Naputak o olakšavanju sakramentne Pričesti
Sveti zbor za stegu svetootajstava,
Naputak Immensae caritatis testamentum
o olakšavanju sakramentne Pričesti u određenim okolnostima,
29. siječnja 1973.
Opipljiv dokaz neizmjerne ljubavi, koji je Krist Gospodin ostavio svojoj zaručnici Crkvi, to jest neizrecivi dar Euharistije, koji je najveći od svih (darova), traži da se toliko otajstvo svakim danom sve dublje upoznaje i da se obilatije sudjeluje u njegovoj spasonosnoj snazi. Stoga je Crkva, potaknuta pastirskim nastojanjem i brigom, više puta donosila prikladne zakone i odgovarajuće spise radi poticanja pobožnosti prema Euharistiji, koja je vrh i središte kršćanskoga bogoštovlja.
Međutim, nove okolnosti vremena čine se zahtijevaju veću mogućnost pristupanja sv. Pričesti – čuvajući uvijek najveće poštovanje koje se duguje tako veliku Svetootajstvu[1] – kako bi se vjernici, obilnije sudjelujući u plodovima misne žrtve, mogli spremnije i marljivije posvetiti Bogu i dobru Crkve i čovječanstva.
Najprije je potrebno providjeti da ne bi zbog pomanjkanja djelitelja primanje svete Pričesti postalo nemoguće ili teško. Zatim da bolesnici zbog zakona pričesnoga posta koji ne bi mogli obdržavati, iako je već jako ublažen, ne bi ostali bez tako velike duhovne utjehe koju primaju u sv. Pričesti. Napokon, čini se da je prikladno u nekim okolnostima dopustiti vjernicima koji to traže da u istom danu mogu i drugi put propisno primiti sakramentnu Pričest.
Stoga, uvažavajući molbe nekih biskupskih konferencija, donose se slijedeće odredbe:
1. o izvanrednim djeliteljima svete Pričesti;
2.o proširenoj mogućnosti pričešćivanja dva puta istoga dana;
3. o ublaženju euharistijskoga posta za bolesne i stare;
4. o pobožnosti i poštovanju prema presvetom Svetootajstvu kada se euharistijski Kruh polaže na vjernikovu ruku.
1. O izvanrednim djeliteljima svete Pričesti
Različite su okolnosti u kojima se primjećuje nedovoljan broj djelitelja sv. Pričesti:
– tijekom Mise zbog velikoga skupljanja ljudi ili osobite misnikove poteškoće;
– izvan Mise, kada je zbog udaljenosti mjesta teško nositi svete Prilike, osobito kao Poputninu, bolesnicima koji se nalaze u smrtnoj pogibelji ili kada je broj bolesnika toliki, osobito u bolnicama i sličnim ustanovama, da je potrebno više djelitelja. Stoga, da vjernici, koji u stanju milosti i žele ispravne i pobožne pameti primiti svetu gozbu, ne bi ostali bez te sakramentne pomoći i utjehe, vrhovni je prvosvećenik smatrao prikladnim uspostaviti izvanredne djelitelje, koji mogu sebi i drugim vjernicima dijeliti sv. Pričest, pod ovim točno određenim uvjetima:
I. Mjesni ordinariji imaju vlast dopustiti prikladnoj osobi, poimence izabranoj kao izvanrednom djelitelju, za pojedini slučaj, ili na određeno vrijeme, ili, u slučaju potrebe, stalno, da se može sama pričestiti euharistijskim Kruhom ili da ga može dijeliti drugim vjernicima i nositi, bolesnicima u njihove domove kada god:
a) svećenik, đakon ili svjećonoša (akolit) nisu nazočni;
b) oni ne mogu dijeliti sv. Pričest zbog druge pastirske službe, slaba zdravlja ili poodmakle dobi;
c) ima toliko vjernika koji traže sv. Pričest, da bi se slavljenje Mise ili dijeljenje Euharistije izvan Mise odviše produljilo.
