Bogoslovlje jaslica

Bezbroj je dobrih vodiča tumačilo modernomu svijetu štalu Porođenja. Bog, koji je ondje po prvi put odsjeo na svom putovanju od Vječnosti do Vremena, tako je privlačiv, da svatko nalazi u Njemu – u neusporedivoj mjeri – ono malo dobra što u sebi nosi. Odatle toliko povijesti Njegova života, koji nadilazi povijest; toliko opisa Njegova rođenja, a On je „rođen prije Danice“. Antinomije Vječnosti i Vremena, koje Krist u sebi nosi, prelijevaju se na sve okolnosti Njegova života: ni jedan Njegov čin nije samo ljudski – on je ujedno božanski. Nekoji se od vodiča ne mogu dovoljno nadiviti Njegovoj ljudskoj samilosti, drugi pak Njegovoj božanskoj mudrosti. Dopustite, da ovaj put uđemo u štalicu s bratom Tomom iz Akvina (ne će se zato uvrijediti ni Papini, ni Mauriac, ni mnogi drugi), jer on je uvijek gledao u Kristu savršen sklad božanstva i čovječanstva.

Brat Toma predstavlja nam najprije Njegovu Majku. Ne pada u nikakav sentimentalizam opisivanjem njezina siromaštva ili bijede mjesta, u kojem je Najčistija dala svijetu plod svojega srca. On zna da to nije bitno: bezbroj je drugih žena, pastirica i nepastirica, rađalo u štali, na putu, u bijedi, u suzama. Sve je čisto, gdje stupi Bog. Vô i magarac nose pečat njegove stvaralačke moći isto tako kao i najmirisniji cvijet. Nešto drugo zaokuplja brata Tomu. Tko je ta žena, kojoj pjevaju anđeli, dovikuju pastiri, a živine se pokoravaju? On je predstavlja kao Božju Majku. Zar Bog može imati majku? Zar se Bog može začeti i roditi? Tu počinju one veličanstvene meditacije brata Tome o uzdignuću ljudske naravi u jedinstvo božanske osobe (Summa theologiae, III. dio, 35. pitanje).

„Začeti se i roditi (ta se dva pojma) pridijevaju osobi po onoj naravi, u kojoj se dotični stvor začinje i rađa. Budući da je ljudska narav u samom početku začeća bila preuzeta od božanske osobe, proizlazi, da se doista može kazati, da je Bog začet i rođen od Djevice… i da se blažena Djevica doista zove Božjom Majkom.“

Uzvišena li dostojanstva ljudske naravi koju Bog preuzima kao dio svoje osobe! Strahovite li posljedice za Boga: začinje se, rađa, osjeća glad i žeđu, biva suđen od ljudi i umoren. Tko može ikada shvatiti dubinu tolike ljubavi? Otac Sertillanges, vjeran učenik brata Tome, kaže, da nam Bog izgleda kao Veliki Samotnik prije Utjelovljenja: tek uzdignućem ljudske naravi na sudioništvo božanskoga života ruši se ponor između Vječnosti i Vremena i zaokružuje djelo stvaranja.

Marija je, dakle, Božja Majka. Ništa onda nije izvanredno čudno, kaže brat Toma, da se sva ta čudesa zbivaju s njom i oko nje: da rađa bez bolova i u radosti (on navodi Izaiju: Proklijat će kao ljiljan i uskliknuti radosna u pohvalama); da ona sama povija svoje čedo i stavlja u jasle; da prima poklone anđela, pastira i kraljeva – i da šuti.

Zar se pred bezmjernim oceanima i zvijezdama može išta drugo reći nego: Moj Bože, kako si velik!? – Ona u svojim rukama nosi Stvoritelja svih zvijezda i oceana. I ne drhće. Zašto bi se bojala svoga Sina? Koja se majka boji svoga čeda? Ona se u času Navještenja priznala nedostojnom takove časti, ali kada je On htio da je na tu čast uzdigne, zašto da ne usklikne bez ikakve oholosti: „Odsad će me zvati blaženom svi naraštaji!“

O, Majko, pročisti našu ljubav, jer ona jedina može dati stalnost našim drhtavim rukama, koje svako jutro opetuju Tvoj primjer: postavljaju u jaslice Tvoga Sina!

