Životni suputnik o biskupu Čuli

Prije 40 godina, 31. srpnja 1985., u mostarskoj katedrali Blažene Djevice Marije Kraljice Neba i Majke Crkve služena je sprovodna sv. Misa za nadbiskupa dr. Petra Čulu (Kruševo kod Mostara, 18. veljače 1898. – Mostar, 29. srpnja 1985.), a njegovo je tijelo potom položeno u biskupsku grobnicu u katedralnoj kripti sv. Josipa. Misno slavlje predvodio je kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup-metropolit zagrebački, u zajedništvu s 15 biskupa i više od 200 svećenika.

Msgr. Mate Nuić (1909.–1987.), svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, Biskupov supatnik tijekom uhićenja, istrage, suđenja i uzništva, za tu je prigodu pripremio oproštajni govor, ali ga zbog raka grla nije mogao pročitati. Objavljen je u Službenom vjesniku Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, br. 2/1985., str. 91–94. Prenosimo ga u cijelosti.

Dobri i dragi moj oče Nadbiskupe!

U svojim teškim životnim časovima naš narod običaje reći:

„Kad se sjetim, što je negda bilo,
Suze same padaju u krilo!“

Doista ne znam da li bih i ja mogao zornije i potpunije ičim drugim očitovati tugu i bol, koju mi je prouzročila Vaša smrt, nego li upravo toli potresnim i toli sadržajnim riječima našega puka. Da! Oče Nadbiskupe, i meni kadgod se sjetim onoga, što sam s Vama doživio i proživio, tj. kad se sjetim Vaše dobrote, Vaše plemenitosti, Vaše pobožnosti, Vaše skromnosti, Vaše očinske brige i ljubavi, Vaše susretljivosti, Vaše pobožnosti, Vaše hrabrosti i neustrašivosti — ukratko rečeno – kad se sjetim svega onoga, što je negda bilo, tad i meni suze same padaju u krilo.

A zašto padaju?!

Padaju zato jer sam Vašom smrću lišen jednoga od svojih najvećih i meni najmilijih mojih životnih uzora. Padaju zato, jer mi je smrt ugrabila Vas, koji ste kao pravi Kristov vitez: uvijek, svagdje i pred svakim, tj. kadgod je i gdjegod je trebalo neustrašivo branili čast Trojedinoga Boga, prava Njegove Crkve i nepovredivo dostojanstvo svakoga čovjeka – ne dozvoljavajući nikada, da bi Vam pri tom usta kaljao ni drhtav glas ni sraman muk, nego ste uvijek vikali i to vikali što Vas je grlo nosilo, kadgod bi se pojavio vuk.

Suze same padaju u krilo i zato, jer sam ostao bez Vas, koji kroz punih pedeset godina moga svećeničkog suživota s Vama niste nikada išli ni sa mnom ni za mnom nego vazda preda mnom probijajući se smjelo i odvažno kroz usputne klance i bogaze čisteći ih pomno i ustrajno ne samo od onih smetnja, koje bi mi onemogućavale nego i od onih koje bi mi otežavale smjeli hod naprijed.

Suze same padaju u krilo i zato, jer sam ostao bez Vas, koji ste taj divovski posao obavljali smjelo i neustrašivo i onda, kad je peklo s neba sunce vrelo, a i onda, kad su udarali gromovi u čelo.

Suze same padaju u krilo i zato, jer sam ostao bez Vas, koji ste mi kroz čitav moj svećenički život bili kako Božji svjetionik tako isto i Božji gromobran. Da! Bili ste mi Božji svjetionik jer ste mi svojim kristalnim svećeničkim životom kroz više od pedeset godina osvjetljavali životnu stazu i nefaljivo pokazivali put, kojim trebam ići, da bih mogao postati i za vazda ostati pravi Kristov svećenik, tj. uvijek vjeran Bogu, vjeran Crkvi Božjoj, vjeran svomu svećeničkomu zvanju, a isto tako vjeran svomu milomu i dragomu hrvatskom narodu!

A bili ste mi i Božji gromobran, jer ste svojim mudrim očinskim savjetima i svojim bogatim životnim iskustvom svojski nastojali učiniti me što otpornijim protiv svakom zlu i tako me već unaprijed zaštititi i obraniti od svih njegovih nasrtaja, do kojih bi eventualno moglo doći.

Bili ste mi gromobran, jer ste mi svojom čvrstom i nepokolebivom vjerom u Božju Providnost i svojom upravo jobovskom strpljivošću u svim svojim nevoljama, kojima Vas je život nemilosrdno trao, davali živi i divni primjer vjernosti i ustrajnosti prvih kršćana želeći me time unaprijed zaštititi i obraniti od svake klonulosti i malodušnosti, ako bi me kad vrijeme dovelo u životne nevolje slične Vašima.

Bili ste mi gromobran, jer ste svojim žarkim molitvama, što ste ih za sve nas neprestano upravljali Ocu nebeskom i mene trajno štitili i branili, da ne skrenem na stranputicu, odnosno da ne počinim izdaju nad svojim svetim svećeničkim zvanjem. Hvala Vam za sve to!

