Nije u braku sve dozvoljeno
Vi, mladenci, sklapate životni ugovor. To je pravi „ugovor“, pa prema tome nemojte zamišljati da možete postupati posve samovoljno prema svome drugu. Niti se smiju kršiti prava i čast muža, niti prava i čast žene. Ali, to je ugovor svoje vrste, ugovor iz ljubavi, da razvije ljubav i učini je plodnom. Ne smije se, dakle, u bračnom životu silom nametati bračnomu drugu svoja volja niti kruto tražiti svoja prava, kao da se nalazimo u nekom odvjetničkom uredu ili na sudu.
Za bračni je život vrlo pogibeljno ako muž ženi ili žena mužu sustavno nameće svoju volju. Isto je tako pogibeljno ako silom svaki od njih traži svoja prava, kao na sudu. Obitelji bi drukčije izgledale kad bi njihovi članovi više gledali na dužnost nego na svoja prava. Naša narodna mudrost govori: „Htjeti do kraja pravice ne može se bez krivice“. Ako ovo vrijedi i za obično građansko područje, koliko više vrijedi u bračnom životu. Obično se dogodi da onaj koji silom traži prava, otiđe praznih ruku, to jest da „tko se drži pravice, taj ne muze kravice“. Neka ne vlada samovolja ni pravo, nego ljubav i sloga.
Uzmimo primjer. Ako muž silom traži da bude priznat kao glava obitelji, a zaboravi da je njegovo prvenstvo prvotno prvenstvo ljubavi, on svojim postupkom lomi jedinstvo, tjera ljubav. Nametljivca nitko rado ne prima. – Ako jedan bračni drug silom želi doznati što drugi misli, čime se njegovo srce bavi te mu nameće svoju volju, taj zaboravlja da je ljubav strpljiva, da ljubav čeka, moli, da je taktična, obzirna, nježna. Kruta sila, opora vlast, strogo pravo i slična sredstva tiranije znače pravi „DiDiTi“ za slogu i ljubav.
Ja želim danas istaknuti da je isto tako krivo mišljenje onih koji misle da je u braku sve dozvoljeno. Ti zaboravljaju da postoji naravni, Božji, crkveni zakon, koji je iznad bračnoga prava. Znam da bi netko mogao dobaciti: „Nemojte nas uznemiravati tim ograničenjima“. Ali ja bih takvima odgovorio: „Većma se treba pokoravati Bogu nego ljudima“ (Djela apostolska 5, 29). Rekao bih im također da oni svojim sloboštinama uznemiruju i svoju savjest i Crkvu i nebo. Neka, dakle, radije ispunjavaju svoje dužnosti, neka poštuju Božja prava, a puste svećenike da iznose Kristovu nauku, jer je njima naređeno: „Idite i naučavajte sve narode.“ Svećenikova je lozinka: u braku nije sve dozvoljeno.
Ne smije se pretjerivati
Ima pesimista u braku koji krivo shvaćaju nauku vjere, pa traže od svoga bračnoga druga da se uzdržava i od zakonita izražavanja bračne ljubavi. Ti postupaju kao da je tijelo prokleto, kao da je brak stvoren samo zato da bračni drugovi gledaju nad glavom zlatno voće, ali da ga ne smiju nikada i nikako dirati. Tim pretjeranim „čistuncima“ treba doviknuti da ne glume anđela, jer iz nespretne glume anđela lako bi se mogao vidjeti đavao ili životinja.
Ima, pak, i optimista. Ima ih svakako više nego onih prvih, pesimista. Ima optimista koji misle da im je sve dozvoljeno, pa i to da od svoga druga traže, u ime neke „prirode“, da se životinjski iživljavaju, ne poštujući ni ljudsku čast ni dostojanstvo svoga bračnoga druga. Oni i pitanje poroda podređuju svojim strastima. Njima treba mnogo jače doviknuti, da je za čovjeka prirodno i naravno samo ono što odgovara razumu, jer razum je ona značajka koja ga razlikuje od ostalih životinja. Što je protiv razuma, to je protiv čovječje naravi.
