Nered grijeha

Iz krjeposna stanja slijedi krjepostan, dobar čin – iz mane slijedi zao, grješan čin, grijeh. Krjepost je kao neko stalno dobno stanje, dobra kvaliteta; – mana je kao grješno stanje, loša kvaliteta duše. Griješi se onda kad se zla kvaliteta ili mana realizira u grješnom činu, npr. kada zavidnik doista zavidi.

Najveći grijeh sadašnjice

46. Čovjek sadašnjice govori o prijestupcima za koje odgovara u školi, pred zakonom, ali o prijestupcima pred sudcem savjesti, pred Bogom, ne će da govori. Za autonomna čovjeka sadašnjice grijeh je samo gramatički izraz ili neko zastarjelo strašilo. Možda neki grijesi zaslužuju kaznu, jer su i socijalni neredi, npr. ubojstvo bližnjega, ali ako grijeh nema gorkih plodova za društvo, do njega se i ne drži. Dapače, nametanja, laktaštvo, bludnost i drugi grijesi nastoje se opravdati raznim endogenim i egzogenim faktorima, koji čovjeka lišavaju, kako neki misle, ubrojivosti i odgovornosti. Najveći je grijeh sadašnjice taj što ljudi gube smisao i pojam grijeha, kako je rekao Pijo XII. Za kršćanina pak pojam grijeha, dosljedno ekonomija Utjelovljenja i Otkupljenja, označavaju temeljne pojmove života.

Pojam grijeha

47. Jednostavno rečeno: grijeh je čin koji čovjeka odvraća od postizanja životne sreće. Grješni čin se protivi razumu, ljudskoj naravi, Božjoj volji, Božjim zapovijedima. Dosljedno tome možemo reći da čovjek grijehom postaje Božjim neprijateljem, podanikom đavlovim, robom samoga grijeha i eventualno zle navike. U svakom grijehu čovječja se volja usmjerava prema stvorenju da je ono usreći, ali time se odvraća od Boga, i to odvraćanje od Boga daje grijehu karakteristiku deformiteta. Grijeh je deformirani svjesno-voljni-hotični ljudski čin. Neki se moderni izražavaju ovako: grijeh je čovječji odgovor „ne“, tj. „ne ću“ na Božji poziv (na posluh), na Božju zapovijed.

A što je nesavršenost?

48. Zàmisli vjernika koji doživljava nehotičnu rastresenost u molitvi ili onoga koji ne sluša unutarnji glas savjesti koji ga poziva da posjeti Svetootajstvo u slobodno vrijeme preko dana. Da li tim postupcima kršćanin griješi? Nehotična rastresenost jest baština ljudske bijede. Unutarnji pozivi, koji nijesu naređeni zakonom, samo su savjet. Prema tome, nesavršenosti po svojoj naravi nijesu grijesi, nijesu dovoljna građa za ispovijed, ali često se dogodi da su izvori ili posljedice grijeha, zato je korisno i njih ispovijedati. Nesavršenost nije uvijek grijeh, ali niti je uvijek bez grijeha.

Grijeh bez Boga?

49. Možemo li govoriti o grijehu koji ne bi bio uvrjeda Boga? Grijeh bez osjećaja krivnje pred Bogom? Govorili smo o pojmu morala bez Boga (br. 24). Ovdje primjenjujemo istu nauku. Moguće je zamisliti čin kao zao, i to koliko se protivi razumu, npr. popuštati niskim nagonima, ili kao protivan ljudskomu društvu, npr. krađa, ali u stvarnosti svaki je zao čin istovremeno i protiv razuma i protiv specifične ljudske naravi i protiv volje Božje, jer jedan je kriterij kvalifikacije dobrih – zlih čina, kako smo rekli u br. 22, naime Božja narav, a taj nam kriterij svijetli u refleksu ljudskoga razuma, svijesti, koja se ravna promatrajući prirodu i Božje zapovijedi.

Uostalom, čovjek zdrave pameti ne može trajno i nesvladivo ne znati za Boga onoliko koliko je dovoljno za prosuđivanje dobra-zla, jer u svakom redu čovjek nalazi redatelja, pa i u redu morala nalazi Boga kao sudca dobrih i zlih čina, makar ne znao za Boga ukoliko je On zasebno biće.

Mislio čovjek ili ne mislio, Bog je Tvorac nadnaravnoga ili objavljenoga reda morala. Vječni zakon sjaji i u objavljenom zakonu morala. Htio, dakle, čovjek ili ne htio priznati, svaki je grijeh neki ustanak protiv Boga, uvrjeda nanesena Bogu, barem sa strane objekta, u zbilji.