II. Mjesni ordinariji imaju vlast dopustiti pojedinim svećenicima koji obavljaju svetu službu, da izaberu prikladnu osobu koja će u slučajevima prave potrebe, za tu prigodu dijeliti sv. Pričest.
III. Mjesni ordinariji mogu prenijeti te ovlasti ovlastiti pomoćnim biskupima, biskupskim namjesnicima i biskupskim izaslanicima.
IV. Prikladna osoba o kojoj je riječ u točkama I. i II. bit će izabrana prema slijedećem redoslijedu, koji može biti promijenjen prema razboritu sudu mjesnoga ordinarija: čitač, bogoslov, redovnik, redovnica, vjeroučitelj, Kristov vjernik: muškarac ili žena.
V. U bogomoljama redovničkih zajednica obaju spolova služba dijeljenja sv. Pričesti u okolnostima, o kojima je riječ gore u točki I., može se povjeriti poglavaru koji nema sveti red ili predstojnici ili njihovim zamjenicima.
VI. Ako ima vremena, korisno je da osoba prikladna za dijeljenje sv. Pričesti koju je poimence izabrao mjesni ordinarij i osoba o kojoj je riječ u točki II. koju je odredio ovlašteni svećenik, primi nalog prema obredu koji je nadodan uz ovaj Naputak,[2] a sv. Pričest treba dijeliti prema liturgijskim propisima.
Budući da se ove ovlasti daju samo za duhovno dobro vjernika i u slučajevima istinske potrebe, neka svećenici budu svjesni da ih one ne oslobađaju od dužnosti da dijele božansku Euharistiju vjernicima koji to zakonito traže i, osobito, da je nose i prinose bolesnima.
Kristov vjernik, izvanredni djelitelj sv. Pričesti, mora biti valjano poučen i mora se odlikovati kršćanskim životom, vjerom i ponašanjem. Neka se trudi u svemu dorasti ovoj velikoj zadaći, njegovati pobožnost prema Presvetoj Euharistiji i pružati primjer ostalim vjernicima u odanosti i štovanju veličanstvenoga oltarskoga Svetoootajstva. Ne smije se izabrati nikoga čije bi određivanje moglo dati povod da se vjernici čude.
2. O proširenoj mogućnosti pričešćivanja dva puta istoga dana
Prema stezi koja sada vrijedi vjernici mogu istoga dana po drugi put pristupiti svetoj Pričesti:
– navečer u subotu ili uoči zapovjednoga blagdana, kada žele ispuniti dužnost pribivanja Misi, iako su se već ujutro pričestili,[3]
– na drugoj Misi uskrsne nedjelje ili na jednoj od misa na Božić, iako su se pričestiti na Misi uskrsnoga bdjenja i na božićnoj polnoćki;[4]
– također na Misi Večere Gospodinove na Veliki četvrtak, iako su se prije toga pričestili na Misi posvete ulja.[5]
Budući da osim ovih spomenutih slučajeva mogu nastati i druge okolnosti, koje savjetuju drugu Pričest istoga dana, ovdje je potrebno potanje odrediti razloge novih mogućnosti koje se dopuštaju. Odredba, koju je vrlo brižljiva Majka Crkva na temelju stoljetna običaja uvela i uključila u kanonsko pravo, a prema kojoj vjernici smiju pristupiti pričesnomu stolu samo jednom dnevno, ostaje netaknuta i ne smije se dopustiti da je se zanemaruje samo iz pobožnih pobuda.
