Pjesma jaslica

(Božićna meditacija)

Jaslice pjevaju… U to nismo nikad posumnjali, pogotovo ne u tuđini. Mi zapravo i ne možemo zamisliti jaslica, oko kojih ne lete zvukovi naših pjesama: Kirie, eleison, U se vrime godišća, Narodil nam se… Nekomu je draža jedna, nekomu druga, prema nagnućima srca i sjećanju na dom. One će i ovoga Božića odjekivali u našem srcu, mada grlo ne će imati snage da ih glasom objavi. Ali srce je ono koje pjeva…

Jaslice pjevaju… Pjevaju već gotovo dvije tisuće godina. Jer slama jaslica nije obična slama: to su zlatne žice božanske citre, na kojima je u Svetoj noći ruka Vječnoga Djeteta po prvi put zaigrala pjesmu mira. Ali tu pjesmu ne čuje onaj, koji ne shvaća, da su jaslice ujedno i peć, a vlati slame cjepanice, na kojima je bio prvi put ispečen „Kruh, koji je s Neba sišao“. Mira nema bez ljubavi, ni pjesme bez srca. Zar nije bilo potrebno, da i srce Vječnoga Djeteta bude probodeno, da zapečati pjesmu koju je započelo u jaslicama?

Jaslice pjevaju… U tuđini nam svake godine biva jasnije, da je ta pjesma dobila „finale“ nad otvorenim vratima jedne druge spilje: Kristova groba. Oni isti anđeli, koji su Ga rođena objavili pastirima, ti isti su Ga Uskrsla objavili ženama i apostolima. I kao što, se kod rođenja nije objavio čitavomu svijetu, nego tek priprostima, tako je učinio i kod svoga uskrsnuća. Rođen u rasvijetljenoj noći, uskrsnuo u rasvijetljenoj noći – sve nam to govori, da je i najsvjetlija pjesma ovijena grcajem, i da zora uskrsnuća može zablistati nad obzorjem tek nakon tih noći, koje u sebi kriju svjetlo nade. I to nije samo pjesnička vizija, kojoj neupućeni pridaju značaj nestvarnosti (jer, ako je išta stvarno, onda su stvarni osjećaji srca, koji odjekuju u svima nama), to je stvarnost, koju će i ove Svete noći osjetiti naši prognanici na snijegom pokrivenim dvorištima svojih logora, na pustim ulicama velikih i malih gradova, na klecalima rasvijetljenih crkava i kapela. Svi će oni osjetiti, da još nije zamrla pjesma našega Božića, i da je ova grozna noć progonstva osvjetljena nadom Svete noći.

Jaslice pjevaju… One pjevaju i na Veliki petak. Za vrijeme Klanjanja Križu na Veliki petak pjeva se krasna pjesma Crux fidelis – Križu vjerni. Vjernici u tri određena razmaka pokleknu da pri zadnjem poklonu poljube rane Raspetoga, koji je položen pred njihovim nogama, čuvan od svećenika. I toga časa odjekuje zanosna melodija korala, koji priča pjesmu jaslica.

Jaslice pjevaju… Naše će majke, sestre, žene i zaručnice pred kućnim jaslicama u domovini stisnuti srce, da oni maleni, koji su iza nas ostali, ne vide suzu u njihovim očima: da osjete i uzljube Božić, koji je životna vatra svakog kršćanina, vatra, koja svijetli poput krijesova na vrhuncima brda. Učinimo to i mi! Radi tih malenih, koji misle, da nismo daleko: radi mladeži, koja će se i ove Svete noći s uzdanjem i čežnjom sjetiti onih, koji nisu daleko, jer su prisutni u njihovu srcu: radi drage zemlje, snijegom pokrivenih grobova i herojskih predstražara našega povratka – stisnimo srce, zadržimo suzu! I učinimo ono, što će učiniti naši, doma: sakrijmo Vječno Dijete u svoju dušu, to Dijete, koje je isto u duši naših majki i sestara, pa Ga zamolimo, da skrati udaljenosti prostora i vremena i da nas što prije sjedini s njima!

Jaslice pjevaju… Nebo, zemlja i more trajat će dok ne zamre jeka božićne pjesme. Jer Posljednji Sud ne će imati druge svrhe, nego da i u pjesmu prenese iz stvorena svijeta u nestvoreno obitavalište Janjeta, koje je u betlehemskoj spilji započelo „dizati grijehe svijeta“. I ja ne bih htio završiti ovu kratku moju božićnu meditaciju, a da u vezi s time ne naglasim jednu istinu: muka i poniženje Kristovo bile su preduvjet njegove slave, slave uskrsnuća i slave njegova konačnoga trijumfa na Posljednjem Sudu. A to poniženje započelo je u betlehemskoj spilji. Onaj Humiliavit semet ipsum (Ponizio je sama sebe), o kojem govori sv. Pavao za Krista, ostvario se najprije u jaslicama. Udaljeniji je put od Neba do jaslica, nego je od jaslica do križa; veće je poniženje Bogu postati čovjekom, nego umrijeti na križu. Ne zaboravimo ni mi da je uvjet i našega uskrsnuća da se to Vječno Dijete rodi u našem srcu. Ono ne treba nas, ali mi trebamo Njega, da preko Njega, s Njime i u Njemu pređemo našu Golgotu i s njezina vrhunca nazremo zoru našega uskrsnuća. Svi oni, koji misle da bez toga Vječnoga Djeteta mogu preporoditi Hrvatsku, postaju njezini grobari; svi oni, koji rođenje toga Djeteta smatraju samo krasnom pričom, a ne stvarnim događajem koji se mora ponovo odigrati u njihovoj duši, odgađaju rođenje nove Hrvatske u neizvjesnost.

Jaslice pjevaju… Sjećam se posljednjega Božića u Zagrebu, Posljednje Ponoćke za vlade Crvenih. Na koru pjevao zbor mladića i djevojaka. Otpočeli su pjevati Taclikovu Uspavanku:

Djetešce ti moje drago,
Usni slatkim snom.
Prosti moje milo blago,
Štalica Ti dom…

no pjesma je najednom zastala. Grcaj zatvorio grla. I nitko se u crkvi nije začudio, nitko nije smatrao pogrješkom. Svi su osjetili, da je to logični prekid pjesme, koja će biti ispjevana tek, kad se vrate oni, koji su prouzrokovali njezin zastoj.

Jaslice pjevaju… I da nema te pjesme, mi bismo mogli samo pjevati psalam: Super flumina Babylonis (Na rijekama Babilona). Ali pjesma jaslica ne može umrijeti, jer je to pjesma doma, ljubavi, nade i uskrsnuća. Ona ušutkava pjesmu stepe, bezbojnu pjesmu krvi i mržnje, koju su neprijatelji unijeli u naše hrvatske škole i prisilili mladež da je pjeva. Pjesma jaslica je nezamjenjiva, jer je nezamjenjiva Ljubav, Ljepota i Dobrota, koja u je spjevala. Nek nas potpuno osvoje njezini zvukovi, nek njezin ritam olakša i ubrza naše korake na cesti povratka! Jer je pjesma jaslica ujedno i molitva. Pa to znače i riječi naše najpopularnije božićne pjesme: Kirie, eleison! Gospodine, smiluj se!

Kyrie, eleison, eleison!
Isus se rodi u štalici.
Pojte, pastiri,
tamo se Njemu poklonite!

Rajmund Kupareo

Danica (Chicago), 25. prosinca 1948., godište XXVIII.