Ne obeščašćuj svetinje
Druga zapovijed, ili bolje zabrana, glasi: „Ne uzmi imena Gospodina Boga svoga isprazno.“ Treba se čuvati svake povrjede Božjega suvereniteta, svakoga obeščašćenja svetinja. „Ne dajte svetinje psima!“ (Matej 7, 6). Sve što je sveto, treba čuvati od profanacije ili obečašćenja. Vjernik mora biti škrt u riječima, da ne povrijedi svetinje. „Vaš govor neka bude: da, da – ne, ne!“ (Matej 5, 37).
Idolopoklonstvo
148. Štovanje bilo kojega stvorenja Božjega kao boga predstavlja grijeh idolopoklonstva. Idolopoklonik raznih kumira, mjeseca, novca, tijela, spola, države, stranke itd. spreman je učiniti sve, pogaziti sve zapovijedi Božje, dakle detronizirati pravoga Boga, a na njegovo mjesto metnuti krivoga boga. Pravoga Boga divno prikazuje sv. Pavao u govoru na Areopagu (Djela apostolska 17, 22–32).
Otkud izvire idolopoklonstvo? Ljudska je duša po svojoj naravi religiozna, pa je shvatljivo: tko ne zna za pravoga Boga, klanja se krivomu. Svatko se naime nečemu klanja „oltaru, ili peći“ (narodna). Ili: „Tko ne vidje nikad tornja, taj se lud i peći klanja“ (August Šenoa). – Osim toga, u čovjeku se nalaze vrlo jaki afekti ili osjećaji prema roditeljima, pokojnicima, domovini, prirodnim silama, pa je razumljivo da ti osjećaji neke zavedu, te se počnu klanjati ili obožavati prirodne sile, duše pokojnika i slično. – Nadalje, plitke duše lako se zanesu za simbolima, slikama, stoga neuki počnu obožavati napadno izražajne slike ili kipove. – Konačno, treba imati na umu, da se etničke, historijske i druge stečevine prenose na generacije, pa tako se prenosi i idolopoklonstvo. Stoga se dogodi, da komu se klanja otac, tomu se klanja i sin. Moderno je idolopoklonstvo obilježeno humanistički, jer se danas širi kult ličnosti, filmskih zvijezda, stranica, država, sporta.
Reći ćeš da mnogi postupaju idolopoklonski, ali da svoje „ideale“ ne smatraju bogovima. Da, ali netom su spremni pogaziti zapovijedi Božje radi svojih kumira, postupaju kao idolopoklonici. Kad bi netko iz straha pred smrću iskazivao idolu božanske časti, npr. palio tamjan, iako ne bi imao nakane častiti idol kao Boga, ipak bi sagriješio protiv zapovijedi o izvanjskom ispovijedanju vjere (br. 76); možda bi sablaznio druge; svakako bi lagao.
Idolopoklonstvo je vrlo težak grijeh. Ono je kao crimen laesae majestatis divinae ili zločin povrjede Božjega veličanstva. Taj se grijeh u prvo doba kršćanstva nije opraštao, nego samo ako je idolopoklonik bio na smrti ili je prijetilo progonstvo vjernika.
Bilješka
Iako vjernici časte slike i kipove samo relativnim čašćenjem, odnosno u odnosu prema onom što te slike i kipovi predstavljaju, ipak ih treba upućivati da izbjegavaju svaku pojavu praznovjerja u vezi sa čašćenjem slika i kipova. Razni doticaji rukama, razna ljubljenja tih slika i kipova pokatkad su pretjerani.
Lažno štovanje Boga
149. Iznositi kriva čudesa, objavljivati krive objave, davati lažne relikvije i slično, znači falsificirati pravo štovanje Boga. Takav postupak moramo osuditi kao težak grijeh (ako se obistinjuju svi uvjeti teškoga grijeha), jer Bogu doista nanosi uvrjedu (kao da Ga se može štovati lažima), a Crkvi pribavlja neprilike; izaziva napade sa strane nevjemika.
Praznovjerje ili supersticija
150. Praznovjerje se obistinjuje kada se u bogoštovlje uvodi praksa protiv odredaba Crkve, i to tako da se mjesto bogoštovlja uvode karikature prave pobožnosti, deformacije bogoštovlja. Tako govorimo o praznovjerju onih koji automatski očekuju uslišanje od određena broja, formula ili niza molitava. Ima ih koji mehaničkim dodirivanjem kipa smatraju da će uspješnije postići što žele. Krist je osudio one koji misle „da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja“ (Matej 6, 7). Konstatiraj praznovjerje kod onoga vjernika koji smatra da mora slušati sv. Misu samo prije zore. Onaj drugi želi da za njegova pokojnoga oca Ivana mora celebrirati samo vlč. Ivan.
