Od prežalosna suđenja do blažena mučenika
Prije Božića 2024. izišla je iz tiska knjiga kardinala Josipa Bozanića „Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost“ u izdanju Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti. Ovaj pogovor u obliku Pisma objavljen je na stranicama 343–352.
Pismo umjesto pogovora
Dragi Josipe, kardinale!
Javljam Ti se iz Mostara gdje su stalne samo „klimatske mijene“. Hvala Bogu koji nas prokušava u vjeri i provjerava u nadi. U Njega se ufamo, o da ne budemo postiđeni dovijeka!
Pred očima mi je Tvoja knjiga Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost, zbirka Tvojih dvadeset i šest redovitih homilija izgovorenih kraj Stepinčeva groba o njegovu smrtovdanu, 10. veljače, od 1998. do 2023. godine. Tu su i druga tri Tvoja prigodna rada o Blaženiku: Pastirsko pismo iz 1998. u povodu 100. obljetnice njegova rođenja; Tvoja homilija izrečena na talijanskom u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, Tvojoj kardinalskoj naslovnoj, u veljači 2012. i homilija u Krašiću u listopadu 2018. u povodu 20. obljetnice Stepinčeve beatifikacije.
Providnošću Božjom povezani smo Stepinčevim spomenom još od rimskih dana 1980. godine nadalje, kada u crkvi sv. Jeronima svakoga 10. veljače nastavismo ustaljenu tradiciju slavljenjem sv. Mise in suffragium „neustrašiva svjedoka vjere“.
Osobito pak ostasmo povezani od 3. listopada 1998. kada zajedno s papom našim Ivanom Pavlom Drugim (1978.–2005.) prvi put slavismo sv. Misu in honorem blaženog Alojzija Stepinca. Toga sretnog dana – spomen glasovita Stepinčeva govora u komunističkoj sudnici 1946. – Sveti Otac kanonski dopusti čašćenje na razini blaženika s misnim obrascem mučenika. Hvala i slava Bogu Ocu na nebu, i hvala svetomu Papi na zemlji. Stepinčevo se u Zagrebačkoj nadbiskupiji slavi kao blagdan, a u drugim biskupijama HBK, uključujući i dijeceze BK BiH dopuštenjem Kongregacije za bogoštovlje od 2008., kao spomendan.
Čitajući Tvoje Pastirsko pismo o stotoj obljetnici rođenja Sluge Božjega Alojzija Stepinca „Najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“, objavljeno pola godine prije njegove beatifikacije, primjetljivo je da je Pismo ne samo biografski pregledno nego po nekim svojim mislima i točkama također programatsko. Tako dvopojmom „prežalosni proces“ – un tristissimo processo (6. točka) Časni Sluga Božji Pio XII., papa (1939.–1958.), dana 6. listopada 1946. pred članovima Suda Svete Rimske Rote označi komunistički sudski postupak, koji se upravo tada odvijaše protiv nadbiskupa Stepinca. Proces doista prejadan s ljudske, s pravne i sa svake druge strane! Miseria tužiteljske i suditeljske umišljene moći! Pio XII. tom prigodom odlučno i dokumentirano odbi prigovor da i on odobravaše ratna „prisilna obraćenja“ u Hrvatskoj i nazva to „lažnom optužbom“.[1] Temu mučenik savjesti (7. točka) razrađuješ čak u trima homilijama: „Mučeništvo je poziv“ (1998.), „Nasljedovatelj Kristov do mučeništva“ (2000.), „Snaga svetih mučenika“ (2011.). A Stepinčeva savjest i nada (10. točka) preplavljuju Tvoje homilije.
Ali i drugi pojam iz istoga Tvoga Pisma, u naslovu, privuče pozornost: „najsvjetliji lik“ – la figura più prestigiosa među hrvatskim blaženicima i svecima. U svom prvom apostolskom pohodu Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. dne 10. rujna 1994. u homiliji pod Večernjom u zagrebačkoj katedrali tako nazva nadbiskupa i kardinala Stepinca. Kontrast između te dvije sintagme dvojice Rimskih prvosvećenika s obzirom na nadbiskupsku službu i svjedočku patnju blaženoga Mučenika, kondenzira „cjelokupnu tragediju koja pogodi hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom dvadesetoga stoljeća obilježena trima zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom“, kako na tu Papinu misao s Marije Bistrice češće podsjećaš (u homiliji 1999., u Rimu 2012., u Zagrebu 2013. i 2017.).
