Petak, 14 svibnja

Perspektive katekumenata u svjetlu negdašnjih i sadašnjih iskustava

Što je to katekumenat? Što je to kršćanska inicijacija? Drugi vatikanski sabor nam je ponovno otvorio i predstavio to drevno blago Crkve, ta milosna sredstva po kojima je ona u svoja njedra primala nove članove Božjeg naroda. Katekumenat je jedna od veoma značajnih tekovina liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora. Bilo je to pravo otkriće. Naime, do tada se priprava odraslih na krštenje sastojala isključivo od kateheze koju nije pratila nikakva liturgija. I evo, nakon više od tisuću godina, Crkva je vidjevši da ima sve više odraslih kanditata za krštenje u misijskim krajevima – i ne samo u misijskim! – uočila kako u svojoj riznici ima izvrsno i drevno sredstvo – katekumenat. Nakon Sabora osjećao se i na ovom području veliki entuzijazam. Istina, već je početkom ovoga stoljeća bilo naznaka i želja da se drevni katekumenat oživi, ali je trebalo pričekati Drugi vatikanski sabor da se to i ostvari[1] Međutim, u praksi se ipak nije uspjelo postići da katekumenat postane jedinim putem ucjepljenja u Crkvu. Kako se to dogodilo? Što bi trebalo učiniti da u Crkvi potpuno zaživi, kako to izričito zahtijevaju crkveni dokmenti? Tražeći odgovor na ova pitanja u ovom ćemo članku prvo pokušati dati povijesni prikaz razvoja katekumenata, zatim pokazati kako je zamišljen Red primanja odraslih u kršćanstvo (RPOK), da bismo na koncu dali ocjenu sadašnjeg stanja i ukazali na neke mogućnosti primjene i razvoja.


krštenje odraslih


Povijesni prikaz


1. Inicijacija


Katekumenat je hod pripravnika koji imaju primiti sakramente inicijacije. U kršćanâ inicijacija ne znači puko upućivanje u kršćanska otajstva i u kršćanski način života. Ona označava slavlje sakramenatâ krsta, potvrde i euharistije po kojima čovjek postaje kršćaninom. Iako se u Zapadnoj crkvi ovi sakramenti redovito ne podjeljuju u susljednom obredu (osim u slučaju krštenja odraslih osoba), nego u etapama, ipak, čovjek se tek po ovom trostrukom sakramentalnom prijelazu ucjepljuje u Kristovo vazmeno otajstvo. Ova tri sakramenta inicijacije su međusobno tako povezana da tek sva tri zajedno od čovjeka čine potpunog kršćanina što je i naizvan vidljivo kada se ova tri sakramenta slave u jednom susljednom slavlju. Krštenje i potvrda se primaju samo jedamput, jer po njima čovjek biva kršćaninom i počinje djelovati kao kršćanin. Euharistija primljena prvi puta predstavlja krunu krsta i potvrde, a kad  se opetovano prima, ona postaje trajnim izvorom izgradnje u tijelu Crkve, te na određeni način utvrđuje i čini  neprestano nazočnim i djelatnim ono što se dogodilo po krstu i potvrdi. Vezu ova tri sakramenta zgodno izražava Tertulijan:

Caro abluitur, ut anima emaculetur; caro ungitur, ut anima consecretur; caro signatur, ut anima muniatur; caro manus impositione adumbratur, ut anima Spiritu inluminetur; caro corpore et sanguine Christi vescitur, ut et anima de Deo saginetur.[2]


2. Uvođenje u kršćanstvo u apostolsko doba


Prema novozavjetnim izvješćima izgleda kao da i nije bilo neke pretkrsne pouke, a pogotovo ne pretkrsne liturgije. U poznatom slučaju s Etiopljaninom kojega je krstio Filip (Dj 8,26-40), krštenje je uslijedilo nakon kraće pouke, za vrijeme vožnje kolima. Ako bi se ovdje moglo pripomenuti kako je Etiopljanin već bio upućen u Stari zavjet, pa mu je prema tome trebalo samo pojasniti kako se starozavjetna proročanstva ostvaruju u Kristu, u nekim drugim slučajevima nije moglo biti govora ni o tome, kao kad je npr. Pavao krstio tamničara-poganina (Dj 16,25-33) ili kad je Petar krstio „bogobojaznog“ Kornelija, nežidova (Dj 10). Kako to protumačiti? Očito je kako u apostolsko vrijeme uvjet za krštenje nije bilo neko posebno vjersko znanje nego obraćenje. Ono je bilo toliko snažno i korjenito, da se vjersko znanje u kasnijoj pouci moglo brzo svladati.


3. Didahé


Ovaj stari spis, nastao oko 100. godine, donosi u 7. poglavlju neke naznake o krštenju:

Obzirom  na krštenje, ovako krstite: nakon što prethodno izložite sve ove zapovijedi, krstite u ime Oca, Sina i Duha Svetoga u živoj vodi. Ako nemaš žive vode, krsti u drugoj vodi; ako ne možeš u hladnoj, krsti u toploj. Ako ti nedostaju i jedna i druga, izlij na glavu vodu tri puta u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. A prije krštenja neka posti krstitelj i krštenik, a ako mogu i još neki drugi. Odredi međutim da krštenik posti jedan do dva dana prije.[3]

Napomena “nakon što prethodno izložite sve ove zapovijedi” odnosi se na nauku o “dva puta” kojeg Didahé donosi na samom početku i ona je kasnije umetnuta, što znači da se ni u to vrijeme krsna kateheza nije održavala prije krštenja, nego poslije.


4. Sv. Justin: Prva Apologija i Dijalog s Trifunom


Izložit ćemo kako ćemo se, Kristom nanovo rođeni, Bogu posvetiti. Svi koji budu uvjereni, te uzvjeruju da je istinito ono što učimo i govorimo, te obećaju da mogu tako živjeti, počet će zajedno s nama moliti i posteći tražiti od Boga otpuštenje svojih prošlih grijeha. 