Bez sumnje, u praznovjerju igra veliku ulogu neznanje, afektivnost. Time se praznovjerje lako i opravda ili ubroji u lake grijehe. Svakako, praznovjerje prejudicira pravoj pobožnosti. Ono može primiti kvalifikaciju teškoga grijeha,, npr. ako bi netko ustrajao u toj praznovjernoj praksi, a znao za njezinu neosnovanost, time kod naroda izazivao sablazan,, a nevjernicima davao povoda za ismjehivanje kulta.
Bilješke
1) S praznovjerjem je u mnogočemu povezan okultizam ili „nauka“ o tajnim, neshvatljivim pojavama. Taj okultizam dijelimo na gatanje i na čaranje, a na ta dva smjera svodimo bezbrojne okultističke prakse.
2) Gatanje ide za tim da otkrije tajne, nepoznate stvari, stoga na gatanje svodimo spiritizam ili zazivanje duhova, da se preko njih otkriju željene tajne. Spiritizmu je srodna nekromancija ili zazivanje mrtvaca. Astrologija proriče buduće događaje po smještaju zvijezda. Opstoje i kartomantija, hiromantija i druge prakse koje idu za spoznajom.
Čaranje pak ide za djelovanjem. Čaranjem se žele proizvesti neobični učinci. Tu osobito dolazi u obzir magija. U magiji čovjek nastoji ponajviše iracionalnim praksama sebi pokoriti prirodne sile. Crna magija nastoji naškoditi bližnjemu; bijela pak magija ide samo za tim da tobože nađe zaštitu u dobru, obranu od zla, kako se vidi kod uporabe amajlija, fetiša i slično.
3) Kao što je nemoguće u moralci iznositi medicinu, pravo i druge znanosti, tako neka nitko ne očekuje da će u moralci naći naučno-psihološko-historijske podatke o raznim vrstama okultizma. Moralist se brine oko toga da kvalificira čine u vezi s postizanjem posljednje svrhe života, odnosno da ih označi kao dobre ili zle. Prema tome, iznosimo neka opća načela o okultizmu:
a) Tko bi s pomoću okultističkih praksa namjeravao doći u dodir s đavlom, od njega očekivao otkrivanje tajna ili čudesnu intervenciju, taj bi upao u idolopoklonstvo. Činjenica je da se danas redovito đavao isključuje, ali je također vrijedno spomenuti da, npr. u spiritističkoj praksi, ima fenomena koje znanost ne može još protumačiti, kao što su: levitacija, bistro čitanje na najudaljenijem mjestu, prijenos tijela.
b) Ne može se zanijekati da u mnogim od tih praksa opstoji mogućnost posve znanstvene metode. U telepatiji nije sve plod mašte. Hiromantija, grafologija, rabdomantija metereopatija i slično, posjeduju stvarne, istinite elemente da se predvidi u kojem će se smjeru razvijati karakter i sklonost subjekta (hiromantija), kakva je u glavnim crtama dotični subjekt temperamenta (grafologija), da li se ispod zemlje nalaze neke rude (rabdomantija), kako atmosferske prilike djeluju na pojedinca (metereopatija). Objektivna znanost mora lučiti: što je znanost, a što je falsifikat znanosti,
c) U dnevnom životu ljudi se često bave npr. proricanjem po kartama, po kavi i slično. Rado pitaju za značenje sna. Vrlo često se tu radi o šali, ispraznosti, taštini, neznalaštvu. Tko bi se na temelju tih proricanja ravnao u životu, ili radi njih zapostavljao svoje dužnosti, taj bi mogao i teško sagriješiti. Ako je, dakle, po srijedi sablazan ili duhovna pogibelj za bližnjega, tada i ono naivno, bezazleno gatanje postaje grješnim, vrijednim osude.
