Oduševljenje

Kad presahne oduševljenje prestaje li moja vjera? Tražiš li od mene vječnu mladost entuzijazma za tebe? Zar se i najstrastvenijim ljubavnicima ne događa susret sa svakodnevnim? Iskustvo kojim otkrivaju kako je ljubavno oduševljenje ugašeno.

Znači li to kako među njima nema više ljubavi jer više nema strasti? Mogu li biti tvojim učenikom kad oduševljenje zamre?

Ne volim oduševljenost. Ona me zaslijepi. Zbog nje donosim iracionalne odluke. I te odluke rađaju lošim posljedicama. Ne volim sebe kao onoga koji se strastveno oduševi tvojom Riječju i već u sljedećem trenutku Riječ u meni zamre. Osjećam se kao kamenito tlo na kojega pada zrnje iz prispodobe o sijaču.

Počinjem shvaćati mukotrpno hrvanje s Riječju. S tobom. Poslije početnog oduševljenja slijedi otriježnjenje. Sad treba donositi nevidljiv i neznatan plod dan za danom daleko od pozornice svijeta. Oduševljenje je oduvijek bilo zamka. Suho i kamenito tlo na kojem su sva zrna u mene posađena brzo izrasla i na kraju presahla. Nije bilo dubokog tla gdje bi se primio korijen. Nije bilo strpljivosti, umjerenosti, razboritosti i osjećaja za trajanje. Tražio sam od tebe da donesem plodove ovdje i sada. Bunio sam se kad nije bilo tako. Gubio oduševljenje i volju za život s tobom.

Svi smo danas pomalo bolesni od oduševljenja. Od tog brzog i eksplozivnog osjećaja koji u nama izazove strast i bujicu, a već sljedećeg trenutak u čudu gledam suho korito kojim je do maloprije snažno protjecala voda radosti i ispunjenja.

Kraljevstvo Božje nije kao oduševljenje, ne rađa se u bujicama i eksplozija usputnih susreta s tobom. Ako se i rađa u meni prije će biti da se rađa kao ono gorušičino zrno iz prispodobe. Maleno, nevidljivo i neznatno godinama i desetljećima raste kako bi donijelo plod. Zavela me oduševljenost, ideja kako samo uvijek nasmijani i koji se glasno smiju predstavljaju istinske navjestitelje Boga.

Ja, šutljiv i namrgođen vječito u nekoj raspravi s tobom i pokušaju da te dokučim ne odgovaram toj slici. Više sam okupiran tobom i našim odnosom nego idejom da se stalno osmjehujem drugima i kažem kako je taj osmijeh od tebe. Mogao bih, ali to bi bilo dvolično. Ne zato što se ne smijem ili nema vedrine u mom pogledu. Ne. Radije jer ne vjerujem onima koji svijetom hodaju s osmijehom na licu i propovijedaju Boga koji od mene ne zahtjeva nikakav napor, trud, ulazak u patnju, tragediju i noć ljudskog postojanja.

Zanimljivo, o tebi piše u Pismima kako si znao biti ljut, plakao si, nigdje ne piše da si se ikada i igdje i ikome nasmijao. Čudno kako je jedina ljudska osobina tako karakteristična za čovjeka odsutna iz tvojih nastupa i opisa tvog lika. Ako pretpostavim da se nikada nisi osmjehnuo, a opet si tolike oduševljavao jedino mi pada na pamet misao kako nisi želio biti površan u navještaju Boga.

U navještaju kraljevstva. Izbjegavao si površna oduševljenja i entuzijazme. Često si se povlačio u osamu i tamo molio.

Ima nekog smisla. Trebalo je izvršiti poslanje koje ne zahtjeva oduševljenje, dapače baš suprotno jer je to poslanje bilo horror i užas smrti na križu kojoj prethodi muka i zlostavljanje. Oduševljeni i vječno nasmijani vjerojatno bi brzo pobjegli kad bi čuli što ih čeka dok ih mase i obožavatelji obožavaju i prostiru im prostirke od cvijeća izvikujući njihova imena: kraljice, care, božice…

Ne zamjeri mi što ne volim vrijeme oduševljenja u kojem me je zapalo živjeti. Mislim da je mnoštvo tih oduševljenja samo dobro namještena gluma za publiku ili barem dok traje iskustvo kupovine neke stvari koju se dugo čekalo da dođe na tržište. Volim hodati okolo ozbiljna pogleda i stisnutih usana. Naravno da to izaziva podsmijehe i upiranje prstom u mene. Opisuju me kao nekoga tko je izdao Pisma jer se ne smijem često, i ne mislim da je oduševljenje, ono koje traje od izlaska do zalaska sunca način kako te navijestiti.