Između ova dva ekstrema nalazi se zlatna sredina, prava mjera. Potrebno je da se bračni drugovi drže razumnosti, razboritosti, krjeposne mjere. Uviđavnost, mjera, ravnoteža, eto zlatnih pravila za bračni život. Vi, recimo slikovito, sada ulazite u malu lađicu. Potrebno je da u njoj stojite uvijek u ravnoteži, jer tko se nespretno nagne, može prouzrokovati sebi i svomu bračnomu drugu propast. Ne smije se popuštati da pretjerane strane temperamenta dođu do izražaja, nego je potrebno čuvati zlatnu mjeru, krjeposnu sredinu. Prevelika bi strogost ukočila, prevelika nježnost rastopila. Iznad sile stoji ljubav, ali ljubav ne znači raspuštenost. Iznad prava stoji dužnost, ali dužnost nije neumoljiva sila. Mjesto nametanja svoje volje neka dođe do sporazuma, a mjesto pretjeranosti uviđavnost.
Uviđavnosti dajte prvo mjesto
U tamnoj šumi života potrebno je da vas vodi razum. Vi stupate na put bračnoga života, ali pod uvjetom i uz svečano obećanje da ćete živjeti kao ljudi. Pozvani ste svladavati svoje strasti, ne dopustiti da nerazumno biće svlada ono razumno, da čovjek nagona svlada kršćanina. Prohtjevi su tijela jaki, čovjek je slab. Iako je teško svladavati strasti, nije nemoguće. Što se mora, to se može. Bog i razum ne zapovijedaju nemoguće stvari. Tko ne uspije odmah, uspjet će, Božjom pomoću i svojom voljom, postupno, kroz neko vrijeme. Glavno je dobra volja. Malo dobre volje – pa i ono, što je teško, postaje lako.
Između bračnih drugova vrlo često dolazi do nesporazuma na spolnom bračnom području. Tu je veoma potrebna uviđavnost. Neka otvoreno i iskreno pogledaju istini u lice. Možda im bolest ili koji drugi važan razlog onemogućuju imati djece onoliko koliko bi željeli. Tu je neminovna dužnost svladati svoje prohtjeve. Gospodstvo je nad tijelom apsolutno potrebno. To gospodstvo, pak, ne smije biti gospodstvo krute sile nego uviđavnosti i prilagođivanja višim silama.
Ako je priroda, idući svojim putem, priredila za život novo biće, roditeljima nad glavom visi samo jedna zapovijed: „Ne ubij“. Njihova bračna veza mora biti rasadište života, a ne mrtvačnica ni kosturnica ubijene djece. Bračna je veza sakrament života i ljubavi, a ne ubijanja i mržnje na život. Otac i majka su roditelji, a ne zli sudci, koji bi osudili na smrt nevinoga.[1] Ako, dakle, mogu obogatiti svijet novim bićem, ali ne će, ako radije vole iživljavati svoje nagone nego snositi žrtve odgoja djece, oni će se iznevjeriti svom prirodnom i kršćanskom pozivu pravih roditelja.
Čovjek rado nosi teret, ako je teret dragocjen i lijep. Ima li ljepšega tereta od djece, dragocjenijega predmeta od dječje duše? Tko se grješno rastereti tereta djece, taj se opterećuje grižnjom savjesti i odgovornošću pred Bogom i pred ljudima.
Budite, mladenci, ponosni na službu, koju danas preuzimate. Život je velika tajna. Vi postajete Božji pomagači u širenju života. Vi ste ovlašteni otvarati tu tajnu života. U širenju života surađujte s Bogom svom dušom. Ali znajte, Bog ne će surađivati s vama u zlu. Jednoga će dana Bog tražiti od vas račun, jer je on gospodar života i smrti, a vama nije dozvoljeno odlučivati o smrti. – Uzvratite Bogu povjerenje, koje vam je dao. Od vaše krjeposne, kršćanske, svete suradnje crpst će korist potomstvo, vi, narod, zemlja i nebo. I neka vam svi oni zahvalno uzvrate! Neka vam pomogne nebo i zemlja. Tako budi!
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 48–51.
[1] Prirediteljska napomena: Godine 1959., kad je napisan ovaj tekst, u Hrvatskoj je rođeno 78.233 žive i 1.015 mrtve djece te je obavljeno 20.339 pobačaja. U Bosni i Hercegovini iste je godine bilo 108.123 živorođene i 925 mrtvorođene djece (Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 463 i 496).
