Ovo je post koji mi je po volji
Čitanja: Iz 58, 1-9a; Ps 51, 3-6a.18-19; Mt 9, 14-15
Kako smo čuli na Čistu srijedu, u korizmi su osobito na cijeni post, molitva i milostinja. Danas nam je razmišljati o postu. Sveto pismo redovito ne smatra da je post sam po sebi dostatan. Post vrijedi samo onda ako se temelji na dobrim djelima. Ne baš biranim riječima danas prorok Izaija ustaje protiv himbena posta: “Ne postite više kao danas…” I onda tumači kako post ne vrijedi ništa ako čovjek u isto vrijeme svjesno i uporno čini zlo. U tome je slučaju post čak svetogrdan, jer kao da svjestan grešnik želi na prijevaru zadobiti Božje milosrđe. I onda Bog preko proroka govori kakav mu je post po volji, upravo onaj post koji nema nikakve veze s pogrešnim razumijevanjem uzdržavanja od hrane:
Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
Jasna je poruka. Post kao uzdržavanje od hrane ili kao bilo koje drugo pokorničko djelo uvijek ima svoju vrijednost. Konačno, isto Sveto pismo izvješćuje kako je Isus četrdeset dana postio. Radi se samo o redoslijedu. Naša je kršćanska dužnost prvenstveno činiti dobro, ljubiti Boga i bližnjega, vršiti zapovijedi iskreno i uporno. A onda naša pokornička djela dobro dolaze kao izraz i potvrda naše želje, volje i spremnosti truditi se oko Božjih zapovijedi. Stoga bi bilo licemjerno pokušavati Boga “zabljesnuti” izvanjskim djelima pokore, dok se u isto vrijeme ne bismo ni malo trudili oko dobra.
Htjeli bismo u ovoj korizmi na poseban način pokušavati upravo to: činiti dobro u manjim i većim stvarima, činiti dobro uporno i bezuvjetno, onima blizima i onima daljima. Duh će nas Božji već nadahnuti u čemu i kako možemo činiti dobro. A naše će korizmeno odricanje onda biti sjajna potvrda naše spremnosti i snažno oruđe naše ustrajnosti.
Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?
Evanđelje: Mt 9,14-15
U ne tako davna vremena govorilo se djeci da se u crkvi za vrijeme mise ne smiju okretati i gledati što drugi čine, nego da ima pogled treba biti usmjeren samo prema oltaru i svećeniku, inače im misa ne bi vrijedila. Ovo zvuči veoma strogo za djecu koju nije lako smiriti. Međutim evanđelje nam u tome smislu daje dublju pouku. Evo. Ivanovi učenici su zbunjeni, jer ih je sablaznilo ponašanje Isusovih učenika. Uznemireni i sablažnjeni vele oni Isusu: „Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?“ Evo nevolje. Pretpostavlja se da su Ivanovi učenici postili iz uvjerenja da je to nešto što treba obdržavati i oni su tako postupali. Međutim, pri tome su gledali lijevo i desno pa su vidjeli kako Isusovi učenici ne poste. Kao da su htjeli reći: „Nije u redu da se samo mi mučimo postom. Trebaju i drugi!“
Svatko od nas nosi svoj križ, svako od nas ima svoju životnu pokoru. I svatko je od nas – vjerujem – ove korizme odlučio činiti još neko posebno pokorničko djelo. Hvala Bogu. To je Bogu milo a nama spasonosno. Međutim, kanimo se toga da prosuđujemo druge, njihova djela, njihovu vjeru i njihovu pokoru. Različiti su dari, različiti pozivi i raznolika je milost koju Bog daje ljudima. Nadalje, Bog je jedini koji vidi, koji zna, koju prosuđuje nakane i misli srca svakoga čovjeka. Mi od toga ništa ne znamo i ne možemo znati. Zato, ne mjerimo, ne prosuđujemo i ne sudimo. Bog je jedini Sudac. Zato ćemo mi radije zahvaljivati Bogu za naše bližnje i za raznolike darove koje on ulijeva u srce svakog pojedinog čovjeka. I onda će nas naša pokora ispuniti Božjom milošću i dubokim mirom. I bit će nam korizma i radosna i blagoslovljena. Nama i našim bližnjima.