Nad grobom prijatelja
Teško je imati riječi koje mogu nečiju žalost zbog gubitka drage osobe pretvoriti u radost, niti mu takva riječ može vratiti život, ali mi ipak trebamo uporno i uvijek naviještati onu nadu koju nam je donio Isus iz Nazareta, a koja je utkanu u čovjekovu čežnju za besmrtnošću.
O svemu tome govori i Sveto Pismo, a govore i književnici, napominjući da smrt nije kraj, nego početak vječnosti.
Isus je rekao: Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će! Ta je rečenica ojačala i ohrabrila mnoge patnike razapete na četvorini kreveta, književnike i svece.
Stojimo nijemi pred vratima smrti. Tražimo svjetlo, smisao i opravdanje čovjekove patnje, kratkoga života. Smrt nas plaši zaboravom, ugasnućem za vazda. Isus ima i tu odgovor: Smrću se život samo mijenja, a ne oduzima. Tu je sažetak vjere u prekogrobni život kod svih naroda, otkriven u razasutim grobištima i vjerovanjima. Druga je obala u nama. Krist je most, ali ako nebo ne nosimo u sebi, nigdje ga ne ćemo naći.
Patnici ga obično nose dozrijevajući u svojoj bolesti. Zato su smrt i patnja zapravo inspiracija, izazov i tema za najbolja djela.
Vjeru u prekogrobni život imali su pjesnici i pisci. I ne samo kršćanski. Evo nekih svjedočanstava:
“Što će nam ovaj život od pedeset godina i više, a jedna teža od druge, ako mu jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produžuje ga u jednu sjajnu vječnost?”, pisao je Ivo Andrić.
“Ima jedna modra rijeka, valja nama preko rijeke”, pjevao je Mak Dizdar.
“Smrt je u zaboravu, a ne u faktu smrti. Čovjek je mrtav kad ga se više nitko ne sjeća”, opominje pjesnik Frano Alfirević.
Ako je smrt kraj, onda je sve besmisleno i kratko.
Meša Selimović zaključuje ovako: “Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, tugovali zbog gubitka, uzalud se radovali zbog uspjeha. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. Ako je tako, a sigurno da jeste, nemoguće je zamisliti da taj svemirski Duh igra nedostojnu igru s ljudima puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerojatnije i logičnije i manje uvredljivo da je tijelo smrtno, a duša besmrtna. Ni kap se vode ne gubi, samo se mijenja. Kako se onda može izgubiti sve čovjekovo?”
On nas opominje i da je smrt jedino za što znamo da će nam stići, nema izuzetka. Uvijek smo joj bliže, nikad dalje, svi putovi k njoj vode.
No, mi ipak imamo još jednu snažniju, kršćansku nadu, odnosno vjerujemo kako naš život nije čekaonica za smrt, nego priprema za novi život.
Po Kristovim riječima, grob nije tamnica, niti je Veliki petak zadnja riječ u njegovu životu. Bez uskrsnuća sve bi bilo uzaludno.
Zato, tko hoće dobro umrijeti, treba da na vrijeme počne umirati, kako nas to uči narodna mudrost.
Ili da završimo opet stihovima Maka Dizdara: “Ali smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda.”
