djevojka zacijelo nije bila svjesna svoje duhovne veličine. Njoj je to sve izgledalo tako razumljivo. Pa ipak, kad Bog od nje nešto traži, ona prihvaća.

Eto nam Marije kao uzora. Koliko god bili vjernici, mi ipak zamišljamo da mi vodimo svoj život i pokušavamo ga onda nekako urediti prema svojim zamislima. Pri tome – i nesvjesno – posvema zanemarujemo Božju volju i Božje zapovijedi. Da ne idemo u neke posebne primjere, zar ne da i mi kao vjernici i govorimo i činimo i snujemo ono što se koji put posvema protivi Božjim zapovijedima. Ukratko, u nekim se životnim prigodama ponašamo kao da nam je evanđelje nepoznanica. Božja volja i Božji način razmišljanja daleko su od nas kad je u pitanju moje dijete, moja karijera, moja zarada, moj užitak…


Neznatnost Božje službenice


Marijina vjera i njezina vjernost doživljavaju svoju najveću kušnju pod Isusovim križem. Uopće nije potrebno posebno objašnjavati što za jednu majku znači smrt vlastita djeteta. Za Mariju je to moralo biti višestruko strašno. Isus je Pravednik, Božji Sin, utjelovljenje Božje milosti i dobrote, on je “prošao svijetom čineći dobro”. Nadalje, koliko je god Marija u svoje vrijeme razgovarala s anđelom, ona je ipak malo po malo otkrivala što znači biti službenica Gospodnja i što je Božja volja za nju. I ovo je, zacijelo, bila najveća kušnja njezine vjernosti. Međutim, Marija je ustrajala. Baš kao što je i Isus rekao svome Ocu: “Ne moja, nego tvoja volja neka se vrši”, tako je i Marija ostala vjerna onom svom prvotnom: “Neka mi bude po riječi tvojoj!” Ostala je čvrsta pod križem. Doživjela je u potpunosti kako su doista neistraživi putovi Gospodnji i kako čovjek nikada ne može do kraja proniknuti Božje naume. Zato pravi Božji čovjek – trudeći se oko dobra najbolje što umije – radosna srca prihvaća Božju volju uzdajući se u njegovu mudrost, u njegovu providnost i iznad svega u njegovu dobrotu.


Svi će je naraštaji zvati blaženom


Na samom početku svoga velebnog poslanja, još prije nego što je Isusa rodila, Marija proročki progovara, kako smo danas čuli: “Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom!” I upravo to danas slavimo. Nakon svoje smrti Marija je uznesena na nebo. Proslavljena je tako njezina vjera i njezina vjernost. Molitva Crkve veli kako Bog nije dopustio da trune u grobu ona koja je nosila Spasitelja svijeta, a mi bismo danas rekli također kako je Bog na takav način proslavio Mariju i zbog toga da nam pokaže kako doista vrijedi ostati Bogu vjeran, jer je i Bog vjeran svojim obećanjima.

Upravo se zbog toga radujemo. Veselimo se jer nam je Bog dao divan uzor: Mariju neznatnu službenicu, Mariju, Bogorodicu, Mariju na nebo unesenu. Po njoj nas Bog potiče i poziva da mu budemo vjerni, da ustrajemo u dobru unatoč svim poteškoćama. Da ustrajemo u službi Bogu i bližnjemu i onda kada nas pritišću nevolje, pa i onda kad nas pogode snažne kušnje kao što to mogu biti teška bolest, progonstvo, pa i smrt naših najbližih. Bogu se sviđa čovjeka upravo po poniženju uzvisiti i Bog nikada ne želi dopustiti da bismo mi njega dobrotom, vjernošću ili ljubavlju nadmašili. Svetkovina Marijina uznesenja najbolja je potvrda toga. Neka i nas sve Gospodin potakne da mu budemo vjerni poput Marije, da bismo se s njom ovdje na zemlji mogli radovati u Božjoj službi, te da bismo jednoga dana postali i sudionicima njezine nebeske proslave.