Povratak pravomu značenju Božjega milosrđa

Bog uvijek želi praštati, čovjek je taj koji Mu se ponekad opire i odbacuje. Zbog toga ne postoji pretpostavljena dužnost da ga se uvijek odriješi. Tako će sljedeći Papa morati ispraviti određene dvoznačnosti i zablude.

U očekivanju skorih konklava[1] objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja prioritete sljedeće Konklave kako bi se popravila pomutnja i kriza stvorena Franjinim pontifikatom.

* * *

Božje je milosrđe dah duše. Bez njega se nitko ne spašava, niti se itko može nadati spasenju. „Misericordias Domini in æternum cantabo – Milosrđa Gospodinova za sve vijeke ću pjevati“ (Psalam 88, 2). Život vječni bit će trajni hvalospjev milosrđu Boga koji nas nije ostavio robovima grijeha, nego nam je oprostio i obnovio nas prolivenom Krvlju Sina Božjega i okrijepio prinesenim Tijelom Gospodinovim.

Kako je naučavao sv. Ivan Pavao II., Otkupljenje je otajstvo pravednosti koje se rađa iz milosrđa i vodi k njemu:

„U Kristovoj muci i smrti – u činjenici da Otac nije poštedio svoga Sina, nego Ga ‘za nas grijehom učini’ (Druga Korinćanima 5, 21) – izražava se apsolutna pravda, jer Krist prolazi muku i križ zbog grijeha čovječanstva. To je čak i ‘višak’ pravednosti, jer se grijesi čovjeka ‘naknađuju’ žrtvom Bogočovjeka. Međutim, ta pravda, koja je zapravo pravda ‘po mjeri’ Božjoj, u potpunosti dolazi iz ljubavi: iz ljubavi Otca i Sina, i donosi plod posve u ljubavi“ (Dives in misericordia, 7).

Lažna suprotnost između milosrđa i pravednosti rastvara se u onoj božanskoj pravdi koja se „rađa iz ljubavi i ostvaruje u ljubavi“ i vraća čovjeka onoj „punini života i svetosti koja dolazi od Boga“ (isto) i spaljuje „sâm korijen zla u čovjekovoj povijesti“ (isto, 8).

Tako nalazimo i uzajamni odnos između milosrđa i pravednosti, kao i potpunu suprotnost između milosrđa i zla, jer se djelo Božjega milosrđa ne sastoji u opravdavanju čovjekovih grijeha, nego u njegovu ponovnom rađanju za život milosti. Cijeli život i djelovanje Crkve jest navještaj i ostvarenje te milosrdne Božje pravednosti, ili, ako vam je draže, pravedna milosrđa. Kristova muka i smrt navješćuju sveopću Božju volju „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (Prva Timoteju 2, 4). Nitko, koliko god velik mogao biti njegov grijeh, nije isključen iz ponude toga praštanja i toga ponovna rođenja. Stoga se može razumjeti kako milosrđe ne uništava pravdu, nego je obnavlja i usavršava tako da se ne ograničava da grješnika, koji to prihvaća, proglasi pravednim, nego ga doista takvim čini.

U postojanom naučavanju Crkve uvijek je bilo jasno da se čovjeku nudi ova izvanredna istina prema njegovoj naravi, to jest uz puno poštovanje njegove slobode. A razlog za to vrlo je jednostavan: spasenje čovjeka nije ništa drugo nego „ljubav Božja razlivena u srcima našim“ (Rimljanima 5, 5), koja nas čini sposobnima uzvraćati ljubav. A uzvraćati ljubav nije moguće bez slobode. Čovjek nema drugu svrhu nego ljubiti Boga svim svojim bićem. Spasenje je upravo u toj oporavljenoj sposobnosti ljubiti, pod utjecajem Božje milosti i sklada bogoslovnih i stožernih krjeposti i darova Duha Svetoga. Milost koja pokreće, podupire, čisti i uzdiže uvijek je milost ponuđena čovjeku, koji je tim unutarnjim kretnjama pozvan odgovarati svojim prianjanjem: kao što je poznato, milost ne dokida narav, nego je čisti i usavršava.

U ovom smo pontifikatu višekratno svjedočili usmenim izjavama i pisanim izrazima, ponekad dvosmislenim, a ponekad izričito zabludnim, koji su stvarali pomutnju među vjernicima, navodeći ih na pomisao da je spasenje jednostrano Božje djelo i izazivajući opasno približavanje luteranskomu shvaćanju spasenja u dvojnoj pretpostavci sola fide (samo vjerom) i sola gratia (samo milošću). Postaje potrebnije nego ikada ponoviti načelo koje je briljantno sažeo sveti Augustin:

„Bez tvoje volje u tebi ne će biti Božje pravednosti. Nedvojbeno volja je samo tvoja, pravednost je samo Božja. Bez tvoje volje, Božja pravednost može biti tu, ali ne može biti u tebi ako si protiv nje […]. Stoga onaj koji te stvorio bez tebe, ne će te bez tebe učiniti pravednim“ (Govori, 169, 11.13).

