Pentekostalizacija Katoličke Crkve
Početkom 20. st. u Sjevernoj Americi nastao je pokret „obnove u Duhu“. Započeo je kao rubna pojava, no u međuvremenu je svojim naglim širenjem promijenio lice Crkve. Taj pokret protestantskoga obilježja – svojevrsna pobožnost temeljena na „krštenju u Duhu“, „glosolaliji“, „počivanju u Duhu“, i u novije vrijeme tzv. iscjeljenjima – nazvan je pentekostalizmom.
Pentekostalci se oslanjaju na entuzijatska i ekstatična iskustva koja smatraju nadnaravnima. Već 1901. god. glosolalija je postala njihov znak prepoznavanja (initial physichal sign) doživljenoga „krštenja u Duhu“. Okupljanja radi ozdravljenja prema crnačkom propovjedniku Williamu J. Seymouru postala su 1906. god. polazište učinkovitoga širenja pentekostalnoga pokreta po cijelome svijetu, i to kao misionarska djelatnost, posebno sa svrhom osnivanja biblijskih škola. U početku su to bili ljudi „donjega sloja“, napose u tzv. Trećem svijetu, koji su čeznuli za boljom životnom budućnošću, dakle siromašni i bez školske izobrazbe. Polagali su nadu u život dostojan čovjeka. Među njima bilo je, sigurno, i onih koji su htjeli doživjeti prisutnost Duha Svetoga u karizmama (glosolaliji, počivanju u Duhu, prorokovanju), te tako biti ovlašteni u misionarskome djelovanju.
Naglo širenje pentekostalno-karizmatskoga pokreta postavilo je temelje svojevrsnomu shvaćanju i življenju kršćanstva. Povijesna je kolijevka pentekostalnoga pokreta u SAD-u, no njezino istinsko oblikovanje zaživjelo je tek u Južnoj Americi. Rast pentekostalnog pokreta u Južnoj Americi doveo je do nepojmljivoga zaokreta na kršćansko-religioznome području. Svake se godine milijuni ljudi priključuju pentekostalnom pokretu. Procjenjuje se da pripadnici toga pokreta čine oko 500 milijuna ljudi. Južnoamerički kontinent nekada s isključivo katoličkom denominacijom, isprepleten procesom modernizacije i pluralizacije društva, doživljava nečuvenu transformaciju. Brazil je u kontekstu toga poseban fenomen, jer ondje pentekostalci zauzimaju 22 % udjela u cjelokupnom pučanstvu. U tome dinamičnom procesu treba svakako uzeti u obzir neke elemente karakteristične za Brazil, kao npr. arhaične oblike antičkih mističnih religija, što u pentekostalnom pokretu dolazi do izražaja. Pentekostalci i karizmatici ciljaju na osobno obraćenje vjernika, koji će nadnaravnim posjedovanjem Duha činiti natprirodna čudesa, što će Bog potvrditi. Izravna komunikacija s Bogom, božanstvima ili duhovima vjerniku potvrđuje identitet, samosvijest i nadu u zemaljsko blagostanje. Drugi se osjećaju pozvanima zauzeti se za ugrožene i zapostavljene i pomoći im u nevolji. No takvi pokreti polaze od istog načela: jednakost svih pred darovima Duha Svetoga.
Pentekostalizam je zahvatio Europu 1972. god. pod nazivom „katolički pentekostalizam“ te je poslije mijenjao naziv u „neopentekostalizam“ ili „katolički pentekostalni pokret“, i to pozivajući se na iskustvo Duha Svetoga u prvoj Crkvi. Budući da je pentekostalizam nastao u protestantskoj zajednici, njegova je sukladnost s katoličkom teologijom postala upitna. Bio je to dovoljan razlog da se preimenuju u „katolička karizmatska obnova“. No i taj naziv nije ostao dugo, nego je nazvan „Obnovom u Duhu“, a danas se konačno naziva „Obnova u Duhu Svetom“ (ODS). kako god se nazivali, katolička karizmatska zajednica vuče svoj korijen iz pentekostalnoga pokreta i posjeduje protestantski karakter. Karizmatski pokret od samoga početka djeluje dobrano kaotično i zbunjujuće.
