Nedjelja Božje riječi


Riječ tvoju željno čekam.
Oči mi čeznu za tvojom besjedom (Ps 119,81-82)

Papa Franjo je 30. rujna 2019. godine apostolskim pismom Aperuit illis u povodu 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima odredio da se treća nedjelja kroz godinu slavi kao Nedjelja Božje riječi. Početne riječi pisma uzete su iz pouskrsne zgode Lukina evanđelja: Tada im otvori pamet da razumiju Pisma (Lk 24,45). Vezano je uz sv. Jeronima, ljubitelja Božje riječi, koji je ustvrdio: Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista ( (In Is., Proslov: PL 24,17). Bez Gospodina koji nam otvara pamet nemoguće je duboko razumjeti Sveto Pismo. No vrijedi i obrnuto: bez Svetoga Pisma događaji Isusova poslanja i njegove Crkve na ovome svijetu ostaju nerazumljivi.

Na završetku Izvanrednoga jubileja milosrđa (2015.-2016.) papa Franjo zatražio je da se razmisli o tome da jedna nedjelja u cijelosti bude posvećena Božjoj riječi, kako bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo sadržano u tom stalnom dijalogu između Gospodina i njegova naroda (Apostolsko pismo Misericordia et misera, 7). Pismom Aperuit illis Papa želi odgovoriti na mnoge zamolbe Božjega naroda da se u čitavoj Crkvi slavi Nedjelja Božje riječi.

Drugi vatikanski sabor dogmatskom je konstitucijom Dei verbum dao veliki poticaj za ponovno otkrivanje riječi Božje i taj tekst zaslužuje da se stalno nad njim razmišlja i da ga se živi. Ne bi li unaprijedio to učenje Benedikt XVI. je 2008. godine sazvao sinodu na temu Riječ Božja u životu i poslanju Crkve, nakon koje je napisao apostolsku pobudnicu Verbum Domini koja je prijeko potrebna pouka za naše zajednice.

Uoči Svijećnice, dana Bogu posvećenih, pozabavit ćemo se tom pobudnicom. Za vrijeme održavanja redovite jedanaeste biskupske sinode u povodu 40. obljetnice Dogmatske konstitucije Dei Verbum godine 2005. o Euharistiji, papa Benedikt XVI. predložio je da slijedeća redovita biskupska sinoda bude posvećena Božjoj riječi. Unatoč tome što je Biblija najčitanija i najprevođenija knjiga, ipak se osjeća da je još uvijek premalo poznata pa i među samim vjernicima.

Prema podatcima Općega biblijskoga saveza iz godine 2004. Sveto Pismo je u cijelosti ili djelomično prevedeno na 2.355 jezika, a u svijetu ima 6.700 jezika, od kojih 3.000 glavnih. Prema tome ni djelomično nije prevedeno na sve jezike svijeta. Istraživanje o čitanju Svetoga Pisma, provedeno na 13 tisuća ispitanika katolika, pravoslavaca i protestanata u osam europskih zemalja (Velika Britanija, Nizozemska, Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija, Poljska i Rusija) i SAD-u pokazalo je da je otprilike petina ispitanih Španjolaca, Talijana i Britanaca u posljednjih godinu dana pročitalo barem jedan odlomak iz Biblije, dok su Amerikanci sa 75 % na samom vrhu. Trećina ispitanih u Njemačkoj, Italiji i Poljskoj izjavila je da najradije slušaju homiliju, a Britanci, Rusi i Španjolci gledaju televizijske prijenose liturgijskih slavlja. Za razliku od Francuza većina ispitanika ima Bibliju. Francuzi su jedini koji misle da se Biblija ne bi trebala učiti u školama. Većina ispitanika u europskim zemljama, 65 %, tvrdi da Bibliju nije lako ni čitati ni razumjeti.