d) Općenito je priznato da bavljenje okultističkim praksama dovodi u pitanje zdravlje tijela i duše. Napetost živaca prouzrokuje psihičku neravnotežu, izaziva razne komplekse, a, svakako, škodi vjeri i moralu. Ako uzmemo u obzir štetu što spiritizam nanosi religiji i pravom bogoštovlju, morat ćemo ozbiljno posumnjati da nije možda po srijedi intervencija zloduha. To je moguće, ali nije lako dokazati da se u ovom ili onom slučaju doista radi o intervenciji zloduha. Slično možemo reći da bi se i duše pokojnika Božjim dopuštenjem mogle pokazati živima, ali nije lako dokazati da se u pojedinom slučaju doista radi o pojavi mrtvih.
e) Razumljivo da Crkva zabacuje svaku od tih praksa ako se s pomoću njih ide za tim da se poznaju nadnaravne stvari, stanje duše, da se odgonetaju budući događaji što ovise o slobodnoj volji. Crkva napose zabacuje ono zlobno čaranje kojim se nastoji drugomu naškoditi. Načelno je zabranjeno spiritiziranje, pa i pasivno prisustvovanje spiritističkim seansama. Zabranjeno je konzultirati radioestezičare u vezi s poznavanjem osoba, njihova duševna stanja ili u vezi s budućim događajima.
f) Praksa magnetizma, hipnotizma, donekle i spiritizma, mogla bi se u iznimnim slučajevima dopustiti, opravdati, ako za to postoje uvjeti izneseni u 29. I Crkva dopusti pojedincima prisustvovati spiritističkim seansama, npr. u znanstvene svrhe. Hipnotizam bi se mogao upotrijebiti u svrhu liječenja. Radioestezičar svojim njihalom može otkriti defekt u organizmu tijela.
g) Zašto tako moćno vlada praksa okultističkih metoda? Kada duša ne vjeruje u jedinoga i pravoga Boga, ona luta po impersonalnom i iracionalnom carstvu. Čovjek vapi za pomoću od nerazumljivih, tajnih snaga, jer trpi od nedostatka vjere. Slaba umna kultura mnoge dovodi do toga da stvorove smatra neovisnim o Bogu. Okultizam je nadomjestak vjere u pravoga Boga.
Iskušavanje Boga
151. Đavao je izričito iskušavao Krista (Matej 4, 7). Tako su ga iskušavali i prolaznici, dok je visio na križu (Matej 27, 40). Tako može Boga iskušavati samo onaj koji ne vjeruje, sumnja, ne poštuje Boga. To znači izravno izazivati Božju mudrost. Po svom je objektu vrlo težak grijeh.
Može se ostvariti iskušavanje Boga i uključno. Tako kuša Boga svaki onaj koji se bez opravdanja povjerava Božjoj pomoći, a zanemaruje upotrebljavati naravna sredstva, da postigne što mu je potrebito. Ako bi propovjednik očekivao od Boga rasvjetljenje (Matej 10, 19) pa zanemario pripravu, a za nju ima vremena, dokazao bi da u njegovoj duši vlada smjesa nerazboritosti, smionosti, praznovjerja. Mora se priznati da drskost ovakva postupka mnogi „više ne zapažaju“ (Bernard Häring), ali ona ipak može predstavljati i težak grijeh.
Kriva zakletva
152. To je zakletva ili prisega, u kojoj se laže. I u najmanjoj laži u prisegi Bogu se nanosi velika uvrjeda, jer onaj koji se lažno kune, kao da kaže Bogu: budi mi svjedokom laži, ili: ti, Bože, ne znaš što ja mislim, pa mi budi svjedokom za ono što govorim, a što ne mislim. Tko laže dok nešto pod zakletvom tvrdi ili laže dok pod zakletvom obećava da će učiniti ili se hotice samo fiktivno zaklinje, taj počinja krivokletstvo.
Nije ispravno ni često se zaklinjati, to je nerazboritost, neozbiljnost. Ne govori zaludno ona narodna: „Tko mnogo laže, mnogo se i kune“, ali: „Tko laže, Bog ga ne pomaže.“ Bez sumnje, mnogi čestim prisegama sablažnjavaju bližnjega, a i svojoj vjerodostojnosti nanose štetu.
Još teže vrijeđa Boga tko se prisiže u zlu, npr. dok drugoga ocrnjuje ili dok obećava zlo. Herod Antipa se javno zakleo da će nećakinji dati ono što ona zaželi. To je bilo nerazborito. Saloma je zatražila glavu sv. Ivana, što je bilo nepravedno i protiv ljubavi prema bližnjemu. Herod nije bio dužan obećanje održati, jer je želja nećakinje bila zla (Matej 14, 8).