Pentekostalizam nije zaobišao ni Crkvu u Hrvata. Pojavio se u okrilju katoličke karizmatske obnove, koja je postupno započela oko 1975. godine. Njezini su začetnici u početku bili dr. Josip Marcelić i vlč. Božo Medvid, a nešto kasnije dr. Tomislav Ivančić i dr. fra Zvjezdan Linić otpočeli su u Zagrebu 1979. održavati seminare za osnovno kršćansko iskustvo. Taj se krug širio na svećenike i laike koji su se „osposobljavali“ za vođenje seminara.
Svojedobno su Hrvatskom, uz „domaće karizmatike“ krstarili i mnogi strani (pater Rufus Pereira, indijski svećenik; pater James Manjackal, indijski svećenik; pater Kevin Scallan, misionar sv. Vinka (C. M.), Irac; Robert DeGrandis, član Družbe sv. Josipa, SAD). Punili su športske dvorane i stadione, a ljudi su prepričavali događaje o „počivanju u Duhu“, „govoru u jezicima“ i čudesnim ozdravljenjima. Znali su zapaliti masu, napraviti raspoloženje dobroga tuluma: opusti se, ruke gore, idemo! Stisnimo oči; Isus te ljubi! Aleluja! Pljeskalo im se jer je netko navodno upravo „iscijeljen“ od migrene, reume, multiple skleroze, raka, ustao iz kolica i prohodao, bacio štake…
Budući da nije bilo jedinstvenoga stava ni službenoga dokumenta Hrvatske biskupske konferencije, pojedini su biskupi bili primorani izreći mjere opreza u vezi s održavanjem takvih karizmatskih seminara na području svoje biskupije. Strancima karizmaticima trebalo je zahvaliti i zaustaviti njihovo djelovanje, a, „domaće karizmatike“ upozoriti na poslušnost mjesnom biskupu koji je odgovoran za mjesnu Crkvu. Da to nije prošlo sasvim usklađeno, očito je iz događanja koja sežu do danas. Naime, sve je više samozvanih karizmatika, među kojima i Kristovih vjernika laika, koji djeluju samostalno i bez suglasnosti mjesnoga biskupa. Tako su gospićko-senjski biskup msgr. Zdenko Križić u listopadu 2018. godine, kao i mostarsko-duvanjski msgr. Ratko Perić u siječnju 2018., morali reagirati na neovlašteno djelovanje na području njihove biskupije. Također je i đakovački i srijemski biskup msgr. dr. Marin Srakić 22. svibnja 2001. izdao okružnicu o „katoličkim seminarima“, u kojoj određuje da se do daljnjega ne održavaju nikakvi seminari. Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere objavilo je 26. lipnja 2020. dokument „Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi“. Dokument daje preglednu fenomenološku analizu karizmatskog pokreta i pastoralne smjernice vezane za karizmatsku obnovu i pokrete. Trebao bi poslužiti kao kriterij za razlučivanje i prepoznavanje autentičnih od umjetnih karizmi. Donosi također načela za ispravno djelovanje karizmatskih pokreta.
