»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Nacionalizacija sakramenata


Imaju li sakramenti nacionalnost? Postoji li hrvatsko krštenje, talijanska misa, američka ispovijed, filipinsko bolesničko pomazanje? Nekoga tko ponekad „gnjavi“ terminologijom označavamo kao onoga koji „cjepidlači“. Zar je važno kako se što kaže i na koji način?

Sakramenti su opći (katolički) znaci spasenja. Pripadaju općoj, katoličkoj Crkvi i ne pripadaju ni jednoj naciji ili državi. Postoje kulturni elementi koji mogu biti sastavni dio sakramenta i njegovog slavlja, ali kulturni elementi ne čine bit sakramenta. Ne postoji hrvatska voda za krštenje niti talijanski kruh za euharistiju, kao što ne postoji ni brazilsko ulje bolesničkog pomazanja ili krizme. Postoje voda, kruh i ulje za koje postoje propisi i odredbe o njihovom korištenju u sakramentima i nemaju nacionalnu pripadnost i predznak.

Ponekad se dogodi da se kulturni ili nacionalni element sakramenta pretvori u njegovu bit. Kada se to dogodi, događa se nacionalizacija sakramenata, miješanje nadnaravnog i božanskog utemeljenja sakramenta s njegovim specifičnim kulturološkim i nacionalnim načinom slavljenja. Recimo, marijanska pjesma Zdravo Djevo spada u jednu od najljepših skladbi na hrvatskom jeziku. Kada se pjeva u misi ona je nacionalna specifičnost hrvatskog naroda pa s pravom govorimo o slavlju mise na hrvatskom jeziku. Nije slavlje hrvatske mise ukoliko netko pod hrvatski podrazumijeva identično s božanskim i nadnaravnim, ali se može reći hrvatska misa ukoliko se misli na hrvatski jezik i specifično hrvatske nacionalne specifičnosti u slavlju sakramenata. Isto se može primijeniti na druge narode i nacije. Imaju svoje specifičnosti, kulturne i nacionalne, koji se na prikladan način dodaju slavljima sakramenata.

Kada se dogodi identičnost između specifično nacionalnog elementa u sakramentu i njegovog božanskog i nadnaravnog ustanovljenja, dolazi do fenomena nacionalizacije sakramenta. Nacionalizacija sakramenta je poistovjećivanje biti sakramenta s nacionalnim. Drugim riječima, ustanovljenje i porijeklo sakrament crpi ne iz božanskog nego iz nacionalnog. Tako se može pomisliti da euharistija nije euharistija ako je na korejskom jeziku, a ne na francuskom, jer su se u tom trenutku Francuzi zatekli na misi, pa „korejska“ misa nije božanski i nadnaravni događaj spasenja.

S druge strane, potrebno je i važno razlikovanje mjesta nacionalnog kao specifičnog u sakramentu i biti sakramenta koji izvire iz nadnaravnog i nema nikakvog nacionalnog utemeljenja. Marija Bistrica je jedno od najpoznatijih svetišta Majke Božje u hrvatskom narodu u koje hodočašće tisuće i tisuće vjernika iz svih krajeva Hrvatske pa i šire. Marija nije zbog toga Hrvatica, ona ostaje Majka Božja. Najpoznatije „trojstvo“ svetaca u BiH (sv. Anto, sv. Ilija i sv. Ivo) su sveci. Nisu Bosanci i Hercegovci, makar hrvatski narod u BiH ima svoje specifične nacionalne posebnosti u njihovom slavljenju i čašćenju.