Određenoj nepromišljenoj želji za ponavljanjem Pričesti treba odgovoriti da je snaga Sakramenta kojim se hrane, jačaju i izražavaju vjera, ljubav i ostale krjeposti, to veća što se pobožnije pristupa svetomu stolu.[6] Vjernici naime s bogoslužnoga slavlja trebaju prijeći na djela ljubavi, pobožnosti i apostolata kako bi „ponašanjem i životom dokazivali ono što su primili vjerom i Svetootajstvom“.[7]
Ipak mogu nastupiti posebne okolnosti u kojima vjernici koji su se toga dana već pričestili ili svećenici koji su već slavili Misu, sudjeluju u nekom zajedničkom slavlju. Njima će biti dopušteno po drugi put primiti sv. Pričest u sljedećim slučajevima:
1. u onim obrednim misama u kojima se podjeljuju sakramenti krštenja, potvrde, bolesničkoga pomazanja, svetih redova i ženidbe kao i u Misi preko koje se dijeli prva Pričest;[8]
2. u misama posvećenja crkve ili oltara, redovničkoga zavjetovanja i dojele „kanonskoga poslanja“;
3. u slijedećim misama za pokojnike: sprovodnoj, po primitku vijesti o smrti, pokojnikova ukopa i na prvu obljetnicu:
4. u glavnoj Misi koja se slavi u stolnoj ili župnoj crkvi na blagdan presvetoga Tijela i Krvi Kristove i prigodom pastirskoga pohoda; u Misi koja se slavi prigodom kanonskoga pohoda višega redovničkoga poglavara, posebnih skupova ili kapitula;
5. u glavnoj Misi euharistijskoga ili marijanskoga skupa, međunarodnoga, narodnoga, pokrajinskoga ili biskupijskoga;
6. u glavnoj Misi nekoga skupa, svetoga hodočašća ili propovijedanja koje se naziva pučkim misijama;
7. prigodom podjele Poputnine u kojoj se Pričest može podijeliti nazočnim nemoćnikovim ukućanima i prijateljima.
8. Mjesni ordinariji, osim u gore navedenim okolnostima, mogu dopustiti da se u pojedinom slučaju sv. Pričest istoga dana primi po drugi put, prema odredbama ovoga Naputka, kada zbog uistinu posebnih okolnosti, to smatraju opravdanim.
3. O ublaženju euharistijskoga posta za bolesne i stare
Prije svega ostaje čvrsto na snazi propis da nije obvezan ni na kakav euharistijski post onaj vjernik kojemu se u smrtnoj pogibelji dijeli Poputnina.[9] Jednako tako ostaje na snazi dopuštenje koje je dao još Pio XII., prema kojemu „bolesnici, iako ne leže u postelji, prije slavljenja Mise i primanja Euharistije bez vremenskoga ograničenja mogu uzimati bezalkoholno piće i lijekove u tekućem ili krutom obliku“.[10]
Što se tiče jela i pića, koji se uzimaju kao hrana, treba poštovati časnu predaju prema kojoj Euharistiju treba primati „prije svake druge hrane“, kako kaže Tertulijan,[11] da se time označi uzvišenost svetootajstvenoga jela.
Da se upozna dostojanstvo Svetootajstva i da se potakne radost zbog Gospodinova dolaska, prikladno je prije primanja sv. Pričesti uvesti vrijeme mȗka i sabranosti. Kod bolesnih i nemoćnih bit će dovoljan znak pobožnosti i štovanja, ako kroz na kratko usmjere misli na tako veliko otajstvo. Razdoblje euharistijskoga posta ili uzdržavanja od hrane i alkoholnoga pića skraćuje se po prilici na četvrt sata, i to:
1. za bolesnike ili nemoćnike koji borave u zajedničkim ili vlastitim domovima, bez obzira na to jesu li ležeći;
2. za vjernike u poodmakloj dobi, bez obzira jesu li zbog starosti vezani za svoj dom ili žive u domu za starije i nemoćne;
3. za bolesne ili nemoćne svećenike, iako ne leže u postelji, i starije svećenike, bilo da žele slaviti Misu ili primiti sv. Pričest;
4. za osobe koje se skrbe o bolesnima, nemoćnima ili starima, i njihove srodnike i svojtu, koje s njima žele primiti sv. Sjedinjenje, kad god bez poteškoće ne bi mogle obdržavati jednosatni post.