Sve je to utjecalo da je 6. listopada 2006. godine papa Benedikt XVI. donio odluku da se dvanaesta redovita opća biskupska sinoda posveti proučavanju Božje riječi u životu i poslanju Crkve. Glavni je tajnik Sinode bio Hrvat, nadbiskup Nikola Eterović. Nakon dvije godine priprave, Sinoda je sazvana i u povodu Pavlove godine otvorena u Bazilici sv. Pavla izvan zidna 5. listopada 2008. godine. Završila je 26. listopada svečanim euharistijskim slavljem u Bazilici sv. Petra. Na Sinodi je sudjelovalo 253 sinodskih otaca sa svih kontinenata: 51 iz Afrike, 62 iz Amerike, 41 iz Azije, 90 iz Europe, 9 iz Oceanije, a najviše iz Europe, njih 90. Iz kontinentalne Kine nije bio nijedan biskup. Komunističke vlasti nisu dopustile. Uz sinodske oce bilo je još 41 stručnjak i 37 slušatelja, među kojima i više žena. Među počasnim gostima bio je carigradski patrijarh Bartolomej I. i glavni rabin Haife Shear Yashyv Cohen, zatim Miller Milloy, glavni tajnik Ujedinjenoga biblijskoga društva, brat Alois, prior Zajednice iz Taizéa, izaslanici iz deset Crkvi i crkvenih zajednica, među kojima i predstavnici patrijarhatâ iz Moskve, Srbije i Rumunjske. U petak 24. listopada, nadbiskup Gianfranco Ravasi, predsjednik Povjerenstva za poruku Sinode, i još četvorica sinodskih otaca, pročitali su poruku sinode na talijanskom, engleskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku. Tekst poruke podijeljen je u četiri poglavlja: Glas Riječi: objava; Lice Riječi: Isus Krist; Kuća Riječi: Crkva; Putovi Riječi: poslanje (misije). To su četiri puta koji nas od vječnoga i beskonačnoga vode do naših domova i gradova – rekao je nadbiskup Gianfranco Ravasi.

1. Glas Riječi: Objava

Bog se objavljuje riječju. To je opće uvjerenje biblijskoga čovjeka. Iz ognja Gospodin je govorio vama; čuli ste zvuk riječi, ali lika niste nazreli – ništa osim glasa (Pnz 4,12). Glas Božje riječi odjekuje na početku stvaranja i na početku ljudske povijesti. Na početku stvaranja snagom svoje riječi zove ono što nije da bude. Njegova je riječ – događaj. Reče Bog: Neka bude… i bi tako (Post 1,3-2,4a).

Gospodinovom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova… Jer On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori (Ps 33,6.9).

Riječ Božja stoji i na početku ljudske povijesti. Svojom riječju stvara čovjeka, muško i žensko, jedino biće u stvorenom svijetu koje govori, s Bogom razgovara, pozvan da sva stvorenja, koja su po sebi nijema, uvede u sedmi dan, u dan Gospodnji, u liturgiju. Glas se Božje riječi čuje i na početku pada prvih ljudi: Gdje si? (Post 3,9). Bog riječju stvara i spašava. Do toga uvjerenja Izrael dolazi na temelju iskustva u vlastitoj povijesti. Izrael je uvijek iznova osjetio snagu Božje riječi koja upravlja sudbinom kako pojedinca tako i naroda. Njegova povijest nije ništa drugo nego događaj Božje riječi i odgovor na tu riječ. Riječ se Božja u određenom vremenu i određenoj kulturi zaodjenula u ljudsku riječ, poprimila pisani oblik, ispisao ju je Bog svojim prstom:

Kad Gospodin svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade na dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim (Izl 31, 18; 32, 15-16).

Stvaralačku i spasenjsku moć Božje riječi proroci su osjetili na poseban način. Kao što im je Bog izoštrio unutarnje oko za gledanje, tako im je otvorio unutarnje uho za slušanje. Preko njih Bog riječima usta svojih siječe i ubija, sudi i spašava (Hoš 6,5). Amos ju doživljava kao riku lava kojoj se ne može odoljeti:

Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospodin  Bog govori: tko da ne prorokuje (Am 3,8).