Vrhunski je povijesni događaj kada Papa u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici u subotu 3. listopada 1998., u svom drugom pohodu Hrvatskoj, pred gotovo polumilijunskim mnoštvom vjernika, više od tisuću svećenika, sedamdeset biskupa i sedam kardinala Stepinca proglasi blaženim mučenikom. A u tom trenutku iz tisuća srdaca i grla jeknu pjesma, popraćena suzama radosnicama: „To sad nebo navješćuje, i glas s neba potvrđuje!“ Sveti Otac u homiliji za Blaženika reče: „Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“. I Ti ćeš to radosno istaknuti u homiliji o Stepinčevu 1999. godine. Prođoše dakle 52 godine iscrpna proučavanja povijesnih okolnosti, Stepinčeva nadbiskupskog djelovanja (1934.–1946.) i patničkoga svjedočenja u Lepoglavi (1946.–1952.) i Krašiću (1952.–1960.) od onoga „prežalosnog procesa“ do trenutka uzdignuća na čast oltara; od bezbožne komunističke ucjene do prave Božje utjehe! Ta studiozna ispitivanja trajahu i nakon beatifikacije, evo, daljnjih 25 godina. A i kako ne će kada je posrijedi monumentalna životna kauza „jednoga od istaknutih likova Katoličke Crkve“, koju i Ti naslijedi da iz godine u godinu promičeš „blistava znamenja mučeništva“ blaženoga kardinala Stepinca, što si vjerno i sustavno činio.
Monumentalna naime Positio super martyrio [predstavka, osim mučeništva, uključuje život, krjeposti i glas svetosti] zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, Rim, 1996., na talijanskom obuhvaća pet opsežnih svezaka s ukupno 5.919 stranica! Pozicija izrađena pod vodstvom generalnoga relatora mađarskoga dominikanca o. Ambroza Eszera (1933.–2010.), profesora teologije na Rimskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga. A svi drugi kandidati oltara u hrvatskom narodu, kojima Pape u ovom stoljeću odobriše kult blaženstva, možda u svojim službenim Pozicijama nemaju toliko stranica zajedno: Marija Propetog Petković (1892.–1966.),[2] Ivan Merz (1896.–1928.),[3] Pet Drinskih mučenica (+1941.),[4] don Miroslav Bulešić (1920.–1947.),[5] te dvojica hrvatskih mučenika rodom s Kosova: fra Serafin Glasnović Kodić (1893.–1947.) i don Anton Muzić (1921.–1948. ), proglašeni blaženima u Skadru 2016.[6]
Sluga Božji Franjo kard. Kuharić, nadbiskup (1970.–1997.), prije 35 godina Tebe u Krku za biskupa zaredi, a prije 27 godina Ti njega na zagrebačkoj katedri naslijedi. On bijaše prvi javni i auktoritativni glas u domovini pod komunističkim režimom, koji – opportune, importune (2 Tim 4,2) – razglašivaše sustavne „Poruke sa Stepinčeva groba“ (Tvoja homilija 1998.).[7] Nadbiskupova javna riječ, posebno od 1981. godine, bijaše hrabra i skladna pratnja tajnoga procesa koji se vođaše u Rimu potom u Zagrebu. U svoje propovijedi o Stepinčevu od 1971. do 1997. (ispuštena 1972.) ugrađivaše ne samo dubinu i oštrinu dara intelekta, nego i razboritu mjeru afekta dokazujući da je nadbiskup Stepinac sveto živio, svjedočki djelovao i mučenički preminuo. Nadbiskup se Kuharić znao nositi s komunistima kojima ne bijaše do istine, nego do karikature i sarkazma i na sudu i u medijima, i one 1946. i u protoku vremena. Istina je kao i pravda: spora, ali dostižna. Pobjeđuje. I, doista, dođe trenutak da se i komunistički babilonski „grad i toranj“, zatemeljan na oholosti, sebičnosti i laži, „rasprši“ i da se državna tvorevina koju na sve načine čuvahu da bude „jedan narod“, također rastvori na dijelove od kojih bijaše sastavljena. I konačno dočekasmo da demokratski Sabor Republike Hrvatske na zasjedanju 14. veljače 1992. donese Deklaraciju o osudi političkoga procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu (Pismo 1998.), a Županijski sud u Zagrebu 22. srpnja 2016. poništi presudu nadbiskupu Stepincu! Kako nepravno i nepravedno presuđeno, tako pravno i pravedno poništeno! Vivat veritas! Vivat iustitia!
