»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Nekadašnji ophod na Cvjetnu nedjelju


Ophod na Cvjetnicu ima dugu tradiciju. Još se, naime, iz izvještaja hodočasnice Eterije (Egerije) saznaje kako su se kršćani u Jeruzalemu u 5. st. sastajali u rano poslijepodne na Maslinskoj gori, odakle bi, nakon bogoslužja riječi, u predvečerje krenuli u ophodu prema Jeruzalemu, a u rukama bi imali maslinove ili palmine grančice. Odatle se običaj proširio po Istoku, a početkom 7. st. prenesen je i u Španjolsku i Galiju, gdje su se obično koristile vrbine grane ili neke druge s cvjetovima, pa odatle i naziv Cvjetnica.

Krajem 8. st. sve češće je riječ o ophodima s palminim grančicama, kojima se pripisivao ljekoviti učinak, a također i snaga u obrani od svih zala kuća i ukućana. Takvo se, gotovo magijsko shvaćanje, zadržalo jednim dijelom i do danas. Naime, bio je običaj da se jedu pupoljci i mladice blagoslovljenih grana, kako bi se spriječile razne bolesti, a ni danas nije rijetkost da se te grančice u obliku križa zabadaju na njivama, sa svrhom da se spriječe elementarne nepogode, ili pak da se grančice zadijevaju za raspela u kućama, kako bi zaštitile ukućane od raznih nevolja. Također, one su se shvaćale kao obrambeno sredstvo protiv raznih nametnika na stoci i povrću, kao i protiv lisica koje prijete peradi. Iako je u takvim oblicima pobožnosti često teško procijeniti ispravnost vjerovanja, čini se kako su praznovjerni elementi u narodu bili barem dijelom prisutni i isto tako barem se dijelom zadržali i do danas.

Ophod na Cvjetnicu ne poznaju svi nekadašnji obrednici, korišteni na hrvatskim područjima, nego se on nalazi samo u rimskim, odnosno onima koje je izdavao Rim (kod nas su od 1640. god. do Drugog vatikanskog sabora objavljena četiri izdanja rimskog obrednika na hrvatski jezik), a nalazimo ga također i u tzv. Đakovačkom obredniku, odnosno obredniku kojega je za svoju biskupiju – Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku – izdao biskup Josip Juraj Strossmayer 1878. god.

Ophod je započeo tako da se najprije blagoslove i razdijele grančice masline ili palme, a potom se, s granama u rukama, formira kolona. Naprijed je išao kadioničar s kadionicom koja se dimi, a iza njega je išao subđakon s križem, dok su sa svake njegove strane išli svjećonoše s upaljenim svijećama na svijećnjacima. Iza njih se formirao kler po dostojanstvu, a na njihovu kraju je išao misnik, dok mu je s lijeve strane stajao đakon. Iza njih hodio je ostali narod.

Za vrijeme ophoda pjevale su se razne prigodne antifone, a kad se ophod vraćao, u crkvu bi najprije ušla dva ili četiri pjevača, koja bi za sobom zatvorila crkvena vrata, okrenula se licem prema ophodu i započela pjevati dva po dva retka: Slava, čast…, na što bi svećenik i ostali vjernicima koji su ostali izvan vrata odgovarali.

Po završetku pjesme, subđakon bi udario drškom križa u vrata, nakon čega bi se ona otvarala i ophod bi ušao u crkvu pjevajući: Kada je ono Gospodin ulazio u sveti grad…, a potom se slavila sveta misa. Za vrijeme pjevanja Muke, grane su se držale u rukama.