Zatim ćemo ih povesti onamo gdje je voda, te će se nanovo roditi preporođenjem kojim smo i mi nanovo rođeni. Tada naime u Ime Roditelja svega Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista i Duha Svetoga primaju kupelj u vodi.[4]

U ovom spisu iz 150. godine već uočavamo određenu postpusnost priprave na krštenje: treba povjerovati navještaju katehete, treba obećati živjeti prema toj pouci, valja moliti za oprost grijeha te treba naučiti postiti. Značajno je da čitava zajednica moli za kandidata. O samom obredu Justin ne govori mnogo.


5. Hipolit Rimski: Traditio Apostolica[5]


Ovaj spis iz 215. godine po prvi puta iscrpno opisuje katekumenalnu liturgiju. Valja imati na pameti da je ovdje zapisana tada već postojeća liturgija, što znači da je ona sigurno starija od 215. Ovaj ćemo spis opširnije prikazati, jer je katekumenalni put, opisan u ovome djelu, temelj kasnijeg katekumenata iz onog „zlatnog“ doba u 4. st., a na njemu se temelji i današnji RPOK. Evo raznih katekumenalnih stupnjeva prema Traditio apostolica.


1. razdoblje: predstavljanje kandidata za krštenje


Prije no što započne redoviti sastanak vjernika, prijatelji i kumovi dovode kandidate, a učitelj pita za njihovo ime, motive i ponašanje:

Oni koji prvi puta dolaze slušati riječ, neka odmah budu dovedeni do učiteljâ, prije nego puk dođe i neka ih se upita za razlog zbog kojeg se priklanjaju vjeri. Oni koji su ih doveli svjedoče jesu li u stanju slušati (riječ). (Novopridošli) bivaju upitani za stanje u kojem se nalaze: imaju li ženu? Jesu li robovi? Ako je netko rob nekog vjernika, te ako mu gospodar dopusti, neka sluša riječ; ali neka bude odbijen ako gospodar ne jamči da je dobar. Međutim, ako je rob nekog poganina, neka ga se poduči da mu bude poslušan, tako da ne bi bilo povoda klevetama. Ako muž ima ženu ili žena muža, neka ih se pouči da budu zadovoljni: muž ženom a žena mužem. Ako netko nema žene, neka ga se poduči da ne bludniči, nego da sklopi ženidbu prema zakonu ili neka ostane u stanju u kojem se nalazi (15). 

Dokument zatim se nabraja zanimanja koja su zaprekom za ulazak u katekumenat: oni koji vode javne kuće, koji prave idole, zatim glumci, vozači u trkalištu i gladijatori, poganski svećenici, suci koji imaju vlast nad životom i smrću, te sve ostale osobe nečasnih zanimanja. Svi oni trebaju prestati s takvim zanimanjem inače se otpuštaju. Oni koji prođu taj prvi ispit ulaze u katekumenat. Zapažamo ovdje ulogu i važnost svjedoka, te kako se vodi briga o tome da se kandidati već tada odlikuju određenom ljudskom čestitošću. Valja također primijetiti kako kandidati još ne dolaze u doticaj s kršćanima.


2. razdoblje: katekumenat


Katekumeni neka se poučavaju tri godine. Ipak pokaže li netko u ovom razdoblju osobit mar i hvalevrijednu primjenu, neka ne bude prosuđivan po vremenu nego po svome ponašanju (17). Kad učitelj završi s poukom neka katekumeni mole odvojeno od vjernika. Žene neka stoje na posebnom mjestu, bilo vjernice, bilo katekumenke. Nakon molitve katekumeni ne daju poljubac mira, jer njihov poljubac još nije svet. Vjernici neka pak pozdrave (poljupcem): muškarci muškarce a žene žene (18). Nakon molitve neka učitelj položi ruku na katekumene, neka moli i neka ih otpusti. Neka tako učini, bio on laik ili klerik. Bude li neki katekumen zatočen zbog Imena Gospodina, neka ne bude u tjeskobi glede svjedočenja. Naime, bude li mučen ili ubijen prije nego što primi oproštenje grijeha, bit će opravdan, jer je primio krštenje u vlastitoj krvi (19).

Katekumenat traje 3 godine a za naprednije i kraće. Katekumeni mole odvojeno od ostalih, ne daju si poljubac mira, a na koncu svakog susreta njihov učitelj, bio on klerik ili laik polaže ruku na njih.[6]


3. razdoblje: bliža priprava za inicijaciju


Nakon što se izaberu oni koji imaju primiti krštenje, neka se ispita njihov život: jesu li pobožno živjeli u vremenu svog katekumenata, poštujući udovice, posjećujući bolesnike, čineći dobra djela? Ako oni koji su ih predstavili posvjedoče da su se tako ponašali, onda neka slušaju Evanđelje. Nakon što budu izabrani i odijeljeni neka se na njih svakoga dana polažu ruke. Kad se približi dan u koji trebaju primiti krštenje, neka ih biskup ispita jedno po jedno da vidi jesu li čisti. Tko nije dobar ili nije čist, neka bude odbačen jer nije s vjerom slušao riječ: naime, nemoguće je da se stranac (= đavao) stalno sakriva (20).

Izabranici sada mogu biti na službi riječi s ostalim vjernicima, ali ne i na cijeloj euharistiji. Vjerojatno je ova bliža priprava bila prije Uskrsa (iako u ovo vrijeme još nije bila ustrojena korizma u današnjem smislu). U ovom se razdoblju događa ona konačna provjera i odabir. Valja zapaziti u čemu se sastoji ova provjera: biskup ih ne ispituje o njihovu vjerskom znanju nego o njihovu životu (jesu li pobožno živjeli u vremenu svog katekumenata, poštujući udovice, posjećujući bolesnike, čineći dobra djela). Želi se uvjeriti u iskrenost i cjelovitost njihova obraćenja.


4. razdoblje: inicijacija


Neka se naredi da se okupaju petoga dana u tjednu oni koji trebaju primiti krštenje. Ako neka žena ima mjesečnicu, neka se odvoji i neka primi krštenje nekog drugog dana. Oni koji se trebaju krstiti neka poste u petak i neka se u subotu nađu na istome mjestu, kako biskup odredi. (Biskup) polaže na njih ruke i naređuje svakom stranom duhu da se udalji od njih i da se nikada više ne vrati. Nakon otklinjanja neka im dahne u lice, neka im znamenuje čelo, uši i nosnice i neka im dâ da ustanu. Oni će bdjeti cijele noći slušajući čitanja i pouke. Oni koji se imaju krstiti neka ne nose sa sobom ništa drugo osim onoga što svaki od njih nosi za euharistiju: dolikuje naime da onaj koji se smatra dostojnim krštenja prinese dar (20). 