Dobri i dragi moj oče Nadbiskupe!

Nije nikakvo čudo nego je posve razumljivo, da je ovaj bogati i dugotrajni utjecaj, što ste ga vršili na mene nužno morao prouzročiti – a hvala Bogu i prouzročio je u mojoj duši: i ljubav, i odanost, i privrženost prema Vama, štoviše i spremnost poći s Vama i za Vas uvijek i svukud – pa ustreba li čak i na smrt.

Oh! Nitko ne bi mogao biti ni sretniji ni radosniji od mene, da sam kojom srećom kao malo moje uzdarje za ova nebrojena Vaša dobročinstva uspio ostvariti onaj svoj plan iz godine 1955. Naime, kad smo ono spomenute godine istodobno tamnovali u zeničkom zatvoru jedan do drugoga, zasebno svaki u svojoj ćeliji, uspio sam saopćiti Vam taj svoj naum ovim riječima:

Preuzvišeni gospodine Biskupe! Moje se tamnovanje primiče kraju. Ono je već na izmaku. Suočen s tom činjenicom ja sam odlučio zamoliti ministarstvo, da po isteku moje kazne mjesto mene puste Vas kući, a taj ostatak Vaše kazne od tri i po godine, da mjesto Vas izdržim ja.

No čim sam Vam saopćio taj svoj naum, Vi ste na moju veliku žalost smjesta žestoko protiv njega reagirali i meni ste najstrože zabranili takvo što učiniti. Doista bilo mi je vrlo teško poslušati Vas, ali poslušao sam, jer je to bila naredba moga Biskupa.

Oče Nadbiskupe! Pa iako sam ovim svojim neuspjehom bio uvelike ožalošćen, ipak meni je taj moj neuspjeh uz bezbroj drugih činjenica rječito zborio o plemenitosti Vašega srca i o veličini Vaše ljubavi. Jer Vi ste eto i tim svojim gestom bjelodano posvjedočili, da Vi želite radije i najteže muke trpjeti sam nego li da bi drugi i najmanju mrvicu trpio za Vas. Doista to je nepojmljiva veličina i duha i srca!

Dobri i dragi moj oče Nadbiskupe! Budući da sam već kod prvih mojih susreta s Vama, a to je bilo vrlo davno, imao sreću i uočiti i iskusiti kako plemenitost Vašega srca tako i genijalnost Vašega duha, ubrzo sam stekao čvrsto uvjerenje, da me nikada nitko i ništa neće biti u stanju od Vas duhovno udaljiti još manje rastaviti. Naš pedesetgodišnji svećenički suživot i sve što smo kroz to vrijeme zajednički doživjeli i proživjeli rječito dokazuje, da se u tom nisam prevario. Jer mnogobrojne činjenice svjedoče, da se nije uspjelo to postići: ni glađu, ni žeđu, ni milom ni silom, ni prozirnim klevetama ni lažnim izjavama, ni tamnicama ni tamničnim samicama, pa ni onim robijaškim lancima, kojima su bile vezane Vaše časne i posvećene ruke. Jednom riječju – ničim!

A kunem Vam se, dobri i dragi moj oče Nadbiskupe, da to neće biti u stanju ni sama Vaša smrt! Jer kroz čitav svoj preostali ovozemaljski život kadgod čujem Vaše časno i meni toli drago ime – bez obzira izgovorio ga ja ili netko drugi, mojom će dušom prostrujiti posebni osjećaj radosti i sigurnosti i ja ću ojačan osjećajem Vaše blizine biti u stanju s najčvršćim reći sebi i drugima – Tu je moj otac Nadbiskup! Tu je on sa mnom i uza me! On se za me moli i zato se nikoga i ničega ne bojim!

Eto s tim uvjerenjem nastavljam i stalno ću nastavljati svoj ovozemaljski životni hod sve do mog ponovnog stvarnog osobnog susreta s Vama!

U to ime: zbogom, moj dobri i dragi oče Nadbiskupe!

Da! Zbogom! Zbogom! Ali ne samo zbogom! Nego zbogom i doviđenja u Domu našeg zajedničkog Oca na Nebesima!

A dotle: Besmrtniče među Besmrtnima!

Pozdravi nam oce i djedove,
Naše bake i naše roditelje,
Našu braću i naše sestrice!

S njima Vi ste Snaga naša,
što nas krijepi s neba ko dah
majke nad kolijevkom čeda!

Besmrtniče!

Ponosni smo što smo Te imali,
Žalosni smo, što smo Te izgubili!
No i u tuzi kao i u radosti gordi smo na Te,
jer Tvojim imenom slavnim i časnim,
za Crkvu u Hrvata i za nas doznao je čitavi svijet!

Nek Ti je vječni mir u Gospodinu, Diko i Ponose naš!

don Mate Nuić, svećenik