4. O pobožnosti i poštovanju prema presvetom Svetootajstvu kada se euharistijski Kruh polaže na vjernikovu ruku
Već od objave naputka „Memoriale Domini“, prije tri godine, neke biskupske konferencije molile su Svetu Stolicu dopuštenje da djelitelji svete Pričesti mogu euharistijske Prilike polagati na ruke vjernikâ. Kao što podsjeća ta Naputak, „crkveni propisi i otački spisi obilno svjedoče kako se svetoj Euharistiji iskazivalo najdublje poštovanje i najveća razboritost“.[12] To poštovanje i tu razboritost treba sveudilj primjenjivati. Osobito u ovom načinu pričešćivanja najpozornije se treba pridržavati nekih stvari, koje preporučuje i samo iskustvo.
Neka se posebno u pogledu ulomaka koji se mogu otkrhnuti od hostija postupa s postojanim marom i pomnjom. To se odnosi kako na djelitelja tako i na vjernika, kad god se sveta Čestica stavlja pričesniku u ruke.
Za dijeljenje sv. Pričesti na ruke vjernicima potrebna je dolična pouka ili kateheza o kršćanskoj nauci, koja se tiče kako stvarne i trajne Kristove nazočnosti u euharistijskim Prilikama tako i dužnoga poštovanja prema ovomu Sakramentu.[13]
Kristove vjernike treba dobro poučiti da je Isus Krist Gospodin i Spasitelj i da se Njemu, koji je nazočan u euharistijskim Prilikama, duguje isto klanjanje ili štovanje koje treba iskazuje Bogu. Vjernike potom treba upozoriti da nakon euharistijske gozbe ne propuste iskreno i prikladno zahvaljivanje, koje je u skladu sa sposobnošću, položajem i zanimanjem svakoga pojedinaca.[14]
Napokon, da bi pristupanje ovomu nebeskomu stolu bilo dostojno i plodonosno, vjernicima treba tako rasvijetliti dobra i plodove, kako za pojedince, tako i za društvo, da uobičajenije imanje očituje najveće poštovanje, potiče prisnu ljubav prema Otcu obitelji koji nam daje „kruh svagdanji“[15] i vodi nas u živo jedinstvo s Kristom, čijom se krvlju i mesom pričešćujemo.[16]
Vrhovni prvosvećenik Pavao VI. udostojao se odobriti i svojom vlašću potvrditi ovaj Naputak te je naložio da se objelodani, odlučivši da počinje vrijediti od dana kad bude objavljen.
Dano u Rimu, u dvorima Svetoga zbora za stegu svetootajstava, 29. dana mjeseca siječnja godine 1973.
Antonio kard. Samorè, predstojnik
+ Giuseppe Casoria, tajnik
Latinski izvornik: Sacra Congregatio de disciplina sacramentorum, Instructio Immensae caritatis testamentum de communione sacramentali quibusdam in adiunctis faciliore reddenda, Acta Apostolicae Sedis, 65 (1973.), br. 5, str. 264–271.
Prethodni hrvatski prijevodi: Uputa kako da se u nekim prigodama olakša primanje sakramentalne pričesti, Nova et vetera (Sarajevo), XVIII (1978.) 1–2, str. 387–392; Uputa „Immensae caritatis“ o mogućnosti primanja s većom koristi sakramentalne Pričesti u nekim prigodama, Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke (Zagreb), 60 (1973.) 3, str. 90–94.
[1] Usp. Tridentski sabor, 13. sjednica, Dekret o presvetom svetootajstvu Euharistije, poglavlje 7; Denzinger 880 (1646–1647): „Ako nije prikladno da itko pristupa bilo kojim svetim obredima osim sveto (na svet način), onda što je čovjeku kršćaninu jasnija svetost i nebeska božanstvenost toga svetootajstva, to više mora paziti da Ga ne pristupa primati bez velika poštovanja i svetosti (kanon 11.), osobito kada čitamo one strašne Apostolove riječi: Tko jede i pije nedostojno, osudu sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijelo Gospodinovo (Prva Korinćanima 11, 29). Zbog toga onomu koji se želi pričestiti treba dozvati u sjećanje njegovu zapovijed: Neka se dakle svatko ispita (Prva Korinćanima 11, 28). Crkveni pak običaj nalaže da je takav ispit potreban, jer nitko svjestan smrtnoga grijeha, iako se smatra skrušenim, ne smije bez prethodne sakramentne ispovijedi pristupiti svetoj Euharistiji. Ovaj sveti sabor određuje da to trebaju trajno obdržavati svi kršćani, pa i oni svećenici koji po službi trebaju slaviti Misu, osim ako nema ispovjednika. Ako bi zbog žurne potrebe svećenik slavio Misu bez prethodne ispovijedi, neka se što prije ispovjedi“ Sveti zbor Sabora, dekret Sacra Tridentina synodus, 20. prosinca 1905: Acta Sanctae Sedis, 38 (1905.–1906.), str. 400–406; Sveti zbor za učenje vjere, Pastirske odredbe o podjeljivanju općega sakramentnoga odrješenja, 16. lipnja 1972., Norma I.: Acta Apostolicae Sedis, 64 (1972.), str. 511; Šeper: Građa za životopis, 2, Zagreb, 1983., str. 201.