O prvim pijetlovima prvo neka se moli nad vodom. Neka to bude voda koja izvire iz izvora ili koja pada odozgo. Neka to bude tako, osim ako nema takve vode. Ako je poteškoća trajna i ozbiljna, neka se uzme voda koja se nađe. (Oni koji se trebaju krstiti) neka se svuku. Prvo krstite djecu. Svi oni koji su u stanju sami odgovoriti neka sami odgovore; za one koji to ne mogu, odgovaraju roditelji ili netko iz obitelji. Zatim krstite muškarce, pa na koncu žene koje prethodno trebaju rasplesti kosu i odložiti svoj zlatni i srebrni nakit: neka nitko ne ulazi vodu imajući na sebi bilo što strano. U čas određen za krštenje biskup izrekne hvalu nad uljem i ulije ga u posudu: to je ulje zahvale. Zatim uzme drugo ulje i nad njim izgovori otkletvene molitve. To je ulje otklinjanja (egzorcizma). Jedan đakon  uzme otkletveno ulje i stavi ga svećeniku s lijeve strane, drugi đakon uzme ulje zahvale i stavi ga na desnu stranu. Svećenik uzme na stranu jednog po jednog kandidata za krštenje i zapovijedi im da se odreknu (sotone) govoreći: “Odričem se tebe, sotono, svega sjaja tvojega i svih djela tvojih.” Nakon što se odrekao svećenik ga maže otkletvenim uljem govoreći mu: “Neka se udalji od tebi svaki zao duh.” Tako ga gologa preda biskupu ili svećeniku koji stoji uz vodu, da ga krsti. 

Neka đakon uđe u vodu zajedno s onim koji se treba krstiti. A kad ovaj siđe u vodu, onaj koji krsti položi mu ruku na glavu pitajući: “Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?” Onaj koji se krsti odgovori: “Vjerujem.” Onda neka ga krsti (= uroni!) prvi puta držeći mu ruku na glavi. Zatim ga pita: “Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je rođen po Duhu  Svetom od Marije Djevice, raspet pod Poncijem Pilatom, koji je umro, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s Desne Ocu i koji će doći suditi žive i mrtve?” Kad onaj koji  se krsti odgovori: “Vjerujem”, krsti ga po drugi put a zatim ga ponovno pita: “Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i u uskrsnuće tijela?” Krštenik odgovara: “Vjerujem.” Tako bude kršten po treći puta. 

Kad izađe (iz vode) svećenik ga maže posvećenim uljem govoreći: “Mažem te svetim uljem u ime Isusa Krista.” I tako, neka se jedan po jedan obrišu, obuku i uđu u crkvu. Neka biskup na njih položi ruke i neka zaziva govoreći: “Gospodine Bože, koji si ih učinio dostojnima da zasluže oproštenje grijeha po kupelji preporođenja Duha Svetoga, izlij na njih svoju milost, da bi ti služili po tvojoj volji, jer tebi pripada slava; tebi, Ocu i Sinu sa sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.” Zatim, izlijevajući (pojedinom kršteniku) posvećeno ulje na glavu i polažući na nj ruke neka kaže: “Mažem te svetim uljem u Gospodinu Ocu svemogućem i u Isusu Kristu i u Duhu Svetomu.” Neka ga znamenuje po čelu, te neka ga poljubi i kaže mu: “Gospodin s tobom.” Onaj koji je znamenovan neka odgovori: “I s duhom tvojim.” Tako neka biskup učini svima, jednom po jednom. Neka sad novokrštenici mole zajedno s pukom, ali neka mole zajedno s ostalim vjernicima samo nakon što su sve ovo primili. Nakon molitve neka izmjene poljubac mira (21). 

Zapazimo neke sastavnice ovoga obreda. Neposredna priprava za inicijaciju je post. Slijedi zatim molitveno bdjenje sve do prvih pijetlova. Biskup onda blagoslivlje vodu te ulje otklinjanja i ulje zahvaljivanja. Cjelokupna priprava na krštenje – i katekumenalna i ona neposredna – ima određeni dramatski značaj: to je borba protiv sotone. Zato je potrebna i molitva i otklinjanja i mazanja uljem (to što biskup dahne izabraniku u lice bio je u ono vrijeme uobičajeni znak tjeranja nečistih sila). Zato je neposredno prije krštenja potrebno skinuti sve sa sebe, da sotona ne bi imao neko mjesto u koje bi se mogao sakriti. Zato se kandidat neposredno prije krštenja kao dobar atleta maže uljem za posljednju borbu protiv sotone. Valja zapaziti dobro raspoređene uloge: biskup blagoslivlje, svećenik pomazuje uljem, a đakon krsti.

Mazanje neposredno nakon krštenja znači primanje u kršćansku zajednicu, ono nije krizmeno pomazanje. Po biskupovom pomazanju i po epiklezi (zaziv Duha Svetoga i Božje snage) novokrštenik konačno prima sakramenat potvrde[7] i time postaje u potpunom smislu dostojan kršćanskih otajstava: euharistije koju zatim slave zajedno s ostalim vjernicima.

Kod samog krštenja krštenik tri puta ispovijeda svoju vjeru i tri puta bude uranjan (kršten). Nema današnje indikativne formule (“Ja te krstim”), pa čak ni deprekativne (“Krsti se sluga Božji…” ili možda: “Neka te Gospodin…”). Čak se i ne izgovara riječ “krstiti“, nego se jednostavno krsti, tj. uranja.