Izaija govori o njoj kao o nečemu što se može poslati:

Gospodin  posla riječ protiv Jakova, i ona pade na Izrael (Iz 9,7).

Jeremija je osjeća kao oganj koji proždire (Jer 5,14; usp. 20,9), malj koji razbija pećinu (Jer 23,29). Ona mu je životna radost: Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje (Jer 15,16), a ujedno i životni križ:

Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: ‘Nasilje! Propast!’ Doista, riječ mi Gospodinova postade na ruglo i podsmjeh povazdan (Jer 20,8).

Kod Ezekiela Bog snagom svoje riječi oživljava suhe kosti:

Prorokuj ovim kostima i reci im: O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu! Ovako govori Gospodin  Bog ovim kostima: Evo, duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Gospodin! (Ez 37, 1-14).

Deuteroizaija svoju Knjigu utjehe (Iz 40-55) uokviruje vjeroispoviješću u moć Božje riječi. Na početku knjige govori da je svako tijelo, tj. svaki čovjek i svaki narod, pa bio on silan i moćan kao babilonski, trava koja vene i prolazi, a riječ je Božja stalna: Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka (Iz 40,8). Na kraju knjige slikom prirodnih oborina ističe stvaralačku moć Božje riječi:

Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah (Iz 55,10-11).

U punini vremena Riječ Božja postaje tijelom, dobiva lice u osobi Isusa Krista.

2. Lice Riječi: Isus Krist

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Hebr 1,1-3).

Isus je utjelovljena Riječ Božja, Riječ koja u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo (Iv 1,1-3). U njemu objava Božja doseže svoj vrhunac. Pisma svjedoče za Njega, Mojsije je pisao o Njemu (Iv 5,39.46). Došao je da svijetu objavi Boga kao Oca.

Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On Ga je objavio (Iv 1,18).

Vidio Ga je (Iv 6,46), pozna Ga i riječ Njegovu čuva (Iv 8, 55; 10, 15), što je od Njega čuo, to svijetu zbori (Iv 8,26; 12,50), jedno je s Njim (Iv 10, 30), objavio je Njegovo ime svojim učenicima i predao im riječi koje je primio od Njega (Iv 17,6-8). Time je Božja riječ dobila svoje prebivalište, svoju kuću.

3. Kuća Riječi: Crkva

Kao što je Božanska mudrost u Starom zavjetu sagradila svoju kuću na sedam stupova (Izr 9,1), tako je Riječ Božja u Novom zavjetu sebi sagradila kuću, a to je Crkva, utemeljena na četiri duhovna stupa: apostolski nauk, zajedništvo, lomljenje kruha i molitva. Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama, piše sv. Luka u Djelima apostolskim (Dj 2,42).

3.1. Apostolski nauk

Ako se Riječ Božja navješćuje onima koji nisu članovi Crkve, onda je to kerigma, a ukoliko se odnosi na krštenike, onda je to poučavanje, didahe. Kerigma je okrenuta prema vani, prema Židovima i poganima, a didahe prema unutra, prema kršćanima. Najstariji sažetak kerigme nalazimo u 1Kor 15,3-5. Apostolski se nauk prenosio i prenosi službom riječi u različitim oblicima. Klasičan primjer kršćanskoga nauka nalazimo u Govoru na gori (Mt 5-7).

Poučavanje može biti u obliku kateheze i homilije. Kateheza je tumačenje i produbljivanje vjere onih koji su već kršteni, a homilija izlaganje Božje riječi zajednici vjernika u liturgijskom slavlju. Homilija je za mnoge vjernike odlučujući trenutak susreta s Božjom riječju. Navjestitelj bi morao imati proročkoga dara, znati povezati prošlost i sadašnjost, uprisutniti Božju riječ tako da se slušatelji u njoj prepoznaju i da se poput prvih kršćana stanu pitati: Što nam je činiti, braćo? (Dj 2,37).

