Liturgijska glazba oblikuje zajednicu i stvara blagdansko ozračje

Sveto pjevanje sastavni je dio svečane liturgije. Kada sudjelujemo u nekom svetom liturgijskom činu, osjećamo kako se tamo u svetištu nešto osobito zbiva. Pratimo pobožno svete čine, slušamo riječi i pjevamo, te pri tom sjedimo, klečimo ili stojimo. I plodonosno slavimo. A u sakralnom prostoru drukčije se ponašamo nego na ulici. Ne hoda se i ne razgovara kao na tržnici ili u gostionici.

Poklecanjem do zemlje i naklonom glave odajemo počast oltaru i Kristu koji je nazočan u svetohraništu ili u pokaznici na oltaru. Duhom i srcem priključujemo se molitvi Crkve pa pobožno i sabrano govorimo:

„O sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

Budući da je glazba kroz stoljeća bila i ostala „sastavni dio svake liturgije“ (Sacrosanctum Concilium, br. 112), jer sveto pjevanje združeno s riječima tvori njezin potrebiti i sastavni dio, valja nešto reći i o liturgijskom pjevanju koje doprinosi rastu vjere, Božjoj slavi i posvećenju vjernika. A to i jest svrha svete glazbe.

Prije nekoliko godina čitao sam zanimljivu studiju koja pokušava dati odgovor na pitanje „koje su odlike liturgijske glazbe“. Proučavajući crkvene dokumente o tom pitanju autor Aurelio Porfiri došao je do zaključka kako je liturgijska glazba obilježena s deset pridjeva koji na talijanskom počinju slovom e:

ecclesiale (crkvena),
eccellente (uzvišena),
eccedente (izvanredna),
estatica (zanosna),
estetica (lijepa),
espressiva (izražajna),
edificante (izgrađujuća),
elegante (otmjena),
educante (poučna) i
espandente (proširujuća).

Po tim obilježjima može se prepoznati koliko je neka glazba „liturgijska“ ili pripada nekomu drugomu glazbenomu obliku. Kad se na primjer veli da liturgijska glazba ima biti „ecclesiale“, to jest mora biti prepoznatljiva po „crkvenosti“, na prvi mah čini se sasvim u redu i razumljivo. Jer, kada liturgičar stvara, sklada i izvodi liturgijsku glazbu, on ima osjećaja za Crkvu, on s njom „suosjeća“, kako je pisao sv. Ignacije Lojolski kad je govorio „sentire cum Ecclesia“ (osjećati s Crkvom). Njegov osjećaj i stajalište polaze od činjenice kako nismo mi ti koji stvaramo liturgiju. Ona nam je darovana. A Crkva je jamac njezina autentičnoga slavljenja. Problemi se javljaju kada netko „u ime svoje slobode i stvaralaštva“ unosi nešto u glazbu i liturgiju što nema obilježje crkvenosti. Prava i glavna odlika liturgijske glazbe prožeta je crkvenošću („ecclesiale“).

Spomenut ću još dva pridjeva kojima autor obilježava liturgijsku glazbu, a to su „eccellente“ i „eccedente“. Prva riječ „eccellente“ dolazi od latinskoga ex-cellere što znači ići naprijed, prema savršenstvu. Liturgijska glazba mora težiti prema boljemu, savršenomu jer je u službi savršenoga Oca koji je na nebesima. I druga riječ ,,eccedente“ dolazi od latinskoga glagola ex-cedere što znači „izići, prekoračiti“. Liturgijska glazba nije obična glazba koju svaki dan slušamo. Ona je nadilazi i prekoračuje „ono svakodevno“. Zato je „eccedente“, savršena, a zvukovi instrumenata i glasovi zborova uljepšavaju svete čine liturgijskih obreda. Zabilježeno je kako je sveti Augustin znao zaplakati dok je slušao liturgijsko pjevanje psalama.

Za Paula Claudela, glasovita pjesnika i dramaturga pišu da se obratio u pariškoj katedrali Notre-Dame kada je uz tihi zvuk orgulja slušao hvalospjev „Veliča duša moja Gospodina“ kojega su pjevale nazočne redovnice. Možemo samo nagađati kolike je osobe dirnula sveta glazba, i kolike je ljude poput Claudela ljepota liturgijske glazbe privukla k Bogu.