Tada đakoni donesu biskupu darove a on blagoslovi kruh da postane tijelo Kristovo, zatim kalež s pomiješanim vinom da ono postane krv prolivena za sve one koji povjerovaše u njega. Blagoslovi zatim i mlijeko pomiješano s medom, čime se naznačava ispunjeno obećanje dano našim ocima o zemlji u kojoj izvire med i mlijeko, tj. tijelo koje nam je dao sam Krist, a kojim se poput djece hrane vjernici. Ovo tijelo blagošću riječi gorčinu srca pretvara u slatkoću. Konačno blagoslivlje vodu prinesenu u znak očišćenja, da bi se čovjeku iznutra, u njegovoj duši ostvarilo isto očišćenje kao i na tijelu. Biskup sve ovo protumači onima koji se pričešćuju. Zatim razlomi kruh i podijeli svakome po jedan dio govoreći: “Kruh nebeski u Isusu Kristu.” Pričesnik odgovara: “Amen”. Ako nema dovoljno svećenika neka  kaleže drže i đakoni ovako poredani: prvo onaj koji nosi vodu, zatim onaj koji nosi mlijeko, a posljednji onaj koji  drži vino. Oni koji se pričešćuju piju pojedinačno iz kaleža, dok onaj koji pruža kalež veli: “U Bogu Ocu svemogućem”. Pričesnik odgovori: “Amen”. “I u Gospodinu Isusu Kristu u Duhu Svetom i u svetoj Crkvi”. Opet odgovori: “Amen”. Tako svaki pojedinačno (21). 

Euharistijska je služba ovdje samo naznačena. Zapažamo kako su im tada osobito  bili dragi znakovi: prinosili su i med i mlijeko da naznače kako su se u Kristovom tijelu ostvarila sva starozavjetna obećanja. Zanimljivo je  da biskup tijekom samog obreda tumači smisao pojedinih znakova. Novokrštenici su sada u punom smislu kršćani.


5. razdoblje: mistagogija


Nakon što se završe ovi obredi neka se svatko stara da čini dobra djela, neka nastoji da se svidi Bogu te da živi pravedno prianjajući revno uz načela Crkve, vršeći ono što je primio u pouci i napredujući u pobožnosti. 

Ovdje smo samo ukratko spomenuli krštenje i sveti prinos, jer ste vi po pisanoj predaji već poučeni o uskrsnuću tijela i o svemu ostalom. Ipak bude li potrebno podsjetiti na nešto drugo, neka biskup to kaže pod pečatom tajne onima koji su primili pričest. Neka se nevjernicima to ne govori, nego samo nakon što prime pričest. To je onaj bijeli kamen o kojem Ivan reče da je na njemu napisano novo ime kojega nitko ne poznaje, nego samo onaj koji primi kamen (21).

Dopunsku pouku novokrštenici primaju nakon inicijacije. Snažno je naznačena tzv. disciplina arcani.

Konačno, evo sheme katekumenalnog hoda prema Hipolitu Rimskom:

  • Predstavljanje kandidata: Jamci dovode kandidate. Nađu li se dostojnima, primaju se među katekumene.
  • Trogodišnji katekumenat s poukom i polaganjem ruku na koncu svake pouke.
  • Bliža priprava: Nakon što katekumeni prođu još jedan ispit, postaju izabranici koji onda imaju bližu pripravu na skoro krštenje.
  • Slavlje sakramenata inicijacije:
    • post;
    • molitveno bdjenje (čitanja, pouke, molitve);
    • blagoslov uljâ;
    • odricanje od đavla i mazanje otkletvenim uljem;
    • krštenje uranjanjem;
    • pomazanje
    • potvrda (pomazanje i molitva!).
    • Zajedničko euharistijsko slavlje novokrštenika i ostalih vjernika.

Zaključimo: 

  • Ove su katekumenalne odredbe veoma snažno utjecale na rimsku liturgiju skrutinija. I današnji RPOK slijedi osnovnu strukturu ovog spisa. Značajno je i svjedočanstvo o krštenju djece.
  • Opažamo ozbiljnost i strogost kojom se ispituje da li je kandidat dostojan.
  • Na katekumene katehista polaže ruke bio on laik ili klerik. To preuzima i današnji RPOK.
  • Iako ne govori jasno o vremenu, gotovo je sigurno da se neposredna priprava na krštenje (kupanje, post) odnosi na dane koji prethode Vazmenom bdjenju.

6. Poslanica Ivana Đakona Senariju (429. godine)[8]


U 4. i 5. st. nemamo pravih liturgijskih knjiga. Ovaj nam spis ipak daje dosta podataka o katekumenalnoj liturgiji u 5. st. Senarije, činovnik iz Ravenne pita svoga prijatelja Ivana, rimskog đakona (neki smatraju da je on kasnije postao papa pod imenom Ivan I.) o krsnim propisima i običajima. U svom odgovoru Ivan Đakon razlaže nauku i propise glede krštenja. Budući da je po istočnom grijehu čovjek rob sotone, potrebno je čim povjeruje da se odreče sotone. Pouka treba sadržavati osnovne članke vjere. Ivan Đakon zatim nabraja različite obrede u razdoblju katekumenata: često polaganje ruku; duhanje u lice koje označava izganjanje đavla i pripravljanja mjesta Kristu. Tu su i davanje soli koja označava postojanost i mudrost; predaja Vjerovanja za onog tko je zaista katekumen i izabranik. Nabrajaju se konačno i doticanje ušiju, nosnica i prsiju.


7. Gelazijev sakramentar (5-6.st.)[9]


Ovaj sakramentar ne opisuje katekumenalne obrede (oni se pretpostavljaju), nego donosi samo molitvene obrasce nad katekumenima, dok je krsna liturgija iscrpno opisana. Iz ovog je sakramentara očito da su novokrštenici uglavnom djeca, kako ćemo to vidjeti i u Ordo Romanus XI. Sakramentar donosi upis imena, tri provjere, predaju Vjerovanja i Očenaša.


8. Ordo Romanus XI.[10]


Nastao nekako u isto vrijeme kad i Gelazijev sakramentar Ordo Romanus XI. donosi novu praksu. U to su se vrijeme praktički krštavala samo djeca. Upravo se u to vrijeme prelazi od 3 provjere na 7 provjera. Zašto? Budući da djeca nisu mogla ići na pouku, umnožavaju se znakovi, a to je vjerojatno bila prigoda i za katehezu roditelja i kumova. Sada se svih 7 provjera počelo slaviti u danima preko tjedna.