* * *

Približimo se jaslicama! Tu leži Dijete, koje je već u prvim danima svoga života postalo „znakom protuslovlja“. Ljube Ga pastiri i mudraci s Istoka, a mrzi Irud. Čemu taj Irudov strah? Brat Toma naslućuje, da se u očima Djeteta krije onaj prodorni sudački pogled, koji će toliko muke zadati farizejima, a koji već sada progoni Irudovu savjest. Projektira taj Isusov pogled hiljade godina unaprijed i pita se sa sv. Augustinom:

Quid erit tribunal iudicantis, quando superbos reges cuna terrebat infantis? – Kakva li će biti Njegova sudačka stolica, kad je već toliko uznemirila ohole kraljeve Njegova zemaljska kolijevka?

Kristov pogled! U njemu se odražavaju nebesa. Djela Njegovih ruku, nogu i jezika čekaju na normalan razvoj tijela, ali Njegov pogled je tu. Razumiju ga životinje očarane Njegovim zjenama, razumiju ga priprosti ljudi, koji ne trebaju drugi dokaz Njegova božanstva osim toga pogleda koji „ispituje srca i bubrege“. Seductor ille – onaj zavodnik, optužit će Ga farizeji zbog toga magnetskoga pogleda.

Zašto se božansko Dijete nije objavilo svemu svijetu? – pitamo brata Tomu. On, koji u zemaljskim pojavama traži uzroke, u nebeskim nastoji naći prikladnosti, pa odgovara: Da se objavio svim ljudima, Njegova otkupiteljska misija ne bi bila izvršena onako, kako ju je On zamislio; ne bi Mu bilo dozvoljeno, da živi i da se razvija kao ostala. djeca, a On je htio biti jedan od njih; bila bi otežana Njegova nakana da nas otkupi Svojim patnjama, napose onima križa, i da nam pokaže, da naše patnje nisu uzaludne. Lako je gledati krasno Dijete, ali je teško vjerovati u izmučeno Božje tijelo na križu. Nebo se ne osvaja bez vjere koja traži žrtve srca i razuma. Objavio se samo predstavnicima ljudskoga roda da oni jednom posvjedoče kako je On uistinu čovjek, koji ima svoju domovinu, majku i rodbinu; da on nije nikakav fantom modernih priča.

O onom skromnom čovjeku šutljivom kao bezdani tajna koje u sebi krije, a koji hrani sijenom živine i suvarcima ognjište brat Toma kaže, da je „morao biti upućen u Kristovo porođenje još prije nego se Dijete rodilo, da mu dade počast u Majčinu krilu i pomoć, kad se rodi“. Znamo, da se on zove Josip. Njegova je zadaća: dati počast i pomoć Isusu.

Koliko je malenih Isusa predano nama svećenicima s istom zadaćom! Ti maleni Isusi ne mjere se godinama nego osjećajima i potrebama. U njihovom broju nalaze se i starci od 100 godina. Počast i pomoć!

„Njihovi anđeli gledaju lice Mojega Oca koji je na nebu.“
– „Pustite malene da dođu k meni!“

Isus je samo jedan od njih, jer „što ste učinili jednomu od ovih najmanjih, Meni ste učinili“. Svako je dijete, svaki čovjek vrijedan počasti, jer na njemu odsijeva Božja stvaralačka ruka. – Kako bih mogao ubiti Božju sliku u tebi? – kazao je neki svetac ubojici svoga brata. – Svako je dijete potrebno naše pomoći. Isus je mogao rasti i živjeti bez Josipove pomoći. Htio je pokazati, da Bog ne prezire suradnju ljudi, i da je očinstvo, duhovno ili tjelesno, slika Velikoga Oca na nebu, koji mora biti u svemu nasljedovan. Neka se roditelji zamisle nad blagom koje kriju srca njihove djece! Tu je skrivena Vječnost. Zadaća roditelj jest zadaća Josipova: dati počast i pomoć malenom Isusu, koji se krije u njihovoj djeci.

