Petar je propovijedao, a Marko zapisivao
Utvrđenje da je Petar došao u Rim godine 42. (ostao je ondje 25 godina) vrlo je važno za određivanje vremena nastanka Markova evanđelja, koje zapravo izvješćuje o temama Petrova propovijedanja. Upravo usporedbom godine Petrova dolaska s drugim elementima koji se nalaze i u Pavlovoj poslanici Rimljanima pokazuje da Evanđelje po Marku potječe iz oko 45. godine.
U prošlom članku (vidi ovdje), sažimajući prijedlog Johna Wenhama o ponovnoj dataciji – i to unatrag – sinoptičkih evanđelja, samo je kratko spomenuto Evanđelje po Marku, koje i John Robinson i Wenham smještaju oko 45. godine poslije Krista. Oba autora opširno razlažu promišljanja iz vrlo učena, a dugo zanemarivana djela Georgea Edmundsona The Church in Rome in the First Century („Crkva u Rimu u prvom stoljeću“) (naveli smo ga ovdje).
Sva drevna vrela povezuju Evanđelje po Marku s propovijedanjem apostola Petra u Rimu. Međutim, moderni autori obično su skloni spominjati Apostolovu nazočnost u glavnome gradu Carstva samo u godinama koje su prethodile njegovu mučeništvu, dakle sredinom 60-ih godina prvoga stoljeća. Evanđelje po Marku – ili markovske zajednice, kako tvrdi određeni kritički smjer – stoga bi potjecalo iz razdoblja nakon Apostolove smrti, po mogućnosti nakon sudbonosne 70. godine [kada su Rimljani razorili Jeruzalem].
Vidjeli smo kako otkriće poznatoga ulomka 7Q5 (vidi ovdje) i studije Jeana Carmignaca (vidi ovdje) umjesto toga usmjeravaju dataciju Drugoga evanđelja prije godine 50. Wenham je dobro svjestan otkrića Kumrana i o tome govori, čak i ako ne opširno, u Redating Matthew, Mark and Luke („Ponovna datacija Mateja, Marka i Luke“, 1992., str. 177–179); ali ono što ima veću težinu u njegovom rasuđivanju jest raščlamba drevnih predaja koje dapače potvrđuju zaključak Joséa O’Callaghana i Carstena Petera Thiedea i koje nam omogućuju smjestiti pisanje Drugoga evanđelja oko godine 45. poslije Krista.
Wenhamovo dokazivanje usredotočuje se na provjeru neprekinute predaje Rimske Crkve koja tvrdi da je apostol Petar bio biskup Vječnoga grada od 42. do 67. godine; dakle 25 godina, što se, međutim, ne bi trebalo smatrati razdobljem neprekidne Apostolove nazočnosti, jer ga nalazimo u Jeruzalemu godine 46. (usp. Galaćanima 2, 1–10), zatim u Antiohiji (Galaćanima 2, 11); potom godine 49. opet u Jeruzalemu na Apostolskom saboru (usp. Djela apostolska 15, 1–21).
Petrovo osnivanje Rimske Crkve i to da je bio njezin biskup 25 godina zapravo nikada nisu osporavale čak ni Istočne Crkve, uključujući Nestorijansku i Jakobitsku Crkvu, koje su bile prekinule zajedništvo s Rimom. Ali kada je Petar stigao u Rim? Podatak predaje da je to bilo godine 42. doista je u skladu s nekim činjenicama koje izvodimo iz poslanica svetoga Pavla i spisa prvih stoljeća.
U Poslanici Rimljanima, napisanoj između 56. i 57. godine, Pavao pozdravlja rimske kršćane, ističući: „Ponajprije zahvaljujem Bogu […] za sve vas: što se vaša vjera navješćuje po svem svijetu“ (1, 8). Nadalje, Apostol narodâ navodi i druge elemente od velike važnosti:
„Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, i to tako da sam se trsio navješćivati evanđelje ne gdje se već spominjao Krist – da ne bih gradio na temeljima drugih. […] Time sam ponajčešće i bio spriječen doći k vama. Sad mi pak više nema mjesta u ovim krajevima, a živa mi je želja, ima već mnogo godina, doći k vama kad pođem u Španjolsku. Nadam se doista da ću vas na proputovanju posjetiti“ (Rimljanima 15, 19–20.22–24).
Ti kratki redci iz poslanice jasno pokazuju:
1. da je godine 56./57. Rimska Crkva posvuda poznata po slavi svoje vjere;
2. da je ta Crkva postojala već dulje vremena, jer ju je Apostol „ima već mnogo godina“ želio posjetiti;
3. da je to bila Crkva koju je sagradio netko drugi, ugledna osoba, koja je ostala odgovorna pred Bogom za tu Crkvu, do te mjere da je Pavao „ponajčešće“ (nekoliko puta) radije izbjegavao odlazak tamo, „da ne bih gradio na temeljima drugih“.