Pentekostalci, a po njihovu uzoru i karizmatici, vjeruju da svojim djelovanjem i slavljima utjelovljuju veliko djelo Duha Svetoga u današnje vrijeme i tako u liturgijska slavlja unose svojevrsne elemente („govor u jezicima“, proročanstva, molitve za čudesno iscjeljenje). Negativno utječu na bogatu katoličku liturgiju svojim ritmičnim pjevanjem novokomponiranih pjesama punih zanosa, ponavljajući refrene, plešući rukama. To često nalikuje na disko, gdje u središtu više nema osjećaja Božje prisutnosti. Tako pri euharistijskim slavljima više nije riječ o proslavi Boga i posveti naroda Božjega, nego o zabavi punoj emocionalnoga naboja. Kristovi vjernici laici moraju shvatiti da je Euharistija središte Crkve. Naš katolički nauk ne treba ublaživati niti liturgijske obrede zaobilaziti da bi bili prikladni pentekostalizmu. Kardinal Joseph Ratzinger kaže:
„Potpuno je besmisleno ako se liturgiju pokuša učiniti ’atraktivnom’ uvođenjem plesnih pantomima, što često prelazi u pljesak. Gdje god se u liturgiji pljesak pojavi kao ljudsko djelovanje, to je siguran znak da je sasvim izgubljena bît liturgije i da je nadomještena religioznom zabavom.“
Pentekostalci imaju pogrešan pristup Svetom pismu, jer ga najčešće tumače fundamentalistički. Ne uviđaju da nije dovoljno samo citirati određeni tekst izvađen iz konteksta nego je potrebno raščlaniti ga i razotkriti njegovu poruku. Biblijska je znanost danas toliko uznapredovala da je nezaobilazna i nužno je u naviještanju, u evangelizaciji, oslanjati se na rezultate njezinih dostignuća. To se posebno odnosi na Prvu poslanicu Korinćanima u kojoj je sv. Pavao bio prinuđen zauzeti stajalište o gorućem problemu karizmi i darima Duha (1 kor 12 – 14). Pri tome je posebno imao u motrištu pogansku pozadinu i socijalnu strukturu Korinta u kojemu je kršćanska zajednica stasala. Kad je riječ o ekstatičnim fenomenima: „glosolaliji“, „krštenju u Duhu“, i „počivanju u Duhu“ kao darovima Duha, pentekostalci i karizmatici uporište nalaze u Djelima apostolskim. Budući da pojednostavnjeno i jednostrano pristupaju tim tekstovima, vrlo je važno proniknuti u teološku poruku koju je autor Djela apostolskih Luka imao na umu.
Posebno mjesto u pentekostalno-karizmatskom djelovanju zauzimaju također iscjeljenja i egzorcizmi, odnosno „otklinjanja“, kako ih običavaju nazivati, pozivajući se na djelovanje samoga Isusa i njegova naloga učenicima da isto čine. Sve su to ozbiljna biblijsko-teološka pitanja preko kojih se ne smije olako prelaziti i pretvoriti u zanosna i ekstatična slavlja, a sve pod izlikom „radovati se u Gospodinu“. Radovati se DA, ali ta radost mora biti utemeljena na cjelovitoj spoznaji Kristova otkupiteljskoga djela. Ima li otkupljenja i spasenja bez križa, o čemu nikada i nigdje nema riječi kod pentekostalaca i karizmatika? Kao da nisu nikada čuli za Isusove riječi: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mk 8, 34). Ima li ovozemaljskoga životnoga hoda bez iskušenja, boli, patnji, jobovske napuštenosti? Može li se sve to prevladati samo opuštenim, zanosnim klicanjima sklopljenih očiju i uzdignutih ruku? Nije li to upravo bježanje od sama sebe, od istinskoga suočenja s gorućim životnim problemima? Je li dovoljno „samo se prepusti i otvori Duhu“, kako glasi slogan u pentekostalno-karizmatskom pokretu? Nije li to svojevrsni izgovor „brigo moja, prijeđi na drugoga“?
Sve koji tragaju za Božjim vodstvom u osobnom životu, za Duhom Svetim koji čovjeka usmjeruje i jača kada se i ne nada, potrebno je poticati da pokušaju te znakove iščitavati iz Božjega djelovanja kroz povijest ljudskoga spasenja, od samih početaka stvaranja, po Riječi, njegovu Sinu i Duhu Svetom. To je, kako Isus reče, jedini „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6).