9. Grgurov sakramentar i Supplementum[11]


Grgurov sakramentar još uvijek formalno sadrži nešto od provjera. U njemu se po prvi puta javlja indikativna formula „I., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Ona se prvo javila kod krštenja djece, jer ona nisu mogla odgovarati na krsna pitanja. U obredu krštenja djece kum postaje zastupnik.

Supplementum nam svjedoči da su se katekumenalni obredi i molitve slavili u susljednom obredu. Krsna je formula: Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ako krsti biskup, on odmah i krizma i daje pričest (čak i maloj djeci!).


10. Rituale Romanum iz 1614.[12]


Ovaj je obrednik vrijedio sve do 2. Vatikanskog sabora. Prema ovom obredniku sva se katekumenalna i krsna liturgija slavila u jednom susljednom obredu, što je cijelo slavlje učinilo dugim i nelogičnim. Evo pregleda:

  • Svećenik se u roketi i štoli ljubičaste boje molitveno pripravi za ovo sakramentalno slavlje: moli tri psalma i tri molitve.
  • Uvodni obredi na vratima crkve. Ispovijest vjere. Kandidat izrazi želju za krštenjem, odrekne se grijeha i ispovijedi vjeru. Veoma je strog stav prema drugim vjerama. Ovisno o tome iz koje vjere katekumen dolazi, svećenik mu kaže: „Zamrzi na kumire, odbaci likove; Zamrzi na židovsku nevjeru, odbaci hebrejsko praznovjerje (!); Zamrzi na muslimansku nevjeru, odbaci naopaku, nevjerničku sljedbu,“ itd. Slijedi znamenovanje čela, ušiju, očiju, usta, prsa i pleća znakom križa te zaključna molitva, blagoslov i davanje soli, te opetovano znamenovanje uz otkletvene molitve
  • Uvođenje u crkvu. Kandidat prihvati lijevi okrajak svećenikove štole i on ga onda uvodi u crkvu. Slijedi Ispovijest vjere i recitiranje Gospodnje molitve. Nakon otkletvene molitve slijedi obred Efata, odricanje od grijeha i mazanje uljem. Svećenik zatim skine plašt ili štolu ljubičaste boje i stavi plašt ili štolu bijele boje.
  • Krsna služba uključuje dijalošku ispovijest vjere, samo krštenje, mazanje krizmenim ulje, predaju bijele haljine i goruće svijeće.

Što reći? Obred na vratima crkve očigledno se odnosi na drevnu katekumenalnu liturgiju, uvođenje u crkvu nalikuje vremenu čišćenja i prosvjetljivanja (bliža korizmena priprava sa skrutinijima i predajama Vjerovanja i Očenaša), što je vidljivo iz liturgijske ljubičaste boje. Odmah je dakle na prvi pogled jasno da je ovo mnoštvo molitava prvotno bilo predviđeno za dulje (višegodišnje!) razdoblje, a ovdje je sve zajedno stavljeno u jedan susljedni obred. Nema blagoslova vode jer se za sva krštenja uzimala isključivo voda blagoslovljena u obredima vazmenog bdjenja.


Današnji Red pristupa odraslih u kršćanstvo


Drugi vatikanski sabor određuje:

  • da se obnovi katekumenat odraslih razdijeljen na više stupnjeva (SC 64);
  • da se prerade oba reda krštenja odraslih: jednostavni i svečani koji bi bio povezan s obnovljenim katekumenatom (SC 66);
  • da se u misal unese vlastita misa krštenja (SC 66);
  • da se preradi red krštenja djece, da bi on bio prilagođen dječjoj dobi, te da se u njemu jasnije istakne uloga roditelja i kumova (SC 67);
  • da se obred prilagodi za veći broj krštenika, te da se načini obred krštenja kojeg bi slavio laik u nedostatku zaređenog službenika (SC 68);
  • da pristup katoličkoj vjeri valjano krštenih osoba dobije svoje pravo značenje (SC 69);
  • da se izvan vazmenog vremena krsna voda blagoslivlje u samom obredu krštenja (SC 70).

Kao što je poznato Sabor je u stvarima liturgijske reforme davao samo općenite smjernice, a sama je reforma plod saborskih tekstova, napornog rada liturgijskih komisija i velike zauzetosti Pavla VI. Tako se do novog Reda pristupa odraslih u kršćanstvo čekalo sve do 1972.[13] Tipsko se izdanje ove knjige pojavilo 6. siječnja 1972. Hrvatki je prijevod odobrila Biskupska konferencija 11. svibnja 1973, a potvrdio Sveti zbor za bogoštovlje 26. listopada 1973.

Evo pregleda knjige:

  • Red katekumenata po stupnjevima
  • Jednostavniji red pristupa odrasloga
  • Kraći red pristupa odraslog u slučaju opasnosti ili na času smrti
  • Priprava na potvrdu i euharistiju odraslih koji su kršteni kao djeca a nisu katehizirani
  • Red pristupa djece koja su sposobna za katehizaciju
  • Red primanja valjano krštenih osoba u puno zajedništvo Katoličke crkve.[14]

1. Prethodne napomene RPOK-a


Prethodne napomene opisuju stupnjeve i njihovo značenje. Istakli bismo br. 66 u kojem se kaže da na biskupa spada ustanoviti katekumenat te da se može tek “radi teških zapreka osloboditi od jedne provjere i u izvanrednim prilikama od dvije”. Dakle, nema niti govora da bi biskup ili tko drugi mogao (izvan smrtne opasnosti) „oprostiti“ od cjelokupnog katekumenata, sve ako se i pretkrsna kateheza i pretpostavi. Propisi su jasni, a što se događa u praksi, o tome kasnije.