Wenham posve dijeli stajalište Edmundsona i Robinsona, koji drže kako „Pavlove preprjeke nisu proizašle samo iz Petrova služenja u Rimu u prvo vrijeme Klaudijeva carevanja, nego iz njegove stvarne nazočnosti tamo tijekom daljnjega razdoblja rada u gradu, pa i 55.–56. godine“ (Redating, str. 156).
Dakle, 56./57. u Rimu je postojala Crkva dobro poznata diljem svijeta, osnovana prije više godina, s kojom je Pavao ostao u dodiru. Te se potankosti savršeno uklapaju u svjedočanstvo korintskoga biskupa Dionizija, o kojem izvješćuje Euzebije Cezarejeski. On govori o „biljkama koje su Petar i Pavao navrnuli u Rimu i Korintu“ (Historia ecclesiastica, II, 25, 8). Sâm Euzebije navodi trenutak i razlog zašto je Petar prvi put stigao u Rim: „Najbolja i najčovjekoljubivija Providnost neposredno poslije njega [Šimuna Čarobnjaka], na početku istoga Klaudijeva vladanja, u Rim kao ustuk tolikoj pošasti za život [Šimunu Čarobnjaku], dovodi Petra koji je među apostolima hrabar i velik“ (Historia ecclesiastica, II, 14, 6; Crkvena povijest, 2004., str. 272).
Povijesni izvor koji smo upravo naveli pruža nam dva važna kronološka podatka. Prvo, spominjanje Klaudija, proglašena carem 24. siječnja godine 41. Važno je podsjetiti se na činjenicu da barem tri izvora, naime Apolonije, kojega prenosi Euzebije, apokrifna Djela Petrova i konačno Klement Aleksandrijski u Stromatama drže kako su apostoli ostali u Jeruzalemu, po Gospodinovoj zapovijedi, dvanaest godina nakon njegove smrti. Čini se da tu predaju potvrđuje i priča o Petrovu zatočeništvu i čudesnom oslobođenju (Djela apostolska 12, 1–19). Dolaskom Heroda Agripe godine 41. i mučeništvom (godine 44.) Jakova Starijega, Ivanova brata, u Jeruzalemu je ostao samo Jakov, određen za biskupa prve kršćanske zajednice; sâm Petar, nakon toga čudesnoga događaja, poslao je Jakovu vijest o tome što se dogodilo, ali on „ode u drugo mjesto“ (Djela apostolska 12, 17).
Zatim spominjanje Šimuna Čarobnjaka. Još jednom je Euzebije Cezarejski (Historia ecclesiastica, II, 13–14; Crkvena povijest, 2004., str. 269–272), koji se poziva na ugled Justina Mučenika. Njegov je ugled osobito pouzdan, jer je Justin bio rodom iz Samarije, kao i sâm Šimun Čarobnjak. U svojoj Apologiji, napisanoj dok je bio u Rimu između 150. i 160. godine za cara Antonina Pija, Justin pred carem izjavljuje da je za vrijeme Klaudijeve vladavine Šimun Čarobnjak došao u Rim kako bi se bavio čarobnjaštvom pod utjecajem zlih duha i da bi ga pozdravljali kao boga. Upravo je ta zloslutna prisutnost natjerala blaženoga Petra da krene prema glavnomu gradu Carstva. Tu vijest potvrđuju i Irenej i Hipolit.
Zašto je određenje Petrova dolaska u Rim toliko važno u odnosu na Evanđelje po Marku? Zato jer je upravo u razdoblju između Apostolova dolaska u Rim, godine 42., i njegova prvoga odlaska, vjerojatno oko godine 45., Marko obavljao službu „Petrova tumača“ i stoga su očito njemu upravili zahtjev oni koji su tražili pisano svjedočanstvo Petrova propovijedanja (usp. Historia ecclesiastica, II, 15, 1; Crkvena povijest, 2004., str. 273).
Da Petar više nije bio tu dok je Marko radio, podrazumijeva se i iz nastavka koji pripovijeda Euzebije: „Kaže se da je Apostol znao što se dogodilo jer mu je Duh objavio. Uživao je u želji ljudi i odredio spis za sastanak u crkvama“ (Historia ecclesiastica, II, 15, 2; Crkvena povijest, 2004., str. 273). Marko stoga nije tražio Petrovo dopuštenje, niti je čekao njegov pristanak, očito zato jer mu on više nije bio fizički blizu. Ti elementi čine više nego pouzdanim vremensko smještanje Evanđelja oko godine 45. I, kao što ćemo vidjeti, nisu jedini.