U meni živi jedna drugačija vrsta oduševljenja koja je spojena s iskustvom nade i radosnog iščekivanja. Osjećam se kao bolesnik koji nakon što je pobijedio bolest osjeća oduševljenje iskustvom kako je uspio sve to prebroditi jer je bio siguran kako neće uspjeti. Njegovo oduševljenje ne prati glasan osmijeh koji traži pozornost i da se svi okrenu prema onomu koji se na glas smije. Ne. Njegovo oduševljenje je tiho i nečujno i povezano je s nadom kako u slučaju povratka bolesti ima iskustvo i snagu koji će mu pomoći ponovno se upustiti u borbu s njom.

I moje oduševljenje tobom je takvo. Nečujno, tiho i bez glasa. Svjedočim njegovom postojanju u životu onih koji su zahvaljujući tebi u životu prošli pakao. I preživjeli. I vratili se. I ako si ti od njih tražilo oprostili su i počeli iznova. Volim njihovo društvo. Volim ih susresti. Volim ih slušati kako govore o sebi kao o gorušičinom zrnu koje nitko ne vidi dok raste i sazrijeva. Za sebe kažu kako si ti u njima nastanjen kao gorušičino zrno i kako si godinama i desetljećima tiho i nečujno u njima rastao da ih što više učiniš sličnima sebi.

Kod njih nema onog oduševljenja koje ne traje, koje se ugasi i nestane u magli već pred prvom ozbiljnom preprekom i naporom. Njihovo oduševljenje živi od nade koju si ti u njih posadio kad si se u njima nastanio. Zanimljivo je kako se oni rijetko osmjehuju, pogotovo ih nikad nisam čuo kako se smiju na glas. Ponekad su šutljivi, namrgođeni i ozbiljna pogleda, ali bez ikakve gorčine u sebi. Tek živeći s njima otkrio sam koliko istine ima u onoj misli kako izgled često vara. U njihovom slučaju vara najviše.

Ali, kad se nasmiju ili osmjehnu onda vidim koliko je njihovo oduševljenje tobom izvorno, autentično i vjerničko. Oni te zaista vole čak i onda kad su na samrtnoj postelji. Sva ta mala i sitna ljudska gorušičina zrna u kojima si se trajno nastanio jer su oni znali biti strljivi, znali su te čekati i imali su osjećaja za Boga koji traje i koji se ne mijenja. Njihova oduševljenost je drugačija, vjerojatno jer je uvijek povezuju s nadom i iščekivanjem Boga koji ih sigurno neće ostaviti i neće zakasniti.

Među njima možda bih za kraj izdvojio onoga starca Šimuna. Cijeli život u Hramu, ozbiljan i namrgođen od molitve i posta, ali uvijek u Hramu, strpljiv i uvjeren kako je trajnost u čekanju Boga i upornost nešto što se ne može izjaloviti. Oduševljeni i entuzijastični prinositelji žrtava koji su jednom godišnje dolazili u Hram su ga zaobilazili u širokom luku dok je on strpljiv podnosio njihovu površnu oduševljenost i vječna zaklinjanja Bogu da će živjeti po Božjim zakonima.

Opet, nijedan od tih površnih oduševljenika prinošenjem žrtava jednom ili dva puta godišnje kad je Bogu obećavao sve sa slatkim i glasnim osmijehom a nije bio spreman učiniti ništa, nije dočekao Boga i nije ga susreo. Čast je pripala ozbiljnom i namrgođenom starcu Šimunu koji je u molitvi čekao Božji dolazak. I dočekao ga.

Šteta, što u to vrijeme nije postojala fotografija da vidim oduševljeno Šimunovo lice dok te uzima u naručje i zahvaljuje ti što su se njegova strpljivost i istrajnost isplatile. I da vidim podsmijeh i pokazivanje prstom onih koji su se na glas smijali starcu koji je u rukama držao nekakvo dijete. Oni, toliko oduševljeni za Hram i Boga u tom događaju nisu vidjeli ništa, osim krezubog starca koji se prvi put na glas smije, pogleda ispunjenog oduševljenjem.

Šimun je dokaz bez obzira što govorili suvremeni navjestitelji boga koji se stalno smije. Šimun je dokaz bez obzira koliko suvremeni navjestitelji vrijeđali i napadali one koji odbacuju površno i usputno oduševljenje Bogom. Šimun je dokaz.

Boga pronalazi onaj koji je strpljiv i zna čekati, koji je istrajan u svom traženju Boga i ne odustaje od svog traganja čak i kad ga zapljusnu valovi starosti, senilnosti i nemoći. Boga ne pronalazi onaj koji se Bogom površno i usput oduševi Bogom, jer izgleda kako bi se Boga prepoznalo potrebno je puno puno više od jeftinog i brzog oduševljenja kojega navještaju navjestitelji i propovjednici neozbiljnog boga.

Jednako površni i neozbiljni kao i njihov bog.