Osuđeni svećenik za zlostavljanje i olako bacanje kamenja

Nedavno je jedan svjetovni portal plasirao tekst o svećeniku Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je odslužio devetomjesečnu zatvorsku kaznu zbog bludničenja nad sedamnaestogodišnjim ministrantom, a šest mjeseci poslije sadašnji nadbiskup splitsko-makarski, a tadašnji biskup gospićko-senjski Zdenko Križić primio ga je u svoju biskupiju i povjerio mu dvije župe na upravljanje. Vijest je, kako to i obično biva, bez dovoljno široko objašnjene pozadine, izazvala bezrezervne osuđujuće reakcije i u svjetovnim i u vjerskim krugovima.

Osobito u tom smislu ističemo prilog portala Bitno.net od 11. veljače 2025., objavljen kao komentar Uredništva pod naslovom Svećenicima osuđenima za spolno zlostavljanje maloljetnika nije mjesto među djecom. Kako to sugerira i sam naslov, Uredništvo portala zastupa stajalište da svećenik nije smio biti vraćen u izravnu pastoralnu službu i u tom smislu nije prihvatilo objašnjenje mons. Zdenka Križića zašto mu je povjerio župe, a koje je pisanim putem iznio 7. veljače 2025. u emisiji Trag vjere Hrvatskoga radija. Nama se takav stav čini prilično tvrd i posljedično opterećujući za sve svećenike, a argumentacija mons. Križića i tada i ponovo izrečena 16. veljače 2025. u emisiji Mir i dobro Hrvatske radio televizije objektivna, pa se ovdje osvrćemo na slučaj, dajući mu mogućnost da se sagleda i iz druge perspektive.

Pritom primjećujemo da Uredništvo portala Bitno.net čine isključivo laici, da mu je sjedište u Splitu i da je mons. Križić nadbiskup pripadajuće nadbiskupije. Učinilo nam se čudnim da bi iza priloga stajalo cijelo Uredništvo, jer je vjerojatnije da mu je autor jedna osoba, a također nam se pokoja rečenica učinila kao strelica upućena prema vlastitom nadbiskupu. Taj dojam, dakako, može biti i pogrešan.

Slučaj je izišao u javnost po peru novinara Novosti Hrvoja Šimičevića, u tekstu pod naslovom Zaštitnik zlostavljača, a objavljenom 1. veljače 2025. Prilog je osobito usmjeren na nadbiskupa đakovačko-osječkoga Đuru Hranića, kojega se predstavlja kao zaštitnika zlostavljača, a kad se slučaj ponešto raspetljao u javnosti, moglo se uočiti da uz pristranost sadržava i neke netočnosti. Načelno, riječ je o svećeniku koji je nakon prijave za zlostavljanje sedamnaestogodišnjeg ministranta još 2014. god. suspendiran od svih pastoralnih dužnosti, a postupak je vođen i na svjetovnom i na crkvenom području. Ustrajao je do danas u tvrdnji da je nevin i da je žrtva maloljetnika i njegove majke, a u njegovu su obranu stali i brojni župljani. Nakon priziva na više sudove, civilno je pravomoćno osuđen 2021. god., a poslije provedenih devet mjeseci u zatvoru pušten je na slobodu u ožujku 2023. Nije poznato što je crkveni sud točno presudio i je li postupak uopće dovršen s obzirom da je tužitelj odbio dati iskaz, ali ponešto govori podatak da svećenik nije sveden na laički stalež. Nadbiskup Đuro Hranić obratio se Svetoj Stolici s upitom može li ga se ili ne može vratiti u pastoralnu službu budući da nisu određene nikakve dodatne restrikcije i dobio je odgovor da to sam procijeni. Prateći ga kroz to cijelo vrijeme od skoro deset godina, zaključio je da bi ga se moglo vratiti u službu uz neke uvjete. Ti su uvjeti osobito podrazumijevali povjeravanje zadaće iskusnom duhovniku da duhovno prati svećenika te da se provjerava svećenikovo pastoralno djelovanje.

