Bog koji prolazi

Koliko si puta prošao kroz moj život? Koliko si puta zastao pored mene da me nešto upitaš? Svugdje sam te tražio ne primjećujući da si tu i sa mnom i kod mene.

Bog pored kojega prolazim ostat će zauvijek Bog kojega neću upoznati i neću susresti. Drugi traži da zastanem i da se susretnem s njim licem u lice da ga slušam i čujem mu glas. I ti si mu sličan. Stati pred drugog čovjeka nosi sa sobom strah. Nekoga ću poznati i vidjeti licem u lice. Netko će me pozvati na odgovornost. Tražit će od mene da se za njega žrtvujem. Netko će biti onaj pred kime ću biti svjestan kako sam za njega odgovoran.

Susret s drugim čovjekom nosi u sebi težinu. Kad susrećem drugog čovjeka pomalo upoznajem i samog sebe. On je moje ogledalo i ono što vidim o samom sebi u njemu ne volim. Istinski susret s Bogom isto je tako težak susret. Susret koji nosi u sebi određeni otpor. Odbijanje.

Ako susretnem Boga kako ću se pred njim opravdati? Što ću mu reći kada u njegovoj beskrajnoj dobroti vidim svaki svoj nedostatak, slabost i grijeh? Ne sjećam se kad sam zadnji ozbiljno zastao i sačekao Boga. Ako sam mu i dolazio i prilazio bilo je to u prolazu i usput. Bog je bio netko nevažan i nepotreban. Tek jedna smetnja i jedna dosada koje se trebam osloboditi.

Pravi susret s Bogom izaziva čak i određenu traumu. Moram se skinuti gol pred onim čijem pogledu ništa ne mogu sakriti. Moram se razgolititi u onome što vješto skrivam i od drugih i od samog sebe. Dolazio sam Bogu u prolazu uvjeren kako je to istinski susret Boga i čovjeka.

Kroz sve sam samo prolazio. Prolazio sam kroz molitvu, prolazio kroz kajanje, prolazio kroz obraćenje, ali se nigdje dugo nisam zadržavao tek toliko da osjetim onu danas mnogima tako važnu snažnu emociju Božje prisutnosti koja se velikom brzinom rastače i rasplinjuje. I čim bi emocija nestala i ja bih napustio Boga i otišao tražiti ga dalje ne videći ga kako još uvijek stoji na istom mjestu. U molitvi koju sam molio svaki dan, u crkvi koju sam pohađao nedjeljom, u pobožnosti koju sam nekad volio. U svim onim stabilnostima i trajanjima vjere prestao sam vidjeti Boga i sve se pretvorilo u puko emocionalno doživljavanje nekoga tko je oduvijek bio netko tko za istinski susret traži od mene strpljivost i trajnost.

Izgubio sam trajnost odnosa s Bogom i strpljivost čekanja kad bi dolazio u moj život. I onda čitajući Pisma nađoh onaj događaj s prorokom kada prorok iščekuje Boga. Nema Boga u vihoru, nema ga u zemljotresu. Nema ga. Prorok je strpljiv i živi od milosti čekanja Boga. I tek dugo dugo nakon vihora i zemljotresa dolazi mu Bog gotovo tiho i nečujno kako kaže Pismo u šapatu laganog lahora.

Tek kad sam se naučio šutjeti i osluškivati, kad sam se naučio biti strpljiv i čekati počeo sam otkrivati trenutke iz života kada je Bog dolazio, posjećivao me i dugo ostajao sa mnom. Većina mojih susreta s njim bili su tihi i nečujni, ali trajali su dugo za razliku od ovih danas kad pored Boga prolazim brzo i bez osvrtanja da vidim pored koga sam upravo prošao.

Sjećam se jedne dječje molitve koju sam dugo dugo molio i onda prestao. Bog je u njoj bio, navraćao i ostajao je dugo, mjesecima i godinama. Sjećam se jedne crkve u koju sam često zalazio i šutke sjedio u zadnjoj klupi. I Bog je sjedio pored mene, obojica šutljivi, ali strpljivi jedan s drugim, obojica spremni čekati jedan drugoga u toj zadnjoj klupi. Dogovor je bio tko od nas dvojice dođe prvi neka sačeka onoga drugog jer sigurno će doći. I to je trajalo godinama. Ti naši nevidljivi i tajni susreti u dnevnim molitvama i zadnjim klupama crkava.

Žao mi je što sam izgubio strpljivost s Bogom, što sam izgubio trajnost odnosa s njim i sposobnost čekanja Boga. Danas velikom brzinom idem svugdje i svagdje i tražim Boga, ali nemam strpljenja i ne znam čekati. I ponekad kad se uspijem nakratko sabrati i zastati osjetim duboku bol i tugu za izgubljenim Bogom koji mi je nekad bio tako blizak i drag, a danas mi je tako nepoznat i dalek. Volio bih ponovno pronaći tog Boga.

Rekao bih kako je uvijek bio i ostao isti, strpljiv, šutljiv beskrajno sposoban biti na jednom mjestu i čekati me. Volio bih ga ponovno susreti. Ovako ga tražim, ali ga ne pronalazim. Znam da je tu negdje. Znam da mi je blizu. Znam da me čeka. Ali, ja sam odavno izgubio sposobnost za susret s njim. Sve što imam samo je površna emocija o nekakvom Bogu i tek povremeno sjetim se one dječje molitve i one zadnje klupe i osjetim kako je bilo lijepo šutke sjediti u zadnjoj klupi  i strpljivo čekati da Bog dođe.

I nikad me nije iznevjerio. Nikad me nije slagao. Uvijek bi došao. Šutljiv, strpljiv i što je najvažnije vedar, radostan i nasmijan kao da se nismo vidjeli cijelu vječnost, a dan prije smo razgovarali u toj istoj klupi ili sam noć prije izgovarao onu dječju molitvu upućenu njemu. Nedostaje mi taj Bog. Taj trajni, šutljivi i strpljivi Bog koji je uvijek inzistirao da se susretnemo licem u lice i da obojica malo zastanemo i zagledamo se jedan u drugog.