S Tobom, trećim Stepinčevim nasljednikom, nadbiskupom od 1997., kardinalom od 2003., nastupiše mirnija obrazlaganja Stepinčeva života i djela. Nizankom od dvadeset i devet govora, među kojima svaka homilija s po nekoliko temeljito obrađenih i poručljivih točaka, u povodu blagdana Blaženikova prijelaza s ovoga na bolji svijet, 10. veljače, odgovaraš na neke kritike Stepinčeva ponašanja, a posebno stavljaš Stepinca kao uzor vjere, nade i ljubavi, kao svojevrstan kompas narodu da se orijentira prema Bogu. U ovoj knjizi Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost Ti usmjeravaš prema budućnosti i samu Stepinčevu žrtvu i sav hrvatski narod.
Ne ulaziš u polemičke poligone, uvjeren da je istina jača od bilo kojega krika i mača. Ti ćeš doduše reći: „Istina ne smije ostati bez glasa“ (homilija 2008.), ali Ti ne podižeš glas, nego dokaz. Slijediš onu sv. Jeronima: „Možeš istinu svezati i zatvoriti, ali je ne možeš pobijediti![8]
U neka doba obojica zajedno s ostalim članovima hrvatsko-katoličkoga povjerenstva sudjelovasmo u „ponovnu čitanju“ (riletturi) Stepinčeva djela i života u susretu s članovima srpsko-pravoslavne komisije (srpanj 2016. – srpanj 2017.). Znamo završetak i objavljen je zaključak naših šest razgovora. A ono što bijaše oku posebno ugodno jest slika Tvoja i oca Bernarda Ardure, predsjedatelja spomenute mješovite komisije, koji Glasu Koncila 1. listopada 2023. dade intervju s urednikovim naslovom: „Donedavni predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti ddr. o. Bernard Ardura: Nije predočen ni jedan jedini dokument koji bi mogao biti zaprjeka Stepinčevoj kanonizaciji“. To je istinski povijesni zaključak. Ono što se čitatelja intervjua posebno doima jest misao oca Ardure da je Stepinčeva poruka vjerska, religiozna, sveobuhvatna. Upućena ne jednoj naciji, nego svima ljudima. Kao što Isus kaže apostolima: Vi ste sol, ne Judeje i Pereje, nego Zemlje! Vi ste svjetlo, ne Jeruzalema, Atene i Rima, nego Svijeta! Tako se Stepinac pokaza i kao sol zemlje i kao svjetlo svijeta. Ti mirno i svjesno prelaziš preko spomenute jednogodišnje ekumenske epizode, čak se ne osjeća nikakav prizvuk ni u homilijama 2017. ili 2018. Jer, pod učiteljstvom pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., radiš u skladu s višestoljetnim kriterijima svetostoličke Kongregacije za proglašenje svetih, ne dopuštajući da se unose elementi nekatoličkoga pristanka ili nepristanka u beatifikaciju ili kanonizaciju, ali koji po istini i pravdi trebaju spajati, a ne razdvajati.
Tvoj je pogled na kauzu posve optimističan: Stepinac kao Učitelj kršćanske nade, o tome imaš dvije homilije (2001. i 2012.); Blaženik hrvatske katoličke utjehe (2003.); Graditelj evanđeoske kulture (2007.) i slično. Ti si dosljedan i uporan u svojoj prezentaciji Stepinčeve svetosti, baštine, ljubavi prema domovini, čistoće savjesti. Jer je upravo kao takav Stepinac zavrijedio najviše pohvale, poput kakve skladne simfonije, od šestorice Rimskih papa – od Pija XII. do Benedikta XVI. – i za života i pogotovo nakon smrti. Sastavio si posebne „litanije“ od pohvala Rimskih prvosvećenika u čast Stepinčevu. „Uz blaženoga Alojzija vezane su krjeposti i kvalifikacije kao: istina, ljubav, pravednost, obrana slobode Crkve i čovjeka, ljudska prava; mir koji ništa ne može narušiti, čista savjest, snaga vjere, čvrsto dostojanstvo, ljudska i kršćanska osjetljivost, vjernost, čestitost, vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima, jedinstvo s Crkvom, borba za Božju prisutnost, kršćanska postojanost, apostolski žar, krotkost, evanđeoski duh“ (homilija u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima 2012.).