Iz razloga jer Gospićko-senjskoj biskupiji nedostaje svećenika mons. Zdenko Križić zamolio je nadbiskupa Hranića da mu na jedno vrijeme posudi tog svećenika, uz preuzimanje obveze provedbe postavljenih uvjeta, a na to je dobio pozitivan odgovor. Tako je svećenik u rujnu 2023., tj. oko šest mjeseci nakon izlaska iz zatvora, preuzeo pastoralnu skrb za dvije župe Gospićko-senjske biskupije, a da je tu službu predano vršio svjedoči nadbiskup Križić, navodeći podatak da je često dobivao pohvale vjernika za rad svećenika. Štoviše, mons. Križić navodi da mu je to potvrdio i apostolski nuncij, koji mu je rekao kako mu se često pismima obraćaju vjernici i traže da se svećenik vrati na župe, jer ga je novoimenovani biskup gospićko-senjski Marko Medo razriješio svih dužnosti u svojoj biskupiji nakon što su ga o svemu informirali iz Novosti. 

Žao nam je što se o cijelom slučaju nije oglasio nadbiskup Đuro Hranić, jer bismo tako zasigurno imali cjelovitiju sliku, ali lijepo je primijetiti da je nadbiskup Zdenko Križić u takvim, moglo bi se reći prilično neprijateljskim okolnostima koje će mediji zasigurno iskoristiti i protiv njega, ustrajao u zaštiti dostojanstva svećenika. Vjerujemo kako to nipošto ne bi činio kada ne bi bio potpuno uvjeren u njegovu svećeničku i ljudsku kvalitetu.

Iako na kraju ne znamo sa sigurnošću je li svećenik kriv ili je ipak možda žrtva lažnog prijavljivanja, odnosno nedostatno je u tom svjetlu uzimati kao nepobitnu činjenicu to što je civilno osuđen i kažnjen, a jednako tako ignorirati njegovo isticanje nevinosti, čini nam se da je važno prisjetiti se da smo svi grešni, kao i da svaka pravedno izrečena kazna, bilo crkvena, bilo građanska, ide za tim da se krivac, odnosno grešnik popravi. Prigovori iz katoličkih krugova obično su išli u smjeru da se svećeniku trebala povjeriti neka druga dužnost, a ne rad na župi, pretpostavljajući tako ne samo da je svećenik sigurno kriv, nego i da se ne može popraviti. U tom svjetlu, vrlo se često događa, vjerojatno u dobroj nakani suosjećanja sa žrtvom, da se ne razdvaja dovoljno zlostavljač od njegovih čina, nego se zajedno sa zlodjelom i on osuđuje do granice da mu se ne priznaje čovječnost. Stoga je važno podsjetiti na crkveno učenje po kojem uvijek osuđujemo grijeh, ali imamo razumijevanja za ljudsku ranjenost grijehom, jer nema onoga tko je toliko čist da bi imao pravo na bilo koga drugoga baciti kamenčić. Osim toga, valja primijetiti da su mediji predmnijevano zaključili, bez ikakvih potkrepljujućih uvjerenja, da je svećenik nakon odslužene kazne radio s djecom i mladima i time cijeli slučaj neopravdano uzdignuli na još ozbiljniju razinu, iako njegovo pastoralno djelovanje, kako je to posvjedočio nadbiskup Križić u emisiji Mir i dobro, nije uključivalo takve oblike rada.

U ovom događaju svećenik je obilježen za sva vremena, a njegovo dostojanstvo bačeno pred mase da se naslađuju. Ne želimo pritom umanjivati bol stvarne ili navodne žrtve, ali ne treba zaboraviti da je također i onaj koga nazivamo zlostavljačem žrtva svojih grijeha i seksualnih poremećaja te da i njemu treba pomoć, odnosno da je važno pristupiti mu kao onoj jednoj ovci koja se odvojila od stada i koja je vrijedna da je se potraži i dovede natrag.

Zato je važno reći pokoju riječ o osumnjičenom i civilno osuđenom svećeniku. Iako su mediji prešutjeli njegovo ime s obrazloženjem da tako štite identitet žrtve, danas 28-godišnjaka, dovoljne su dvije-tri minute istraživanja da se sazna o kome se radi. Neki mediji su nažalost ta saznanja upotrijebili kako bi javno objelodanili njegovo ime i prezime i tako potaknuli mržnju i prema njemu i prema svim svećenicima i vjernicima.