* * *

Štalica je puna nevidljivih anđela, a zvijezde se nagomilale znatiželjne nad ulazom. Brat Toma osjeća njihovu prisutnost. On će na drugom mjestu potanko opisati narav, službe i korove anđela kao da je bio jedan od njih. Upada mu u oči da se anđeli nisu objavili mudracima nego pastirima, pak traži mnogostruke prikladnosti toga Božjega određenja.

Židovi su bili priviknuti na anđele. Već od Praroditelja, kojima je Kerubin ognjenim mačem priječio ponovni ulaz u zemaljski raj, pak do patrijarka i proroka, svuda anđeli nastupaju kao izvršitelji Božjih nakana. Sve te objave bile su samo priprema za objavu Boga koji ne će više preko anđela razgovarati s ljudima, nego direktno sâm. Kolika je to radost susresti se s Bogom poslije lutanja i tapkanja u tami, možemo naslutiti iz životopisa starih i novih obraćenika. Ali do toga susreta mogu proći godine i godine, do „punine vremena“, kada se Bog ponovo rađa u čovjeku. Pastiri su svećenici (pastores sunt sacerdotes), koji će zamijeniti službu anđela, jer oni će postati posrednicima između Boga i ljudi. Ali Bog se više ne krije pred čovjekom. Svećenik ima dužnost da ga dovede k Njemu.

Čemu pak zvijezde? Nije li jedan od tih anđela mogao navijestiti poganima Mesijin dolazak? Ali ne zaboravimo, uči nas brat Toma, na onu zvjezdanu noć, kad je Gospodin dao izvesti Abrahama na polje i pokazao mu nebo: „Izbroji, ako možeš, svoje potomstvo, koje će biti brojnije od zvijezda na nebu.“ – I, eto, jedna nova zvijezda, „Njegova zvijezda“, objavljuje mudracima kako je došao čas da se pogani ubroje u duhovno potomstvo Abrahamovo. Bog nije zaboravio svoje obećanje. Tamo na nebu sjaju naše zvijezde i otkrivaju „divnoga Tvorca zvijezda“ (Conditor alme siderum).

* * *

Puni čuđenja i znatiželje ušli su pastiri u štalicu. Unijeli su svježinu polja i očiju. Ispunila se riječ anđela: tu leži Dijete, povijeno u pelenice i postavljeno u jasle. Ne pitaju, tko je to Dijete, ni je li moguće da jedno pastirče bude Spasiteljem svijeta. Ta, Isus im svojim očima govori:

„Ja sam dobri Pastir i poznajem Moje ovce, a one poznaju Mene. Dajem Svoj život za Svoje ovce.“

Ljubav ne treba dokaze: oči govore i srce. Učenici iz Emausa ne će Ga prepoznati, tražit će dokaze o Njegovom božanstvu, jer im „srce nije gorjelo“. Milost je najveće čudo i najsilniji dokaz Božje prisutnosti, a tu su milost primili pastiri, zato su se povratili svojemu stadu „slaveći Boga“.

– Kako to, brate Toma, da Isus nije izabrao trgovce, pisce i farizeje, da im objavi Svoj dolazak? Zašto da baš pastiri budu Njegovim odabranicima?