Bog uvijek želi praštati, ali Njegovo praštanje ne dopire uvijek do ljudi zbog njihova opiranja kajanju. Milost pobuđuje pokajanje, ali ono je ujedno i čin čovjeka koji od sebe odbacuje grijeh, priznaje krivnju i obraća se Božjemu milosrđu. Sa sobom neodvojivo donosi htijenje da više ne griješi. Bez te volje, grijeh nastavlja prianjati uz čovjekovo srce. Stoga je proturječno držati kako Božje oproštenje može „na silu“ ući u srce čovjeka koji to srce drži zatvorenim za milosrđe svojom privrženošću grijehu. To bi bilo kao da kažemo da Božje milosrđe prisiljava čovjeka na slobodan čin ljubavi.

Zbog toga je posebna briga posvećena nejasnoćama u vezi s pretpostavljenom dužnošću ispovjednika da uvijek odriješi, kao i mogućnosti pripuštanja Euharistiji osobâ koje nastavljaju živjeti more uxorio (na supružnički način) prema tumačenju poslijesinodne pobudnice Amoris lætitia danom u pismu biskupâ Buenosaireške crkvene pokrajine od 5. rujna 2016., koje je tumačenje papa Franjo podržao u pismu upućenom istoga dana msgr. Sergíju Alfredu Fenoyu.

Riječ je o stajalištima koja dozrijevaju na zabludnoj pretpostavci praštanja kao jednostrana Božjega čina, bez obzira na čovjekov odgovor, a koja ujedno otkrivaju nedosljedno i manjkavo poimanje Crkve. Poluga se stavlja na umanjivanje osobne odgovornosti, na mogući nedostatak pune svijesti i svjesna pristanka, koji bi umanjio ili čak ukinuo odgovornost osobe u grješnom činu. Iz toga smanjenja odgovornosti u određenim slučajevima proistjecala bi mogućnost odrješenja i posljedično pripuštanja euharistijskoj pričesti osobâ koje nastavljaju živjeti u objektivno grješnom stanju.

Ići tim putom znači iskriviti smisao stvarnosti Crkve i sakramentnoga odrješenja. Prije svega zato što se Crkva izjašnjava o onome što je očito, ukoliko je u suprotnosti s Božjim zakonom i crkvenom stegom. A to je stoga što kršćanin pripada vidljivoj Crkvi, s kojom je pozvan pomiriti se. Sakramentna ispovijed zapravo nije poglavito „mjesto“ na kojem se odvija odnos između osobne savjesti i Boga. Sakrament pokore umjesto toga je područje gdje se pokornik približava Bogu pomoću Crkvu i kao član Crkve. Sakramentno područje ne podudara se s područjem savjesti i iz toga razloga Crkva ga prepušta nepogrješivu sudu Božjemu – području u koje ulazi i pitanje stupnja čovjekove svijesti u činjenju ćudoredno osudiva djela – pridržavajući za sebe prosudbu o onome što je očito.

Dakle, ako pokornik ne očituje iskrenu volju da se odvoji od grješnoga ponašanja, ispovjednik ima dužnost odgoditi sakramentno odrješenje, a da to ne uključuje prosudbu o stupnju svjesnosti osobe. Isto tako Crkva je dužna uskratiti sakramente onima koji žive u stanju očita javnoga grijeha, upravo zato što ističe objektivnu nespojivost između javnoga ponašanja osobe i Božjih i crkvenih zapovijedi. Odstupiti od te logike nužno znači ne shvaćati više stvarnost Crkve kao vidljivoga društva, završavajući između ostaloga u pretpostavci da se može znati kakvo je unutarnje stanje pokornika „mjerenjem“ njegove svijesti.

Stoga postaje žurno i nužno ponoviti ova temeljna načela i vratiti se mjeri svetoga Evanđelja koje naviješta Božje milosrđe zajedno s potrebom obraćenja i pokore:

„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Marko 1, 15).

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

[1] Prevoditeljska napomena: Konklava je posuđenica iz latinskoga (conclāve, conclāvis, imenica srednjega roda; u genitivu množine može biti dvojno: conclaviorum i conclavium), a znači:

1. pod ključem; ključem zatvoreni prostor; mjesto koje se zatvara ključem, prostorija koja se može zaključati, zaključana soba; svaka zabravljiva odaja;

2. skup kardinala Katoličke Crkve (od motupropija Pavla VI. Ingravescentem aetatem iz 1970. Zbor kardinalâ mlađih od 80 godina) okupljen da bi izabrao papu; tijelo kardinala zatvorenih radi biranja pape;

3. niz stanova u koje su kardinali stalno povučeni (izdvojeni) dok biraju papu;

4. mjesto gdje se kardinali sastaju kako bi izabrali papu; dvorana (Siktinska kapela) u kojoj kardinali biraju novoga papu;

5. sam postupak izbora pape;

6. svaka sjednica kardinala na kojoj biraju papu;

7. sastanak ili skup ljudi koji se sastaju da razgovaraju o nekoj stvari iza zaključanih vrata; zatvorena prostorija u kojoj se donose neke odluke; zatvorena skupština; okupljanje s kojega je javnost isključena.

U značenju pod 1., 3. i 6. može se rabiti u jednini i u množini.

Konklava u značenjima 2.–6. od godine 1996. uređena je apostolskom konstitucijom Universi Dominici gregis.

Svi prilozi iz niza