Riječ je o svećeniku kojemu su sada 42 godine, a u vrijeme kada je prijavljen za zlostavljanje bila mu je 31 godina i bio je tek tri godine svećenik. Rođen je 1983. godine u malom selu nedaleko od Dervente, i to kao najmlađe od ukupno jedanaestero djece. Možemo pretpostaviti da je obitelj na svojoj koži dobro osjetila što znači siromaštvo. Još više, na isti dan kad je rođen, otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, što znači da je sva težina odgoja i podizanja djece pala na majčina pleća, a svećenik o kojemu ovdje govorimo nikada nije imao priliku osjetiti što znači očinska ljubav i zaštita.

No, život ga ni dalje nije mazio. Kad mu je bilo svega devet godina, ratna razaranja potjerala su cijelu obitelj iz Bosne u izbjeglištvo, u Slavoniju. Takve velike životne traume teško mogu ne ostaviti traga. Završio je veterinarsku školu u Slavonskom Brodu, a potom počeo studirati hortikulturu, da bi s 22 godine otišao u đakovačku bogosloviju i upisao teološki studij te tako, prema vlastitim riječima, odgovorio na Božji poziv koji je osjećao još u osnovnoj školi. Ređen je za svećenika 2011. god., u dobi od 28 godina, a sudeći prema izvještajima koji se mogu pronaći na internetu s obzirom na prve godine svećeničkog djelovanja čini se da je bio vrlo cijenjen u svom radu i lijepo prihvaćen. To nije dugo trajalo jer ga je najprije krajem 2013. za zlostavljanje na Ordinarijat prijavio jedan 20-godišnji ministrant, a potom je, gotovo po istom obrascu, ponovo 2014. prijavljen za zlostavljanje sedamnaestogodišnjeg ministranta, što je dovelo do pokretanja i svjetovnog i crkvenog postupka, a suspenzija mu je potrajala do 2023. Ipak, vrijedno je napomenuti da je s obzirom na prvi slučaj 148 župljana potpisalo i dostavilo sudu pismo podrške svećeniku, a u drugom slučaju to je učinilo čak 279 osoba, te je uz to veći broj župljana, poznanika navodnih žrtava i njihovih profesora svjedočilo u korist svećenika, tvrdeći da je riječ o mladićima problematičnog ponašanja, iz nesređenih obitelji i da su zajedno sa svojim majkama iznosili neistine želeći se materijalno okoristiti.

Nama se svećenikov životni put čini vrlo trnovit i doista traži ljudskog sažaljenja. U takvim okolnostima, neviđenim na našim prostorima, ustrajati u svećeničkom zvanju unatoč tolikim barijerama upućuje nas na zaključak da svoj poziv ljubi do križa. Ne napustiti, a ne imati mogućnost živjeti u punom smislu riječi svoje svećeništvo kroz devet mučnih godina svjetovnih i crkvenih parnica osobito se čini vrijednim ako nije kriv, a ako je doista počinio zlodjela zbog kojih je osuđen i zatvoren, ne možemo opet izvući drukčiji zaključak nego da je spreman podnijeti bilo kakva poniženja za svoje grijehe da bi mogao navješćivati Božju riječ. Čini nam se da o tome svjedoči podrška koju mu daju vjernici, a osobito nam je drago, ponavljamo još jednom, što mu tu podršku, unatoč tolikim medijskim pritiscima, nije uskratio njegov nekadašnji privremeni biskup mons. Zdenko Križić, ni onda kada ga je pozvao u biskupiju, ni sada kada je prilično lako mogao od njega oprati ruke.

Ne znamo što je u ovom slučaju istina, ali dobro nam se svima još jednom podsjetiti na prispodobu o zalutaloj ovci, kao i na Isusove riječi po kojima nas opominje da tko je od nas bez grijeha, neka prvi baci kamen. Bacati pak kamenje na možda nevina čovjeka, k tomu još i svećenika, daleko je od onoga što nas uči Evanđelje i o Božjem i o ljudskom milosrđu.