2. Katekumenalna i krsna liturgija RPOK-a


Kao što ćemo vidjeti, katekumenat je u prvom redu točno određeno razdoblje priprave na krštenje, ali tim imenom u običnom govoru često nazivamo cjelokupno vrijeme priprave na sakramente inicijacije. Evo sada stupnjeva i liturgijskih slavlja tijekom katekumenata.


a) Evangelizacija i “predkatekumenat”


Ovo je vrijeme prve evangelizacije. U njemu po sebi nije predviđeno nikakvo liturgijsko slavlje, iako se već pretpostavlja prva sustavna kateheza. Ipak se preporuča i neki obred primanja među simpatizere, kao i molitva za vrijeme ovog razdoblja kojeg nazivamo predkatekumenat.


b) Red primanja među oglašenike (katekumene)


Red kojim se oni koji namjeravaju postati kršćani primaju među oglašenike slavi se kad oni, primivši prvi navještaj o živome Bogu, već imaju početnu vjeru u Krista Spasitelja. Stoga se pretpostavlja posvemašnja prva “evangelizacija”, početak obraćenja i vjere te osjećaj Crkve i prethodni susret sa svećenikom i nekim članovima zajednice kao i priprava za ovaj liturgijski čas (RPOK, 48) 

Primanje među kandidate slavi se nakon što su “simpatizeri” dobili osnovnu pouku i izrazili određenu revnost i odlučnost. Nije određeno vrijeme u godini kada se ima slaviti ovaj obred. Budući da je poželjno sudjelovanje ostalih vjernika zajedno s jamcima, slavlje se može zaključiti euharistijom. U ovom obredu naglašena je uloga jamaca, a od znakova je najvažniji znamenovanje znakom križa na čelu. U obredu se može novim katekumenima svečano uručiti knjiga evanđelja. Ukratko u ovom se obredu uočava postupnost, prisutnost znakova, isticanje važnosti jamaca, ljudski prijem, važnost zajednice i njezine molitve zajedno s voditeljem.


c) Katekumenat


Katekumenat ili pastoralna uredba oglašenikâ nek tako dugo traje da može sazrijeti njihovo obraćenje i njihova vjera, pa ako je nužno i više godina. Oglašenici se cjelokupnim kršćanskim životom i dostojno provedenim katekumenatom prikladno uvode u otajstva spasenja, u vježbanju evanđeoskog života i u svete obrede, te se uključuju u život vjere, bogoslužja i ljubavi Božjeg naroda (RPOK 98). 

Vrijeme katekumenata može potrajati od jedne do tri godine. Katekumenalna liturgija nije vremenski točno određena. Predviđeni su uglavnom ovi obredi:

  • Službe riječi. Katekumeni trebaju vidjeti kako je u ovom njihovom hodu i napredovanju zapravo sâm Bog na djelu.
  • Ove se molitve uz polaganje ruku trebaju češće uzimati, one su zapravo sastavni dio svake pouke. Čemu otklinjanja? U katekumenu još živi stari čovjek sa svojim neurednim sklonostima. Katekumenat je za njega zapravo vrijeme obraćenja. Crkva mu stoga pomaže na njegovu putu, jer grijeh u čovjeku razorno djeluje. Crkva moli da se katekumen oslobodi duha lakomosti, gramzivosti, pohlepe, laži, itd… Očigledno, nije dovoljna samo naša pouka, kao što nije dovoljna samo dobra volja kandidatova. Potreban je zahvat Crkve i snaga Božje milosti.
  • Blagoslov katekumena ima sličnu svrhu.
  • Mazanje katekumenskim uljem bi po sebi trebalo imati mjesto iza svakog slavlja Božje riječi.
  • Predaje Vjerovanja i Gospodnje molitve koji su predviđeni u drugo vrijeme mogu se iz opravdanih razloga slaviti u ovom razdoblju.

d) Obred izbora ili upisa


Na početku korizme, koja je bliža sakramentalna priprava inicijacije, slavi se “izbor” ili “upis”. Time Crkva, pošto čuje svjedočanstvo kumova i navjestiteljâ i pošto oglašenici potvrde svoju spremnost, sudi o stanju njihove priprave te određuje mogu li pristupiti vazmenim sakramentima (RPOK 133).

Prve korizmene nedjelje nastupa bliža priprava na krštenje, tj. vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja. Čita se evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji (Mt 4,1-11). Poruka je: kao što se Krist odrekao đavla i odlučio se na posvemašnju poslušnost Bogu, tako i katekumen donosi konačnu odluku odreći se đavla i služiti Bogu. Ovim obredom katekumen (oglašenik) postaje electus (izabranik). Ovaj obred vodi biskup ili njegov izaslanik, kao i sve druge obrede do krštenja. Obred se slavi nakon homilije. Voditelj i kumovi daju svjedočanstvo o katekumenima. Nakon toga se upišu imena. Slijedi molitva, a izabranici se otpuštaju. Iz težih razloga izabranici mogu ostati na euharistijskoj službi.


e) Provjere (skrutiniji)


Prvotna svrha provjerâ duhovne je naravi. Ona se postiže pomoću otklinjanja. Zadaća je tim pripravnim sastancima: očistiti pameti i srca, braniti protiv napasti, usmjeravati nakane i poticati volju da izabranici tješnje prianjaju Kristu i svoj katekumenat provode u sve većoj ljubavi prema Bogu (RPOK, 154).

Provjere nisu ni ispiti nego obredi i molitve Crkve nad izabranicima da se oslobode utjecaja zla. Tri su provjere, a svaka je vezana uz određenu tematiku. Sve se slave u misi u sklopu službe riječi nakon homilije. Nad izabranicima se govori molbenica sa zaključnom otkletvenom molitvom.

Prva provjera se slavi treće korizmene nedjelje a vezana je uz evanđelje o ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu koja razgovara s Isusom. Osnovna je misao: izabranici će u krštenju dobiti žive vode za život vječni o kojoj govori Isus Samarijanki.

Druga se provjera slavi četvrte korizmene nedjelje, a vezana je uz evanđelje o slijepcu od rođenja kojeg je Isus ozdravio. Osnovna misao: po krštenju se svakom čovjeku otvaraju oči da upoznaju put spasenja.

Treća se provjera slavi pete korizmene nedjelje. Čita se evanđelje o Lazarovu uskrsnuću. Poruka: krštenje je uzimanje udjela na vječnom životu, ono osigurava pobjedu nad smrću.


f) Predaje


“Predaje” kojima Crkva izabranicima predaje drevna svjedočanstva vjere i molitve, naime, vjeroispovijest i Gospodnju molitvu, smjeraju k njihovom prosvjetljenju (RPOK 25,2).