„Mi vidimo“ – zato snosimo odgovornost

50. U smislu br. 11 govorimo da nema grijeha, ako počinitelj ne zna da je čin grješan. „Ne zna“, tj. ako nije mogao ni morao znati. Koliko je mogao i morao znati toliko odgovara za grijeh kao za posljedicu grješnoga neznanja, nemarnosti. Netom činilac sumnja, konfuzno zna, sluti i slično, da je čin zao, griješi samim tim što se izlaže grijehu, jer u moralci vrijedi pravilo: izložiti se grijehu – grijeh je.

Gdje nema zakona – nema ni prijestupka (Rimljanima 4, 15).

Nagrada čeka onoga, koji je mogao učiniti zlo, a nije, jer je znao da je zlo. Kad biste bili slijepi, govori Isus farizejima, „ne biste imali grijeha. Ali, jer velite: Mi vidimo, vaš grijeh ostaje“ (Ivan 9, 41). U tami čovjek ne zna kuda ide (Ivan 12, 35).

Što si sagriješio i koliko puta?

51. Ovo je jedan od upita koji je penitentima težak, ali nije lak niti za ispovjednika. Crkva naređuje da se moraju ispovjediti svi teški grijesi, bilo jer je teška grješna nakana, bilo vanjski čin, bilo predviđene okolnosti. I treba navesti vrstu grijeha, stoga nije dovoljno reći „sagriješio sam“. Ali kako ćeš razlikovati razne vrste grijeha?

Neke ćeš vrste razlikovati ako usporediš njihov objekt ili sadržaj, npr. krađa je različita od mržnje: ne računa lupež na mržnju niti na ljubav; objekt jednoga i drugoga grijeha je nesvediv, zaseban. – Neke ćeš vrstno lakše razlikovati, ako uočiš da se protive raznim krjepostima, npr. izdajstvo bližnjega protivi se ljubavi prema bližnjemu. – Možeš ih vrstno razlikovati i tako da uočiš, svode li se na prekršaj istih zapovijedi, npr. bludnost ćeš svesti na prekršaj protiv šeste, idolopoklonstvo pak protiv prve zapovijedi Božje u Dekalogu ili deset zapovijedi.

A koliko si puta opsovao, ukrao, izdao i slično? Svakako je lako uvidjeti da toliko puta čovjek griješi koliko puta stvara ili formira zasebne svjesno-voljne čine, potpuno promišljene i samoodlučivane, namjeravane, ponavljane. Toliko si se puta opio koliko si puta izgubio svijest, opet je stekao i opet izgubio. Toliko si puta ukrao koliko si puta drugoga oštetio, sebe obogatio. Svaki je naime zasebni čin istovremeno poseban subjekt za ubrojivost i odgovornost. Koliko čina – toliko puta je činilac odgovoran i toliko mu se učinci ubrajaju.

Smrt duše – bolest duše

52. „Što je trun oku, to je grijeh duši“, govori narodna poslovica. Lakši je trunak nego greda; – lakša je bolest nego smrt; – prolazna uvrjeda nego prekid prijateljstva; – neznatni nered nego potpuni nered; – zastoj na putu nego zastranjenje. Te nam slike govore o teškom i o lakom grijehu.

Kršćanstvo govori o teškom grijehu, tj. postupku čovjeka, kojim Bogu nanosi veliku uvrjedu – čime kao da čovjek ubija vlastitu dušu – prekida s Bogom prijateljstvo, a stvara neprijateljski odnos – zaslužuje vječnu kaznu – nagrđuje dušu teškim deformitetom. O tom grijehu možemo reći da je ropstvo đavlu u pravom smislu (Prva Ivanova 3, 8; Ivan 8, 44). Grijehom, o kojemu govorimo, čovjek širi kraljevstvo sotone, odvraća ljude od Boga, širi tamu (Prva Ivanova 1, 7–9; 3, 8; Efežanima 5, 8).

Bog ne smatra čovjeka krivcem teškoga grijeha ako se doista ne radi o teškom predmetu te ako činilac pri činu nije svjestan-voljan-slobodan. Nije krivac teškoga grijeha onaj koji niti je mogao, niti je morao znati za zloću takva postupka. Ako je, naprotiv, neki čin smatrao teškim, velikom uvrjedom Bogu, a taj čin po svom objektu to uistinu nije, ali ga je on, smatrajući ga teškom, počinio, znači da je svojevoljno na sebe uzeo rizik teškoga grijeha.