Za homiliju se treba pripravljati u razmatranju i molitvi i pitati se: Što kažu liturgijska čitanja meni osobno? Riječ Božja mora najprije proći kroz filtar duše samoga propovjednika, inače će ostati bez ploda. Nesumnjivo je bez ploda tko na vani propovijeda Božju riječ, a ne sluša u svojoj nutrini, govorio je Augustin.[1]

Propovijedanje treba biti potkrijepljeno svjedočanstvom života, govorio je sv. Jeronim:

Tvoje radnje neka ne pobijaju tvoje riječi, kako se ne bi dogodilo, kada propovijedaš u crkvi, da netko u svojoj nutrini komentira. ‘Zašto dakle upravo ti ne činiš tako?’… U Kristovu svećeniku um i riječ treba da se slažu.[2]

Isti svetac, ljubitelj Božje riječi, na istom mjestu piše svećeniku Nepocijanu:

Čitaj vrlo često božanska Pisma; što više, neka sveta Knjiga nikada ne bude ispuštena iz tvojih ruku. Nauči ovdje ono što trebaš poučavati.[3]

Sinodski su oci ukazali i na vrijednost šutnje u odnosu na riječ Božju. U Verbum Domini Papa ističe:

Naše vrijeme ne promiče sabranost i katkad se stječe dojam da gotovo postoji strah od isključenja, čak i na jedan trenutak, iz sredstava javne komunikacije. Stoga je potrebno danas odgajati narod Božji za vrijednost šutnje. Otkriti središnje mjesto Riječi Božje u životu Crkve, znači također otkriti smisao sabranosti i nutarnjega mira. Velika patristička tradicija poučava nas da su otajstva Kristova vezana uz šutnju i samo u njoj Riječ može naći prebivalište u nama, kao što se dogodilo u Mariji, koja je istovremeno žena Riječi i šutnje (VD 66).

Nasljedujući Mariju, Virgo audiens – Djevicu koja sluša, biskup, svećenik mora biti slušatelj riječi, prije nego će biti njezin navjestitelj (VD 79).

3.2. Lomljenje kruha: Euharistija

Drugi stup na kojem se temelji kuća Božje riječi. Euharistija je uprisutnjenje Posljednje večere, odnosno vazmenoga otajstva, smrti i uskrsnuća Krista Gospodina. Euharistiji prethodi apostolski nauk kako je prikazano u zgodi dvojice učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35). Prvi dio, služba riječi, grije srce: Nije li gorjelo srce u nam dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma? (Lk 24, 32), drugi dio, lomljenje kruha, otvara oči: U to im se otvoriše oči te ga prepoznaše (24,31). To su dvije bitne sastojnice liturgije prve Crkve iz kojih nužno slijedi treća, a to je primjena u životu u obliku svjedočenja:

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem… pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha (Lk 24, 33-35).

Kad god se slavi Euharistija, događa se Emaus, jedinstvo apostolskoga nauka i lomljenja kruha, kako je istaknuo i Drugi vatikanski sabor u konstituciji o svetoj liturgiji:

Dva dijela od kojih se misa na neki način sastoji, naime, bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, tako su usko među sobom povezana da tvore jedan bogoštovni čin (SC 56).

3.3. Molitva

Treći stup kuće Božje riječ je: Molitva. Molitva je razgovor s Bogom, odgovor čovjeka na Božji govor. U molitvi Bog ima svoje uho na tvome srcu veli sv. Augustin. Postoje različiti oblici molitve. Povlašteno mjesto zauzima Božanski časoslov kojim Crkva posvećujući tijek dana i noći bez prestanka hvali Gospodina i moli za spasenje svega svijeta (SC 83-84). Od davnina postojala je u Crkvi, napose u redovničkim zajednicama, specifična molitva, poznata pod imenom Lectio divina: satkana od čitanja (lectio), razmatranja (meditatio), molitve (oratio) i promatranja (contemplatio) teksta Svetoga Pisma.