Izabranici se već smatraju dostojnima primiti neke svetinje kršćanske vjere. U tjednu nakon prve provjere predaje im se Gospodnja molitva, a u tjednu nakon treće provjere predaje im se Vjerovanje. Oba se obreda slave nakon homilije u sklopu službe riječi. Ovi obredi se u mnogočemu mogu prilagoditi i obogatiti. Uvijek se slave izvan mise.


g) Neposredni pripravni obredi


Valja potaknuti izabranike da na Veliku subotu, ukoliko je moguće, ne rade uobičajeni svoj posao, posvete se molitvi i duhovnoj sabranosti te, ako im sile dopuštaju, obdržavaju i post. Istoga dana, ako se održava kakav skup izabranika, mogu se obaviti i neki obredi bliže priprave, npr. predaja vjeroispovijesti, “efata”, izbor kršćanskog imena i, ako je shodno, mazanje katekumenskim uljem (RPOK 26).


h) Slavlje pristupa k sakramentima


Ovi sakramenti, naime krštenje, potvrda i euharistija, posljednji su korak izabranika. Njima dobivaju oproštenje grijeha, pridružuju se Božjem narodu, primaju Božje posinstvo, Duh ih Sveti uvodi u obećanu puninu vremena, štoviše, po euharistijskoj žrtvi i gozbi uživaju predokus kraljevstva Božjega (RPOK 27).

Ovo se slavlje redovito obavlja u sklopu vazmenog bdjenja. Tako je to bilo od starine. One noći kad je Krist prešao iz smrti u život, i izabranici prelaze iz smrti grijeha u novi život. Za krštenike je ovo najvažniji trenutak njihova života, a za ostale vjernike prigoda da otajstveno proslave i svoje ucjepljenje u Kristovo vazmeno otajstvo.

Nakon službe svjetla i službe riječi, a na početku krsne službe, prije nego se počnu moliti litanije svih svetih, novokrštenici se zajedno sa svojim kumovima okupe oko krsnog zdenca. Nakon litanija slijedi blagoslov vode, a onda odreknuće od sotone i grijeha uz (eventualno) mazanje katekumenskim uljem. Potom dolazi dijaloška ispovijest vjere.

Odmah se pristupa krštenju uranjanjem ili polijevanjem uz riječi I., ja te krstim u ime Oca i sina i Duha Svetoga. Zapažamo kako dijaloška ispovijest vjere neposredno prethodi krštenju, tako da obred ipak ponešto nalikuje obredu opisanom u Traditio Apostolica. Predviđeno je i mazanje krizmenim uljem poslije krštenja za slučaj da ne slijedi potvrdno slavlje. U dopunskim obredima se još daje bijela haljina i pruža upaljena svijeća.

Slijedi slavlje sakramenta potvrde s istim molitvama koje se uzimaju kada se potvrda slavi zasebno: kratki nagovor, poziv na molitvu, posvetna molitva s ispruženim rukama, te na koncu sâma potvrda prema novoj formuli: I., primi pečat dara Duha Svetoga.

Prelazi se na euharistijsku službu. Izostavlja se Vjerovanje i započinje sveopća molitva na kojoj po prvi puta uzimaju udjela novokrštenici. Dolikuje da neki od njih donesu darove na oltar, kao što dolikuje da se novokrštenici pričeste pod obje prilike.


i) Vrijeme mistagogije


Da bi prvi koraci novokrštenika bili što čvršći, poželjno je da ih u svim prilikama brižno i prijateljski pomaže zajednica vjernika, njihovi kumovi i pastiri. Valja se pobrinuti da se posvema uvrste u zajednicu i u njoj se osjećaju sretnima.

Kroz cijelo vazmeno vrijeme nek se na nedjeljnim misama osiguraju posebna mjesta za novokrštenike. Svi novokrštenici nek se pobrinu da sudjeluju u misama sa svojim kumovima. U homiliji, a ako je zgodno i u vjerničkoj molitvi valja se na njih osvrnuti. 

Na zaključenju vremena mistagogije, na kraju vazmenog vremena oko Duhovske nedjelje, nek se održi neko slavlje popraćeno izvanjskom svečanošću već prema mjesnim običajima. 

Na godišnjicu krštenja poželjno je da se novokrštenici ponovno saberu te Bogu iskažu hvalu, izmjene međusobno duhovno iskustvo i zadobiju nove snage (RPOK 235-238). 

Da s novim članovima svoje Crkve uspostavio pastoralni dodir, nek se biskup pobrine, osobito ako sam nije mogao voditi sakramente pristupa, da bar jednom na godinu, ukoliko je to moguće, novokrštenike sabere o predvodi euharistijsko slavlje u kojem se novokrštenici mogu pričestiti pod obje prilike.

Katekumenalna i krsna liturgija zajedno s mistagogijom su veliki pastoralnoliturgijski izazov. Ovdje osobito vrijedi ona usporedba prema kojoj bi liturgijska knjiga (u ovom slučaju RPOK) bila poput libreta, suhog teksta neke opere. Voditelj i zajednica, vođeni Duhom, tek trebaju “napisati glazbu” i “izvesti tu operu” dajući toj knjigu dušu. RPOK ne može i ne želi sve propisati, oni daju osnovnu shemu – plod vjekovnog iskustva Crkve – po kojoj se kandidati izvrsno mogu uvesti u proživljenu i crkvenu vjeru, a u isto vrijeme katekumenalna i krsna liturgija može na izvanredan način obnoviti i učvrstiti kršćansku zajednicu. Donijeli smo opširniji prikaz i sadašnjeg RPOK-a i starih dokumenata upravo zato da bismo vidjeli s jedne strane ukorijenjenost katekumenata u kršćansku tradiciju, a s druge strane kako ga liturgijska reforma 2. Vatikanskog sabora brižljivo obnavlja i jasno propisuje.

Hrvatska biskupska konferencija izdala je i dokument o katekumenatu, ali kao da je nekako zbog burnih vremena (1993.) ostao nedovoljno zapažen iako donosi i liturgijske upute i nacrte kateheza.[15]


III. Razmišljanja i dileme


Iako bi sve odredbe vezane uz katekumenat trebale biti po sebi razumljive i, kao što smo vidjeli, utemeljene i u kršćanskoj tradiciji i u odlukama Sabora i uredbama važećih liturgijskih knjiga, ipak u praksi čujemo neka pitanja na koja ipak valja odgovoriti. Evo najčešćih pitanja i nejasnoća.