Stoga su pjevači i glazbenici po našim crkvama i župama odgovorni za kvalitetu liturgijskoga pjevanja. Njihova je obveza i zadatak vrjednovati veliku glazbenu tradiciju Crkve koja „u gregorijanskom pjevanju i u polifoniji ima svoj najuzvišeniji izražaj“, kako veli konstitucija o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium, 116). Tri su temeljne sastavnice liturgijske glazbe: zvuk riječi, zvuk glazbala i zvučnost razumijevanja koje ujedinjuje riječ, otajstvo i glazbu. U tom smislu sv. Jeronim je pisao kako „treba pjevati sapienter (mudro)“, a to znači „razumljivo u svim dimenzijama, ne samo intelektualno, nego i srcem“ (Franz Karl Prassl). Sv. Bazilije tumači „da vrsno pjeva onaj tko je tako pozoran na tekst kao što je osjetilo pozorno na okus (Pravilo, 110), pa se u tom vidu govori o „glazbenom blagovanju Riječi“. U duhu psalmista koji to slikovito ovako opisuje:

„Kako su slatke nepcu momu riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim“ (Ps 119,103).

Liturgijsko slavlje oblikuje zajednicu i stvara blagdansko raspoloženje. Radost, molitva i zahvalnost nazočna je i u glazbenim uradcima kojima se očituje blagdansko raspoloženje zbog silnih djela koje nam učini Gospodin. Zato je pjevanje u liturgiji oduvijek bilo izvrstan način sudjelovanja naroda Božjega u bogoslužju. Ono stvara unutarnju povezanost vjernika i izražava što srce osjeća, a riječi ne mogu izraziti. Ono je na umjetnički način u službi božanskoga nacrta o kraljevstvu Božjem. A to je veličanstveni Božji plan s čovjekom i sa svijetom koji se u Kristu i po Duhu Svetom ostvaruje u povijesti. Dolazak Božjega kraljevstva predstavlja „najvišu čežnju i utopiju ljudskoga srca“ (Lumen gentium, br. 1).

„Glazbena baština Crkve blago je od neprocjenjive vrijednosti, a sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori sastavni dio svečane liturgije“ (Sacrosanctum Concilium, 112).

Stoga Sabor nalaže „neka se najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe“ (Sacrosanctum Concilium, br. 114), koja je oduvijek u službi božanskoga nacrta o kraljevstvu Božjem i predstavlja najvišu čežnju i utopiju ljudskoga srca, a nju se samo putem glazbe može dati naslutiti. To kraljevstvo započelo je Isusovim rođenjem, a završit će „jednoga dana u nebesima gdje korovi anđela i arkanđela pjevaju bez prestanka himan koji i mi u misi ponavljamo i pjevamo: „Svet, svet i Presvet“.

U tom vidu apostol Pavao u zanosu kliče:

„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista; on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim, u nebesima, u Kristu. U njemu nas predodredi prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim“ (Ef 1, 3–4).

„I obznani nam Otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem: Uglaviti u Kristu sve, na nebesima i na zemlji“ (Ef 1, 9–10).

To se otajstvo i danas događa i ponavlja kada Crkva slavi euharistiju, jer euharistija izgrađuje Crkvu. Ona, dakle, nije proizvod povijesnoga slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22–23), Tijelo Kristovo (Ef 1, 22), Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20–21). Neka nas sve Uskrsnuli ispuni svojom radošću i obdari duhovskim zanosom kako bismo svojim pjevanjem liturgijsko bogoslužje približili srcu današnjega čovjeka. Jer, naša je budućnost započela i počiva u Isusu Kristu, nadi našoj. I trajat će sve dok ne završi u nebeskoj slavi gdje korovi anđela i arkanđela, prijestolja i gospodstva sa svom nebeskom vojskom pjevaju bez prestanka:

„Svet, svet, svet. Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja slave tvoje“.