Mistici 12. stoljeća nazvali su taj način molitve monaškim ljestvama koje povezuju nebo i zemlju. Guigo II., kartuzijanac, u svom djelu Monaške ljestve piše:

Slatkoću blaženoga života valja tražiti u čitanju, nalaziti u razmatranju, iskati u molitvi, uživati u promatranju. Zbog toga i sam Gospodin kaže. ‘Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!’ (Mt 7,7). Tražite čitajući, naći ćete razmatrajući, kucajte moleći, ući ćete promatrajući. Čitanje je kao tvrda hrana u ustima, u razmatranje je žvakanje, molitva kušanje, promatranje uživanje. Čitanje je u kori, razmatranje u jezgri, molitva u čežnji kušanja, promatranje u užitku postignute slasti. Čitanje je izvanjska vježba, razmatranje unutarnji čin uma, molitva čežnja srca, promatranje je izvan svih osjećaja. Prvi stupanj je stupanj početnika, drugi naprednih, treći pobožnih, četvrti blaženih.

3.4. Koinonia: Zajedništvo

Četvrti stup na kojem se temelji kuća Božje riječi jest koinonia, zajedništvo vjernika s Isusom Kristom i u isto vrijeme solidarnost i uzajamna odgovornost unutar kršćanskih zajednica i vjernika u njima. Koinonia je djelotvorna kršćanska ljubav agape, iz koje se razvilo kršćansko služenje u zajednici na organizirani način: diaconia (Dj 6,5-6) i caritas.

Za Crkvu ljubav nije neka vrsta društvenoga dobročinstva koje se može mirne duše prepustiti i drugima, nego je to dio njezine naravi i nužni izraz samoga njezina bića (Benedikt XVI.).

4. Putovi Riječi: Poslanje

Crkva, u kojoj se Riječ Božja nastanila, dobila je nalog da je pronese po svem svijetu. Uskrsnuli Gospdin dao je svojim učenicima nalog: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode … učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio (Mt 28, 19-20). Putovi kojima je kroz povijest Riječ Božja putovala i još uvijek putuje različiti su. U početku su je blagovjesnici pronosili većinom pješice per pedes apostolorum, a danas preko sredstava priopćivanja dopire do svih granica svijeta i postoji mogućnost da pokuca na vrata svakoga srca:

Stojim pred vratima i kucam, tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i kod njega se nastaniti (Otkr 3,20).

Riječ Božju treba s ljubavlju dočekati, inače je ne ćemo razumjeti.

Tantum cognoscitur, quantum diligitur – Toliko se spoznaje, koliko se ljubi.[4]
Da mihi amantem et scit quod dico – Daj mi onoga koji ljubi i znat će što zborim,

govorio je sv. Augustin, a Hugo od sv. Viktora:

Si enim (Verbi) verba non diliguntur, non intelliguntur, neque amantur, si non gustantur
Ako naime riječi (Riječi) ne ljubimo, ne razumijemo ih, ne ljubimo ih, ako ih ne kušamo.[5]

Čeznimo za Božjom riječju dušom biblijskoga čovjeka: Riječ tvoju željno čekam. Oči mi čeznu za besjedom tvojom (Ps 119,81-82).

Zašutimo da slušamo Gospodinovu Riječ i da je razmatramo, kako bi ona, po učinkovitu djelovanju Duha Svetoga, nastavila boraviti, živjeti i govoriti nam tijekom svih dana našega života,

poziva nas Papa na kraju pobudnice Verbum Domini (br. 124). Pazi da se ne navikneš na Božju riječ!


[1] AUGUSTINUS, Sermo 179,1: PL 38,966, cit. u: Verbum Domini 59.

[2] JERONIM, Epistula 52,7: CSEL 54,426-427; cit. u: VD 60.

[3] JERONIM, Epistula 52,7: CSEL 54,426; cit. u: VD 72.

[4] AUGUSTINUS, De Trinitate VIII. 9.

[5] HUGO OD SV. VIKTORA, In Hier. VI, 1036 C/D, cit. u: K. RUH, Geschichte der abendländischen Mystik, I, München 1990, 360.