[2] Taj je pridodani obred sadržan u tipskom izdanju tiskanu zasebno.
[3] Usp. Sveti zbor obreda, Naputak Eucharisticum mysterium, 25. svibnja 1967., br. 28: Acta Apostolicae Sedis, 59 (1967.), str. 557; Uputa o štovanju euharistijskog misterija, Zagreb 1967. (Dokumenti, 5)
[4] Usp. isto, prvo poglavlje.
[5] Usp. isto, prvo poglavlje; Sveti zbor obreda, Naputak Inter oecumenici, 26. rujna 1964., br. 60: Acta Apostolicae Sedis, 56 (1964.), str. 891; Uputa za ispravno provođenje Uredbe o svetom bogoslužju, prilog lista Službe Božje (Makarska), IV/1964.; Naputak Tres abhinc annos, 4. svibnja 1967., br. 14: Acta Apostolicae Sedis, 59 (1967.), str. 445; Vjesnik Đakovačke biskupije, XX (1967.), br. 6, str. 111.
[6] Usp. sv. Toma, Summa theologiae, III., 79. pitanje. 7. članak, odgovor na 3. razlog i 8. članak, odgovor na 1. razlog.
[7] Sveti zbor obreda, Naputak Eucharisticum mysterium, 25. svibnja 1967., br. 13: Acta Apostolicae Sedis, 59 (1967.), str. 549.
[8] Usp. Rimski misal, Opća uredba Rimskoga misala, br. 329.a, tipsko izdanje iz 1970., str. 90.
[9] Usp. Zakonik kanonskoga prava (1917.), kanon 858, § 1.
[10] Pio XII., Motuproprij Sacram Communionem, 19. ožujka 1957., br. 4: Acta Apostolicae Sedis, 49 (1957.), str. 178; Dobri pastir (Sarajevo), VIII (1957.), br. 1–4, str. 232–233.
[11] Ad uxorem, 2, 5: Patrologia latina, svezak 1, stupac 1408.
[12] Sveti zbor za bogoštovlje, Naputak Memoriale Domini, 29. svibnja 1969.: Acta Apostolicae Sedis, 61 (1969.), str. 542, koji i dalje ostaje na snazi.
[13] Usp. Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o svetom bogoslužju Sacrosanctum Concilium, br. 7: Acta Apostolicae Sedis, 56 (1964.), str. 100–101; Sveti zbor obreda, Naputak Eucharisticum mysterium, 25. svibnja 1967., br. 9: Acta Apostolicae Sedis, 59 (1967.), str. 547; Sveti zbor za bogoštovlje, Naputak Memoriale Domini, u kojem se čita: „Neka se spriječi svaka opasnost da se u duhove uvuku nedostatak poštovanja ili lažna mišljenja o Presvetoj Euharistiji“: Acta Apostolicae Sedis, 61 (1969.), str. 545.
[14] Pavao VI., Govor članovima Međunarodnoga odbora za euharistijske kongrese, 1. ožujka 1972., Acta Apostolicae Sedis, 64 (1972.), str. 287.
[15] Usp. Luka 11, 3.
[16] Usp. Hebrejima 2, 14.