U Tvojoj knjizi usred drugih nosivih riječi kao da prevladava pojam „savjest“. Stepinčeva savjest. Očito je to premoćna i utjecajna Božja snaga. Počinješ knjigu ističući Stepinčevu savjest (Pastirsko pismo 1998.) i završavaš knjigu s homilijom: Stepinčevska savjest (2023.), upravo kao što je i sam nadbiskup Stepinac na montiranu suđenju svoj povijesni govor započeo: „Za sve što me optužuju, savjest mi je mirna“, i završava svoj govor: „Povijest će reći svoju: Meni je savjest mirna“. Tako nam je Stepinčeva savjest bila i ostala stalan Božji orijentir i ujedno vjernički korektiv u ovom labirintu života. Svečan Ti je zaključak u homiliji 2023. godine: „Blaženi Alojzije hrabro je svjedočio vjeru, neustrašivo branio dostojanstvo čovjeka, neumorno promicao pravednost, odvažno štitio živote, ustrajno prokazivao neistine, dosljedno se suprotstavljao totalitarnim ideologijama.“
Čestitam Ti na ovom vrijednu i poticajnu djelu! Stvarao si ga uz moćnu pratnju blaženoga kardinala Stepinca, s jasno naznačenim ciljem sve većega čašćenja Blaženika, uvjeren da će Stepinčeva žrtva donositi sve veće plodove u životu vjernika i Crkve u hrvatskom narodu i cijele Katoličke Crkve u budućnosti.
Neka i Tebi i svima nama blaženi mučenik Alojzije i dalje bude siguran životni kompas na zemlji, a moćan zagovornički glas kod Boga na nebu!
Mostar, 3. rujna 2024.
Srdačan pozdrav
+ Ratko, episcopus emeritus
[1] Discorso di Sua Santità Pio XII al Tribunale della Sacra Romana Rota, 6 ottobre 1946
[2] Positio super vita, virtutibus et fama sanctitatis Službenice Božje Marije Propetog Petković, Rim, 2000., u dva sveska: 181+1273 + 18 stranica slika. Proglašena blaženom u Dubrovniku 2003.
[3] F. Veraja, Ivan Merz. Pioniere dell’Azione cattolica in Croazia (1896–1928.), Rim, 1998., 1104 stranice + 14 stranica fotografija i mapa, knjigotisak. Relator „ad casum“ (Izvjestitelj za ovaj slučaj). Proglašen blaženim u Banjoj Luci 2003.
[4] Positio super martyrio s. Jule Ivanišević i četiriju susestara, FDC, Rim, 2008., ima 230 stranica i 13 stranica slika i fotokopija pisama. Svih pet Drinskih mučenica proglašeno blaženima u Sarajevu 2011.
[5] F. Veraja, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč, 2013., 322 stranice + 9 stranica fotografija, knjigotisak. S talijanskoga preveo Vjekoslav Milovan. Vlč. Bulešić proglašen blaženikom mučenikom u Puli 2013.
[6] Godine 2019. primih od skadarskoga nadbiskupa msgr. Angela Massafre životopise na talijanskom iz Pozicije: Padre Leonardo di Pinto, O.F.M., Profilo storico agiografico di Mons. Vincenc Prennushi e Compagni Martiri, vol. I., Casa Editrice Arcidiocesi Metropolitana Scutari-Pult, Settembre, 2016.: „Beato don Anton Muzaj Sacerdote“, str. 147–163; vidi u: Crkva na kamenu, 11/2018., str. 4–7; „Beato Padre Serafin Koda Frate Minore“, str. 191–213; vidi u: Crkva na kamenu, 2/2020., str. 4–7.
[7] Franjo kard. Kuharić, Sa Stepinčeva groba (1970.-1990.), Zagreb, 1990., nadopunjeno izdanje Zagreb, 1995.
[8] Veritas claudi et ligari potest, sed vinci non potest – U komentaru o Jobu, Patrologia Latina, XXIV., knjiga 5.