– „Anđeo nije otišao u Jeruzalem, niti je potražio pisce i farizeje, da im objavi Kristovo rođenje: bijahu pokvareni i izmučeni zavišću. Pastiri, naprotiv, bijahu iskreni (pastores erant sinceri), živući po starim običajima patrijarha i Mojsija.“

Nepatvorenost je intimni čar prirode, čovjek osjeća potrebu, da se k njoj vrati od vremena do vremena. „Week end“ ili „un dia de campo“ – upućuju na tu iskonsku želju. Pastiri su najbliži toj nepatvorenosti misli i osjećaja (ne mislimo, dakako, na moderne farmere ni na čobane, iskvarene ratovima i ideologijama). Priroda odražava veličinu Božjega stvaralaštva. Ima mnogo istine u Platonovoj viziji svijeta. David i sv. Franjo obraćaju se prirodi da ona isporuči Stvoritelju njihovu zahvalnost i ljubav. Patrijarsi i proroci bili su pastiri polja, a apostoli pastiri mora. Iskrenost nije drugo nego prihvaćanje istine u njezinoj punini, a istina je neposredni dodir s Bogom.

O, da je bilo vidjeti Njegov pogled koji je održavao radost zbog prisutnosti braće pastira, ali i tugu, jer

„Imam i druge ovce, koje nisu od ovoga stada. I njih trebam privesti da čuju Moj glas. I bit će jedno stado i jedan Pastir.“

* * *

Tu nepatvorenost i iskrenost nose u svojim pogledima i mudraci s Istoka. Brat Toma se zanima, koliko su dana morali putovati i što su bili po zanimanju; što znače njihovi darovi, i tko ih je nadahnuo da tako rade. On vidi u njima „vjeru i pobožnost pogana, koji iz daleka prilaze Kristu“. To su pastiri uma, koji ne propuštaju ni jednu priliku, a da u zbivanjima Svemira ne vide ruku Stvoritelja. Ako je grčka filozofija bila i ostala modelom mišljenja, to je zato, jer u njoj um nije odsječen od prirode, realnosti. Sva se tragedija modernoga čovjeka sastoji u rastavi tih dvaju elemenata, koji se bore do istrjebljenja.

Susret Mudraca s Isusom bio je susret stvorene istine s nestvorenom. Pilat, salonski filozof, pita Isusa: što je istina? – Mudraci s Istoka stoje pred Njom i prihvaćaju je bez okolišanja.

– Pilat pita Krista: Jesi li Ti zaista kralj? – ne znajući da je kraljevstvo Božje među nama i da svaki, koji je od istine sluša Njegov glas.

– Mudraci rastvaraju svoja srca i svoje darove, jer istina otvara dušu. Mudrost znači prihvatiti istinu i nadviti se nad njezinom dubinom u skromnosti kontemplacije.

* * *

O, brate Toma, to je sve lijepo, ali pastiri su se vratili radosni k svojem stadu, a mudraci k svojoj domovini, dok mi Hrvati lutamo svijetom bez zemlje i ovaca i ulazimo u strane kuće da vidimo štalice i božićna drvca. Kad će već jednom doći i naš Božić? Brat Toma nas tješi svojim dobroćudnim posmijehom i opetuje riječi sv. Pavla: „Sve što Bog čini, ima svoj red.“ Zar ne vidite, vi Hrvati, da je i božansko Dijete, odmah nakon rođenja, moralo ostaviti svoju zemlju i skloniti se u Egipat? Zar ne znate da je mržnja Irudova samo koristila malenoj betlehemskoj djeci koja bi bila zaboravljena, kao milijuni druge djece, da nisu dala krv za Isusa? Zar ne osjećate, da tisuće vaše djece, žive i mrtve, mole za vaš povratak? Milijuni jela rastu u božićna drvca, milijuni borova debljaju u badnjake u vašoj zemlji. Ne bojte se! Nije daleko čas kad ćete čuti poruku anđela:

Vrati se u svoju zemlju. Umrli su oni, koji su vrebali na život Djeteta (Vade in terram Israel: defuncti sunt enim qui quaerebant animam pueri).

 Rajmund Kupareo

Božićna razmišljanja uz jaslice [1], Danica (Chicago), srijeda 23. prosinca 1953.