Papa i izbjegnuta eutanazija propusta: pravilan izbor liječnika
Dr. Sergio Alfieri za Corriere della Sera otkrio je kako se tim koji je liječio Franju nakon krize našao na prekretnici: „Pustiti ga ili ga prisiliti“. U prvom slučaju bila bi riječ o eutanaziji propustom, što je ćudoredno nedopustivo. Zahvati koje su liječnici poduzeli za spašavanje života bile su nužne, stoga ne predstavljaju terapijsku tvrdoglavost.
Profesor Sergio Alfieri bio je koordinator liječnikoga tima koji je 38 dana imao na skrbi papu Franju u Sveučilišnoj poliklinici Gemelli. 25. ožujka 2025. dao je intervju za talijanski dnevnik Corriere della Sera. Novinarka Fiorenza Sarzanini prisjeća se kako je 28. veljače Svetoga Otca, koji je bio u bolnici već 14 dana, napao bronhospazam koji je izazvao znatnu potrebu za zrakom. Alfieri kaže da je to bio najgori trenutak Papina boravka u bolnici jer su svi shvatili da možda ne će izdržati.
Novinarka zatim pita: „Što ste učinili?“. Slijedi odgovor liječnika:
„Morali smo odlučiti hoćemo li prestati i pustiti ga da ode ili pritisnuti i iskušati sve moguće lijekove i terapije, izlažući se vrlo visoku riziku da se oštete drugi organi. I onda smo krenuli tim putom.“
Alfieri dodaje kako se u izbor koje rješenje prihvatiti umiješao Massimiliano Strappetti, Papin osobni zdravstveni pomagač, na kojega je Papa prenio ovlast da u njegovo ime donosi odluke o njegovu zdravlju. Alfieri je izvijestio kako im je Strappetti rekao: „Pokušajte sve, ne ćemo odustati.“ A Alfieri komentira: „To smo svi i mi mislili. I nitko nije odustao.“
Vratimo se na dvije mogućnosti koje je opisao Alfieri: pustiti ga da ode ili pokušati sve što je moguće da ga se održi na životu uz rizik oštećenja drugih organa uz one koji su već oštećeni. S bioetičke točke gledišta, prvi izbor – pustiti ga da ode – predstavljao bi eutanaziju propustom. Drugi izbor, onaj koji je liječnički tim u konačnici odabrao, ćudoredno je dopušten jer je cilj terapijsko spašavanje života i ne predstavlja terapijsku tvrdoglavost zato što su mogući loši učinci bili predviđeni – oštećenje drugih organa – ali takvu je vjerojatnu štetu mogla nadmašiti važnost dobra učinka, spašavanja Papina života, učinka koji je možda udaljeniji kao ono što se može dogoditi, ali je ipak vrjedniji od oštećenja organa.
Sukladno tomu provedeni postupci ne predstavljaju terapijsku tvrdoglavost jer su razmjerni očekivanomu rezultatu. Glavno načelo koje su liječnici u Gemelliju na kraju slijedili bilo je djelotvornost: odvagati za i protiv, vrjednovati količinu i kakvoću svakoga od njih i procijeniti stupanj vjerojatnosti da se ostvare. Tako je, ukratko, loš učinak oštećenja nekih organa i iznimno velika vjerojatnost da bi se takav učinak mogao dogoditi stavljen na jednu stranu vage, a na drugu stranu vage dobar učinak spašavanja života i mogućnost, dosta udaljenija od negativnih rizika, da se takav učinak dogodi. Ali u usporedbi sa značajnim i gotovo sigurnim lošim učincima, puno značajniji pozitivan učinak, čak i ako je dalek po svojoj pojavi, pobjeđuje po važnosti. I stoga, kako je izvijestio dr. Alfieri, kada je osoba pred smrću, ali postoji čak i jedna jedina šansa da je se spasi, premda su rizici od oštećenja njezina zdravlja visoki i značajni, potrebno je tragati za tom mogućnošću, treba igrati na sve, potrebno je sve riskirati.
Sažeto, utakmica je bila vrijedna truda i uloga, a činjenica da se Papa, iako teško narušena zdravlja, ipak vratio u Dom svete Marte potvrđuje ispravnost izbora za koji su se liječnici odlučili. Liječenje bi bilo vrijedno truda čak i da je oštećenje organa koje su liječnici predvidjeli bilo kobno. Jer na jednoj bojišnici imali bismo sigurnu Papinu smrt zbog odustajanja od terapije, a na suprotnoj bojišnici – pokušajmo sve – smrt ne bi bila sigurna, nego samo možebitna, pa makar i vjerojatna, a ne samo moguća.
Stoga, s ćudorednoga gledišta i pridržavajući se kliničke slike koju je iznio dr. Alfieri, nisu postojala dva moguća etički dopustiva rješenja: ne liječiti ga ili liječiti ga, nego je postojala samo jedna mogućnost i to obvezatna: liječiti ga čak i ako bi loši učinci mogli biti ozbiljni ili čak smrtonosni. Naime, alternative nije bilo, jer bi Papa bez liječenja sigurno umro. Pustiti ga da ode stoga bi predstavljalo eutanaziju propustom: ne pružam ti skrb koja ti omogućuje da živiš kako bi izbjegao značajnu patnju ili tjelesnu ozljedu. Međutim, ako su kure predvidjele konkretnu terapijsku tvrdoglavost – primjerice terapije koje su mogle produljiti papin život za nekoliko dana uz cijenu goleme patnje za njegovu osobu – nužan izbor bio bi suzdržati se od terapijske tvrdoglavosti, dopuštajući papinu smrt kao neželjeni učinak, jer trećega nema. I tako, u eutanaziji propustom ne pružam ti skrb koja ti je korisna da živiš, a u odbijanju terapijske tvrdoglavosti ne pružam ti one kure koje su beskorisne za život.
Raščlanili smo riječi dr. Alfierija iz bioetičkoga kuta jer su izazvale široke i raznolike komentare u tisku i medijima, šireći zamisao kako je mogućnost eutanazije razmatrana uz Papinu postelju, makar kasnije odbačena, te stoga podrazumijevaju njezinu dopustivost na ćudorednoj razini, čak i ako bi se kasnije krenulo potpuno drukčijim putom, jedinim etički prihvatljivim, kao i obvezatnim: liječiti Papu kako se ne bi dopustilo da umre.
Tommaso Scandroglio