1. Zašto toliko dugo?


U prvim je stoljećima katekumenat trajao od jedne do tri godine jer je to bilo vrijeme potrebno da se vidi koliko je u kandidatu prisutno obraćenje. Ako je za solidan brak potrebno određeno vrijeme „hodanja“ i upoznavanja mladića i djevojke, onda je to pogotovo potrebno ovdje. Radi se o životnom opredjeljenju, o važnom izboru. Potrebno je određeno vrijeme da kandidat doista poprimi i preuzme kršćanski način života.


2. Zašto liturgija?


Još uvijek smo pod utjecajem prosvjetiteljstva prema kojem je važno poznavati vjerske istine. Međutim, budući da se u katekumenatu radi o preuzimanju kršćanskog temeljnog opredjeljenja, potrebna je molitva, potreban je zahvat Crkve koji zaziva Božju silu nad kandidata da ustraje na svome putu. Ne uzdamo se u svoju riječ, nego u silu Duha Svetoga koji čovjeku daje novo srce.


3. Zašto baš u sklopu Vazmenog bdjenja?


To je najsvetija i najsvečanija liturgija. U njoj slavimo Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću. Međutim, što bi to koristilo, da Krist po tome otajstvu i nas nije učinio dionicima svoje pobjede. Zato se veoma rano počelo slaviti krštenje u sklopu vazmenog bdjenja. Poruka je veličanstvena: Krist je prešao iz smrti u život i krštenici s njime prelaze iz smrti grijeha u novinu života. Posve je neprimjerena primjedba da sakramenti inicijacije „opterećuju“ vazmeno bdjenje. Bilo bi to isto kao kad bismo rekli da pričest vjernika samo komplicira i produžuje misu. Morali bismo jednom shvatiti: i duljina katekumenata i duljina slavlja vazmenog bdjenja samo govore o tome koliko nam je to sveto. Zar baš uvijek trebamo gledati na sat. Evo primjera: pogledajmo koliko dugo traje jedna svadbena večera? I to je ljudima tako normalno. Radije se usredotočimo na ono što nepotrebno produljuje naša bogoslužja (npr. pozdravni govori i predstavljanja).


4. Zašto tako malo uspjeha u praksi?


Prošle sam godine u novinama pročitao zanimljivo mišljenje: kad su u pitanju zakoni i propisi (bilo u porezu, bilo u prometu) onda trebaju postojati samo dvije mogućnosti: ili se ljudi drže propisa ili se primjenjuje neka zakonska prinuda. Ovdje je očigledno potrebno da se ponovno naglase i proglase već postojeće norme i da se traži njihovo striktno provođenje.


5. Katekumenat na župskoj razini?


Dokumenti su prilično jasni: katekumenat bi treba biti na župskoj razini. To naime omogućava osobniji pristup i, što je još važnije, uključivanje u posve određenu zajednicu. Valja imati na umu da uvođenje u sakramente inicijacije nužno znači i uvođenje u Crkvu. Katekumenat na međužupskoj ili dekanatskoj razini redovito je plod kompromisa: budući da postoji realna opasnost da se katekumenat u pojedinim župama (ili u većini?) ne bi provodio, onda bi manje zlo bio dekanatski katekumenat. On ima očiglednu prednost da se provodi kako bi trebalo, prema odredaba RPOK-a i crkvenih dokumenata, ali i svoj nedostatak: manjak osobnijeg kontakta i nepovezanost s vlastitom župskom zajednicom.


6. Uloga nadležne crkvene vlasti


Ponovio bih ono što sam na ovome mjestu već bio rekao: „Kad je u pitanju krštenje odraslih, ali isto tako kad se radi o prvoj ispovijedi, pričesti, o potvrdi, bilo bi potrebno da se u jednoj biskupiji odrede neka pravila. Vjerojatno bi tome trebala prethoditi neka prethodna rasprava, možda neki studijski dan. U tome bi smislu konačna riječ biskupa imala određenu težinu.“


[1] Usp. SC 64. Kasnije ćemo o tome podrobnije.

[2] De Resurrectione, 8,3; CCL 2,931: Tijelo se pere da bi se duša očistila; tijelo se maže da bi se duša posvetila; tijelo se znamenuje da bi se duša ojačala; tijelo biva osjenjeno polaganjem ruku, da bi duša bila prosvjetljena Duhom; tijelo se hrani tijelom i krvlju Kristovom da bi se duša nasitila Bogom.

[3] Prema: Guido BOSIO (prir.), Iniziazione ai Padri, 1, Societa editrice Inernazionale, Torino, 1963., 24-25.

[4] Prva apologija, 61, u Časoslov 2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., 528.

[5] Tekst prema: IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, Edizioni Paoline, Roma 1979. Brojke u zagradama označavaju poglavlja u tekstu.

[6] Tako isto određuje i današnji RPOK.

[7] Valja napomenuti da u ono vrijeme to nije jako naglašeno. Tek negdje oko 1000. godine počelo se jasno govoriti o dva različita sakramenta: krštenju i potvrdi.

[8] PL 59,399-408, prema: Adrien NOCENT, I tre sacramenti dell’iniziazione cristiana, Anamnesis 3/1, Marietti, Genova 1986, 41-43.

[9] Leo Cunibert MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Herder, Roma, 1981., brojevi 193-328; 419-452; 592-617.

[10] Michel ANDRIEU (prir.), Les Ordines Romani du haut moyen age, 2, Louvain, 1971., 417-447.

[11] Jean DESHUSSES (prir.), Le Sacramentaire Grégorien, 1, Editions Universitaires Fribourg, 1979., brojevi 356-376.

[12] Rimski obrednik, Zagreb 1929., 21-46.

[13] Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1974.

[14] Prikazat ćemo ovdje samo Red katekumenata po stupnjevima, dakle onaj redoviti tijek pouke i liturgije. Ostali dijelovi RPOK-a neka budu građa za neki drugi članak.

[15] Pristup odraslih u kršćanstvo. Upute za ostvarivanje katekumenata u našim prilikama, Zagreb, 1993.