Govorimo i o lakom grijehu. To je prekršaj zakona, ali u neznatnoj stvari. Taj čin ne diže usmjerenost duše prema Bogu. Lakše postiže Božje milosrđe. Radi se ipak o nekoj uvrjedi Boga. Zar se ne bi zemaljski otac uvrijedio kad bi poslao sina na posao, a sin se na putu zaustavljao, igrao?

Za laki grijeh činilac se može nalaziti u polusvijesti, može nepotpuno pristati. To znači, stanje svijesti ispod „pune svijesti“ dovoljno je područje za lake grijehe. Ali, ako se činilac ne nalazi niti u polusvijesti niti u nepotpunom pristanku, nema govora niti o lakom grijehu.

Kako ćeš poznati lake grijehe? Ima po naravi lakih grijeha, jer predstavljaju pretjeranost u dopuštenim ili indiferentnim predmetima, npr. neznatno pretjerati u hrani, piću, smijehu, šali; ima ih koji ne vrijeđaju temeljne odnose prema Bogu ni prema bližnjemu, npr. kad netko nije uslužan, nije prijazan i slično; ima lakih grijeha, jer im je predmet lake naravi, npr. ukrasti pet dinara, ili, jer je pristanak nepotpun, pa bilo to i na teški grijeh, npr. kako se događa u polusnu.

„I svetci su griješili, pa su se opet posvetili“, govori nam narodna. Da, ali i laki grijesi rode nepoželjenim plodovima, a jedan od tih je taj što disponiraju ili stvaraju teren za teške grijehe. Napose je pogibeljno da prijezir lakih grijeha ne dovede do teškoga grijeha.

Nevidljivi grijesi

53. To su oni unutarnji, počinjeni u skrovištu duše i srca, samo Bogu poznati (Rimljanima 8, 27; Prva Korinćanima 2, 10). A unutrašnjost je dovoljno sjedište, prikladna pozornica za grijeh, jer svako zlo dolazi iz srca (Matej 15, 19). A što izlazi iz srca to onečisti čovjeka.

Grješne misli postaju tada, kada ih čovjek svjesno pripušta, odobrava, u njima se naslađuje, o njima mašta, predočuje zlo, dočarava ga, iako ne namjerava izvršiti, o čemu misli ili mašta. Ti unutarnji grijesi u mislima često puta više čovjeka muče, pogibeljniji su nego vanjski grijesi, jer ruše sav unutarnji svijet u čovjeku, u njemu stvaraju revoluciju.

Nije li time kršćanski moral prestrog? Potpuno je psihološki opravdano insistirati da unutarnje misli budu čiste, jer misli su prvi korak prema zlu. Pristati na zlu misao, znači odobriti je, biti spreman izvršiti zao čin. Svaka je ideja kao neka snaga, prema tome, zla ideja već je neka zla snaga, grijeh u svom početku, ali ipak grijeh.

Kršćanstvo time odstupa od legalizma, koji se ne osvrće na unutarnje raspoloženje, nego samo sudi o vanjskim djelima. – Odstupa od pozitivističkoga morala, jer ovaj samo osuđuje čine koji nanose štetu društvu, koji su vidljivi, a za unutarnjost se ne brine. – Napose kršćanstvo odbacuje formalizam, kult vanjštine, jer uzaludna je lijepa vanjština ako je nutrina crna i zla.

Grješne želje bliže su grijehu. Tko želi učiniti preljub, već je krivac preljuba (Matej 4, 28). Želja je početak ostvarenja čina. Tko želi ukrasti, već je u nakani ukrao iako krađu još nije izveo. Treba upamtiti da spomenuto grješno uživanje u mislima ne računa, redovito govoreći, na okolnosti ili na specifikaciju pojedinih čina, ali grješne želje zahvaćaju čin sa svim okolnostima, npr. netko mašta o bludnom grijehu bez osvrta na osobu, želja se pak odnosi na osobu stoga želja vuče za sobom specificiranu kvalifikaciju zla koju treba ispovjediti, jer time čin može prijeći u drugu vrst grijeha, kako smo rekli u br. 25–28.

U skrovištu se srca može sagriješiti i radovanjem nad počinjenim grijehom. Tko se raduje zlu činu, slaže se s njegovom zloćom, odobrava je, počìnja je. Tko bi se radovao samo radi načina kako je grijeh izveden, npr. radi vještine, kojom je izvedena krađa, ne bi sagriješio, jer time ne postavlja sa svoje strane uzročnu vezu s grijehom, ali i to je radovanje pogibeljno, jer iz radovanja nad načinom lako se prijeđe na radovanje nad grijehom.

Pamti opće pravilo moralne kvalifikacije spomenutih unutarnjih grijeha: što je dopušteno činiti i koliko je dopušteno činiti, o tome je i toliko je dopušteno misliti, to je dopušteno misliti, to je dopušteno željeti i nad tim se je dopušteno radovati.