Svetogrđe
153. Sve što je Bogu posvećeno, samim tim kao da postane sveto. Nedostojno pak ili nedolično postupati sa svetim stvarima ili osobama ili mjestima, znači obeščastiti ih, počiniti svetogrđe. Ako Bogu posvećena osoba bludno sagriješi, govorimo o svetogrđu osobe; tko sveta mjesta upotrebljava u nepristojne svrhe, počinja svetogrđe mjesta; svetogrđe predmeta počinja tko svete predmete upotrebljava u profane, niske svrhe.
Svetogrđe predstavlja poseban grijeh, jer je očit i poseban deformitet takva postupka. Ono je posebna uvrjeda Bogu. Tko, recimo, ukrade posvećeni kalež, počinja grijeh protiv pravednosti, ali vrijeđa bogoštovlje, griješi protiv religioznosti. Tu se radi o okolnosti, koja nadodaje drugu vrstu grijehu (br. 25–27).
Simonija
154. Simun vračar je opazio da Apostoli polaganjem ruku dijele Duha Svetoga, pa je htio za novac primiti tu vlast, da je ponovo proda i zaradi. Po njemu se svako procjenjivanje duhovnih vrjednota ili trgovanje njima naziva grijeh simonije. Tko bi za novac dijelio sakramente, duhovnu vlast i milost, taj bi degradirao svete stvari; sveo bi ih na predmete pravnoga prometa; procijenio bi ih, a one su neprocjenjive. Time bi svetinjama nanio uvrjedu. Stoga je sv. Petar rekao Simunu vračaru:
„Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio da se dar Božji može dobiti za novce“ (Djela apostolska 8, 20).
Posve slobodnom daru uvijek ima mjesta, pa i prigodom dijeljenja duhovnih vrjednota. – Pravedno je, također, da službenici oltara od oltara i žive, kako smo rekli u br. 143. – Zakoniti su običaji u raznim mjestima kao zakon, prema tome, naslov koji opravdava da se prime naknade za usluge, pa bile one i duhovne naravi. – Konačno, posve je opravdano, da radi posebnih izvanjskih poteškoća, kao npr. duga puta, djelitelj duhovnih vrjednota primi kao protuuslugu naknadu u vremenitim, ekonomskim vrijednostima.
Proklinjanje
155. Proklinjanjem čovjek izriče unutarnje zlo raspoloženje, zlu želju; želi drugomu zlo. Razumije se da time drugoga onečašćuje. Time vrijeđa i pravednost, dapače, ako doista želi zlo; griješi i protiv ljubavi.
Nemojmo pretjerivati. I majke često proklinju. Pa zar doista one djeci žele zlo? „Majčinim su kletvama otvorena nebeska vrata“, govori narodna. Ipak je svako proklinjanje vrijedno osude, jer barem je znak nestrpljivosti, a da ne govorimo o mogućnostima da se drugi sablazne.
Bilješka
Onaj proklinje kokoš, onaj mačku. Prirodno da zlo, što su možda životinje prouzrokovale, izaziva reakciju, koja nije grijeh. Proklinjati životinje, koliko su čovjeku korisne ili koliko su stvorenja Božja, zaslužilo bi negativnu ocjenu, to bismo nazvali grijehom, ali tko pri proklinjanju na to misli? Zaključuje se da proklinjanje nikada ne djeluje kulturno ni odgojno, ali teže je u njemu naći smrtni grijeh, ako se radi o proklinjanju nerazumnih stvorova.
Psovka
156. Psovku smo promatrali kao nijekanje vjere, jer čovjek psovkom izriče pogrdne neistine o Bogu (br. 77). Psovka obeščašćuje svetinje, zato je moramo karakterizirati kao grijeh, kao neku vrstu svetogrđa, iako ne kao svetogrđe u pravom smislu.
Upozoravaj na težinu psovke! Otkrivaj njezin besmisao! Psovač daje drugima zao primjer. Psovka je znak neodgojenosti, nekulture; ona vrijeđa vjersko osvjedočenje prisutnih. Psovka je i narodna sramota.
Bilješka
Kao lijek ili kompenzaciju za psovku, neki svjetuju da se izgovore indiferentne riječi, koje se ne mogu shvatiti kao obeščašćenje svetinja. Možda će izgovaranje tih riječi označiti srdžbu, ali srdžba je lakše naravi s gledišta moralne diskvalifikacije nego li psovka.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 132–138.