Sakramenti nemaju nacionalnost. Darovani su općoj Crkvi kao sredstva ozdravljenja, posvećenja i spasenja.  Bog nema nacionalnost kao što božansko i nadnaravno po svojoj naravi ili biti nisu nacionalni. Izjednačiti narav samog sakramenta s njegovim slavljem koje je prožeto nacionalnim specifičnostima značilo bi nacionalizirati sakrament. Znači tvrditi da nacionalno utemeljuje narav i bit samog sakramenta. Time se ne niječe da slavlje sakramenta ima nacionalne specifičnosti nekog naroda i etničke zajednice kao što je jezik, arhitektura, izgled predmeta i odjeće. Skreće se radije pozornost da je nacionalno u slavlju sakramenta u određenoj mjeri sporedno u odnosu na njegovo nadnaravno utemeljenje. Drugim riječima svećenik koji nije Peruanac i slavi krštenje na peruanskom jeziku, koji dobro poznaje, a inače ne voli Peruance, sporedan je u smislu njegovih nacionalnih osjećaja prema ljudima čije dijete krsti. Sakrament kao nadnaravna stvarnost božanski utemeljena, ne poznaje nacionalni osjećaj kao svoju narav ili bit. Nacionalni osjećaj i ushit s biti sakramenata nema povezanosti. Jasno je da se sakrament može slaviti dublje i pozornije na vlastitom jeziku, nego na tuđem, čak i kad ga dobro poznajemo, ali to ne utječe na narav i bit sakramenta u smislu njegovog utemeljenja. Naravno, jezik ima utjecaj, ali samo na onaj način da se ispravno i propisano upotrijebe riječi kojima se sakrament slavi i uprisutnjuje u svom milosnom djelovanju. Recimo, riječi pretvorbe u misi moraju biti izgovorene na točno propisan način bez obzira na jezik kojim slavitelj govori. Svejedno je koji je to jezik sve dok taj jezik poštuje odredbe i prijevode za valjanost slavlja sakramenta.

Međutim, ponekad nam se zna dogoditi nacionalizacija sakramenata. I nije riječ o nacionalnoj simbolici i njezinoj (zlo)upotrebi kada se događa politička (zlo)upotreba simbola u slavlju sakramenata. Radi se o određenom teološkom poimanju sakramenata i odnosa njihovog ustanovljenja i njihove naravi prema nacionalnom, gdje se bit i narav sakramenta utemeljuje u samom nacionalnom, čime nacionalno posljedično postaje božansko i nadnaravno. Ponekad je prevažno razlikovati bit i narav sakramenta koja nije i ne može biti etnička i nacionalna, mjesto i domet nacionalnog u slavlju sakramenta, i odnosa teologije i nacionalnog unutar samog sakramenta. Kad se ova tri elementa pomiješaju i nedovoljno raspoznaju dolazi do „prevrata“ nacionalnog nad božanskim.

Klasična definicija kaže da su sakramenti vidljivi znaci nevidljive Božje milosti. Već sama definicija nedvosmisleno potvrđuje da sakramenti nemaju nacionalni predznak jer ga ni Bog nema. Na drugom mjestu odnos vidljivog i nevidljivog u sakramentu daje prostor nacionalnom da zauzme određeno mjesto u odnosu prema sakramentu. Jezik, arhitektura, glazba, ono su „vidljivo“ što u sakramentima dolazi do izražaja, ali ih ne utemeljuje kao da je nacionalno bit i narav sakramenta. Bit i narav proizlaze iz nevidljivog. Boga i njegove milosti. I treće, u odnosu vidljivog i nevidljivog zrcali se odnos teologije i nacionalnog u samom sakramentu. Teologija uvijek ima zadaću isticati nevidljivo kao temelj i počelo naravi i biti sakramenta i njezina je zadaća da poučava i uči i ako treba upozorava na opasnost kako vidljivo ne bi preuzelo na sebe ideju i tezu kako je ono autentična bit ili narav iz koje proizlaze sakramenti.

Zadaća je teologije da istovremeno njeguje nacionalno u slavlju sakramenata i da upozorava da bit i narav sakramenata ne može teološki biti utemeljena u nacionalnom. Ovdje nije riječ o materiji i formi sakramenata, nego o teološkom pitanju o njihovoj naravi, odnosno biti? Tko je njihov utemeljitelj? Krist kao Bog ili nacionalno kao bog? I ovo pitanje ne treba brkati s načinom slavlja sakramenata, nego je riječ o važnijem pitanju: tko je utemeljitelj sakramenata, tko im daje narav i bit? Od koga oni proizlaze?

Drugim riječima nije pitanje kako na hrvatskom jeziku pravilno i propisano izgovoriti riječi pretvorbe u slavlju mise, nego je li hrvatski jezik autentični utemeljitelj naravi, odnosno biti sakramenta, pa bi stoga slavlja na drugim jezicima bila automatski bez sakramentalnog učinka jer nije u pitanju stvarno slavlje sakramenata? Kraće rečeno, proizlaze li sakramenti u svojoj naravi i biti iz nacionalnog? Ponekad se nažalost događa da baš tako mislimo, vjerujemo i činimo u svom kršćanskom životu i našoj kršćanskoj vjerničkoj praksi.