Bilješka

Ostvari što više onu evanđeosku: „Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati“ (Matej 5, 8). Kršćanstvo se može ponositi i ovom svojom naukom o unutarnjim grijesima, jer doista time preobražava čovjeka. Misli kojima popuštamo, djeluju na nas, oblikuju nas, ponižavaju nas i ruše, ako su zle; zato „hranite dušu uzvišenim mislima. Vjera u herojstvo gradi heroje“ (Disraeli). A želje? Sve želje imaju to rđavo svojstvo da „nas podređuju drugima i da nas čine podložnima“ (Anatole France). Ni radovanje nije manje pogibeljno, jer „tko se zlu raduje, dobra ne blaguje“ (narodna). Ako su pak misli ispravne, želje opravdane, radovanje razumno, možeš računati na te misli, želje i radovanje kao na vrlo moćne faktore u poslu usavršavanja.

Zločin i kazna

54. Učestali grijesi donose posebne zle posljedice. Svaki teški grijeh lišava dušu milosti, nadnaravnih darova, prouzrokuje učinke, o kojima gore pod br. 52, ali je vrijedno uočiti neke posebne zle učinke koji su kao posebna kazna za grijehe.

a) Teško je krivnju sakriti na licu. Grješnik očituje svoj unutarnji nered, nastupa neharmonično, gubi ljepotu, nastupa „neritmički“, jer riječima i djelima ili prelazi ili ne dostiže mjeru razuma.

b) Grijeh oštećuje u čovjeku zdravu narav, jer smanjuje prirođenu sklonost na krjeposna djela, jača sklonost na zlo. U čestom se grijehu naime događa to da se pamet zasjenjuje, volja slabi, strast se raspiruje. Ne znači li to da grijeh degradira, kulturno osiromašuje, stvara nered među ljudima?

c) Pravilo je u prirodi: tko napada, mora biti spreman da će biti napadnut. Grijehom čovjek napada red u naravi, volju Božju, zato svaki grijeh nosi sa sobom osudu, kaznu. „Zločin i kazna rastu na istom deblu“ (Ralph Waldo Emerson). Bog ima obilno podređenih kaznitelja, a sâm grijeh je najbolja kazna grješnika.

d) Grijeh je deformitet, izobličenje, zastranjenje. Grijeh duši pribavlja ljagu koja ostaje dok traje krivnja grijeha.

e) Ima grijeha koji ruše ljudsko društvo i ono ima pravo na odmazdu. I smrtna kazna koji put označava tragičan svršetak grijeha.

Zasluge kršćanstva

55. Dovoljna bi bila uloga kršćanstva u raskrinkavanju grijeha, da mu se prizna povijesna vrijednost. Zašto neki zamjeraju kršćanstvu baš na toj usluzi? Zašto ne prouče pogansku literaturu, pa upoznaju da su i zdravi poganski umovi osuđivali grdobu grijeha, makar ga nazivali samo kao „čin protiv razuma“? Kršćanstvo mirno gleda kako propadaju svi pokušaji raznih mislilaca koji idu za tim da opravdaju sve grijehe. Kršćanstvo ukazuje na zle posljedice grijeha te u tim posljedicama gleda opravdanje svoje nauke, osudu svih onih koji grijeh smatraju preživjelim pojmom. Napose kršćanstvo s ponosom ističe da je ispravilo mišljenje starih Grka koji nijesu uočili da je glavni faktor grijeha ljudska volja, nego su grijeh (kao tamu) smatrali nespojivim s dušom (koja je svjetlo). Konačno, kršćanstvo ne smatra grijeh samo nekom obrednom nečistoćom, niti nesrećom, niti isključivim djelom đavla, kako to misle zastupnici nekih religija.

Bilješke

1) Za praksu treba pamtiti da penitent ne mora znati sve detalje o vrstnom razlikovanju grijeha. Neka iznosi grijehe prema sposobnostima prema svom sudu i prema savjesti. Što smatra grijehom to neka kao grijeh i ispovijedi, a dužnost je ispovjednika da ga pouči.

2) Crkva traži da se smrtni grijesi ispovjede „po vrsti i pojedinačno“. U detalje ne ulazi. Iz ovoga slijedi da ni ispovjednik ne bi smio „postavljati upite o vrsti i broju grijeha, ako za to nema teških motiva“ (Merkelbach), da naime, zbog pretjeranih upita, sakrament ne postane dosadnim teretom i izvorom skrupula, te se izvor spasa pretvori u izvor nesreće ili možda i vječne propasti.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 51–58.