Najlakše k cilju podvita repa
Silvije Strahimir Kranjčević (1865.-1908.), hrvatski književnik, osobito pjesnik, bio je dva mjeseca senjski sjemeništarac i sedam-osam mjeseci rimski bogoslov s boravištem u Germanicumu i sa studijem filozofije na Gregorijani, sve između travnja 1883. i lipnja 1884. godine. Osjetio je da nije za njega svećeničko zvanje, ali komu kazati? Budući da se u to doba našao u pohodu Zavodu sv. Jeronima u Rimu biskup đakovački i srijemski Josip Juraj Strossmayer, obratio mu se s molbom da ga primi. Biskup mu je ne samo umirio savjest, nego mu je omogućio preparandijski – učiteljski ispit u Zagrebu da dođe do svoga životnoga kruha.[1]
Budući da novi učitelj kao uvjereni pravaš nije mogao naći posla u Hrvatskoj, najveći dio svoga učiteljskoga kruha blagovaše u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. Njegova egzistencijalna buntovnost ostala je karakteristika njegova pjesništva, ali imao je sreću da ga u trenutku smrti pohodi drugi pjesnik, pomoćni biskup vrhbosanski dr. Ivan Evanđelist Šarić, 1908. godine, koji ga je kao svećenik bio vjenčao deset godina prije toga.[2]
Kranjčević je u zagrebačkom Viencu 1891. godine objelodanio pjesmu „Gospodskomu Kastoru“. Bilo je to u vrijeme kada je u Hrvatskoj kao hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, mađarski političar Karoly Khuen nemilosrdno „hedervario“ (1883.-1903.), a u Bosni i Hercegovini zemljak mu Benjamin, austrougarski političar, diplomat i povjesničar, domaće bošnjaštvo „kallayisao“ (1882.-1903.). Kao što je u Hrvatskoj austro-ugarski dualizam težio za isključenjem trećega „konstitutivnog“ naroda, Hrvata, gdje žene nisu imale pravo glasa, a koje su one inače bile već stekle na lokalnim izborima 1881. godine; gdje se uveo mađarski jezik u gimnazije kao obvezan predmet, potiskivali se općehrvatski izrazi, a promicali regionalizmi, tako se u BiH zemlji promovirala „bosanska narodnost“ s „bosanskim jezikom“, bez obzira na jasnu nacionalnu svijest hrvatskoga i drugih naroda u njoj.
Kranjčevića je osobito pekla činjenica i praksa nekih ljudi u političkom, kulturnom, prosvjetnom, a takvih bijaše i u crkvenom životu, koji su se dodvoravali stranim vlastodršcima kao što se kućni psić umiljava svomu gazdi. Pjesnik nije mogao gledati toliku društvenu nepravdu i licemjernost, uzeo je u ruke pero kao svijetlo oružje i „savio“ satiričnu pjesmu „Gospodskomu Kastoru“.[3] Pjesma se sastoji od 13 četverostihâ ili katrena, u kojima se izmjenjuje petnaesteročlani i deseteročlani stih. U pjesmi Kastor poprima osobine čovjeka. Pjesnik mu se izravno obraća, i to oslovljavajući ga: „Vi“.
Čim je psić došao na svijet, nije propustio priliku da svojoj „časnoj“ materi, „gospođi bajnoj“ odmah lizne „skromno gospodsku petu“. Zlatna metoda! „Cjelovom tijem shvatiste život!“, potvrdi mu Satiričar.
A kada bi ga koji majčin miljenik, bilo koji čovjek, „obijesnim prstom ščepo za uho“, taj bi mu Kastor, izvanredni psić, nježno pružio i drugo uho, „repić podvinuv“. Biva: ti mene ne možeš „naponižavati“, koliko ja tebe mogu „napodnositi“. I to radi svojih sebičnih životnih ciljeva. I tako kroza život.
Zato Kastor danas može ležati „mekom na sagu“. I „starost“ mu prolazi „kao u loju“. Poslušno se premješta „u kut iz kuta“. I stoga se njegova ne pruža „šapa badava“.
Što je pjesnik htio reći? Pa eto to: „Najlakše cilju podvita repa!“ Udvornički, uliznički, konformistički, podrepaški: gdje je malo neugodno, ali puno korisno! I pjesnik zaključuje šapćući štencu u uho:
“Sve mi se čini, da ste – uglavnom – svojom metodom,
Kastore, malko slijedili – ljude!“
Kako ova satira radikalno satire one koje direktno pogađa, ali opet kao da im ništa ne može. I to kroz ovih više od 130 godina! Oni se tako vladaju kao da je ne čuju ili ne čitaju ili uopće za nju ne haju –
Istina je očito: Na vrbi svirala!
Pravda je: Daj ti meni!
Poslušnost je: Veži konja gdje ti aga kaže!
Poštenje je: Sveži mačku za rep!
[1] Silvije Strahimir Kranjčević, Život i probrane pjesme, Izdanje knjižare V. Vošickog, Koprivnica, 1918., str. 183.: „Već nakon 8-mjesečnog boravka u Rimu, sinu mu u glavi misao da se vrati kući. Nije mu se ipak sviđao taj strani svijet, a i prave volje ne bijaše u njega za to zvanje i on se odluči vratiti u domovinu. No kako će i kuda će? U to začuje mladi klerik, da je došao u Rim vladika Strossmayer, te odmah pomisli u njega potražiti pomoći i savjeta. On pođe kanoniku dru Crnčiću, te ga zamoli, da bi ga predveo vladici. Crnčić to i učini, a Kranjčević se pred vladikom od srca izjada i reče, kako mu je doteščala klerička halja i da bi se volio vratiti kući, te pokušati gdje drugdje svoju sreću. Strosmajer mu dade novaca i preporučno pismo na kanonika i historičara Račkoga u Zagreb, te tako Kranjčević svršetkom mjeseca lipnja god. 1884. ostavi Germanicum i veliki Rim koji je inače toliko zanio njegovu pjesničku dušu. Pored njegova imena zapisao neko – jamačno upravitelj zavoda – u glavnom imeniku ove riječi: ‘Juvenis ingenii boni, sed animi levis, qui ad sacerdotium suscipiendum non erat aptus’“ [Mladić dobre nadarenosti, ali lakomislen, koji ne bijaše prikladan za svećeništvo].
[2] Isto, str. 153: „Blaga duša, dobri vladika dr. Šarić došao mu na zamolbu, da mu dade crkvenu pripravu za zadnji put. Kako li mu bijaše pri duši, kad je u takom stanju ugledao prijatelja, koga je baš on prije deset godina vjenčao! Kad ga je nekoliko puta glasno zovnuo, otvori Silvije oči, a rastuženi vladika reče mu: ‘Poljubi, Silvije, onoga Isusa, kojega si u životu toliko ljubio!’ Silvije maknu usnama na cjelov pružena mu raspela, i opet zaklopi oči. To mu bijaše zadnji cjelov. Kada ga poslije zabrinuta ljuba stala dozivati, i milovati i moliti, da je barem pogleda, onda još jednoć rasklopi oči, usta kanda htjedoše nešto progovoriti, ali ne mogaše, htjede podići desnicu, ali ne bijaše više snage. Pade opet u san, da se više ne probudi. 29. listopada u l’/2 sata o podne ispusti poštenu dušu…“
[3] https://www.poezija.hr/gospodskomu-kastoru-silvije-strahimir-kranjcevic/