Pjesma stvorenju (Ps 33)

Izrael je razmišljao i zapažao zakonitosti koje obilježavaju život. To je izraženo u kritičkom sučeljavanju u stvarateljskim hvalospjevima okolišu, u čvrstom pogledu na Boga, stvoritelja i držitelja svega stvorenoga. U Bibliji nema motrišta prirodoslovca koji istražuje koliko je zemlja stara i kako funkcionira, u malome i velikome. Utoliko ne postoji suprotstavljanje između znanstvenoga istraživanja prirodnih zakonitosti i teološkoga promišljanja o stvaranju. Naprotiv, nije slučaj da su u židovsko-kršćanskom tradicionalnom prostoru nastale prirodoslovne znanosti kao znanosti: u Egiptu, Babilonu, Grčkoj, Kini i drugdje. Doduše, već davno ranije bilo je izvanrednih uspjeha na području istraživanja zviježđa i zemljopisa, kemije i fizike. Kult i religija bili su ti koji su natjerali na točna zapažanja zviježđa i plime i oseke.

Moderne znanosti, naprotiv, promatraju svijet ne kao božanski, nego kao svjetovni. To je obrazloženo u Bibliji. Ona razlikuje već na prvoj stranici stvoritelja i stvaranje. Naravno, razlučivanje ne znači razdvajanje. No u tome je utemeljena snaga sukoba između kršćanske teologije i prirodoslovnih znanosti. Prije se sastojalo u tome da Crkva provocira znanstvenike i želi propisati njihove rezultate. Danas se to sastoji u tome da prirodoslovne znanosti svoje metodološki ograničene rezultate uvijek neprihvatljivo poopćavaju i žele pokazati kao svjetsku formulu koja sve egzaktno tumači i ljudima nudi točne propise o njihovu životu.

Teologija se mora oduprijeti ovome pritisku prirodoslovne znanosti. Ona mora kritizirati vjerodostojnost znanosti našega vremena, čime pruža uslugu također znanosti, koju čuva od ideologiziranja. Najzločestiji oblik bio je socijalni darvinizam, koji je koristio u pokušaju ispravnoga evolucijskoga razmišljanja da bi dokazao nadmoć bijele rase, muškaraca, vrijednih i uspješnih.

Teologija ima također zadaću približiti vjeru u jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Nema boljega uporišta za to od Svetoga pisma. O stvaranju svijeta nije riječ samo u Knjizi Postanka, na početnim stranicama Biblije, nego također neprestano u psalmima, izraelskoj knjizi molitve, koja je postala također knjiga molitve Crkve.

Ps 33.

¹Pravednici, Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. ²Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!
³Pjesmu novu zapjevajte njemu
i glazbala skladna popratite poklicima.
⁴Jer prȁva je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
⁵On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.
⁶Gospodinovom su riječju nebesa sazdana
i dahom usta njegovih sva vojska njihova.
⁷Vodu morsku on sabire kao u mješinu
i bezdane stavlja u spremišta.
⁸Zemlja sva neka pred Gospodinom strepi,
neka ga se boje svi stanovnici svijeta!
⁹Jer on reče  i sve postade, naredi  i sve se stvori.
¹⁰Gopsodin razbija nakane pucima,
mrsi namjere narodima.
¹¹Naum Gospodinov dovijeka ostaje
i misli srca njegova od koljena do koljena.
¹²Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
Narodu koji on odabra sebi za baštinu!
¹³Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje.
¹⁴Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske:
¹⁵on je svima srca stvorio
i pazi na sva djela njihova.
¹⁶Ne spasava kralja vojska mnogobrojna,
ne spasava velika sila junaka.
¹⁷Isprazno se od konja nadati spasenju,
jačina njegova ne izbavlja.
¹⁸Oko je Gospodinovo nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
¹⁹da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi.
²⁰Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša.
²¹Srce nam se u njemu raduje,
u njegovo sveto ime mi se uzdamo.
²²Neka dobrota tvoja, o Gospode, bude nad nama, kao što se mi u tebe uzdamo!

Hvalospjev Bogu

Psalam je istinski Tebe, Boga, hvalimo. Nakraju se nalazi oprezna molba: Neka dobrota tvoja, o Gospodine, bude nad nama (Ps 33,22). No u cjelini je psalam veličanstven hvalospjev Bogu. Ne odzvanja tužaljkom kao u mnogim drugim psalmima, kao izražaj ljudske nevolje i bijede. Prevladava čista radost nad životom i nad Bogom, koji je to stvorio i drži na životu.

Bogu ne treba hvalospjev jer on nije upućen na priznanje ljudi. No čovjeku je potreban da bude nutarnje ispunjen Božjom dobrotom i veličinom da bi mogao razlučivati i naći ispravnu mjeru njihova promišljanja i djelovanja. Pohvala Bogu jest hvalospjev jer je Bog tako dobar i velik. On je u tome usmjeren na zahvalnost.

Hvalospjev ništa ne dodaje Božjoj slavi, nego je ozbiljno očituje. Psalam je zbog toga začuđujući opis onoga u čemu se pokazuje Božja moć. Prva tri retka zahtjev su za hvalospjev: tko je pravedan i pobožan, treba dati slavu Bogu instrumentima i vlastitim geslom. Tko je pobožan, jer pobožnost u Bibliji upućuje na budan smisao za Boga, življenu religioznost, razumljivo prihvaćanje Zakona; tko je pravedan, jer prema biblijskome shvaćanju ne sastoji se u tome, priznati i ostvariti što je ljudsko, nego također što je Božje. A to je njegova jednota i stvaralačka moć. Tko traži pravednost, pjeva hvalu stvorenju jer to vodi na izvor života iz kojega treba piti tko želi imati snagu za otpor protiv zla i za zauzimanje za Boga.

Redci 4. i 5. navode vodeću temu: Božja istinitost i pravedna ljubav. Stvaranje svijeta nije dvoznačno, nego jasno: pozitivno! Ako u svijetu ima patnje i svađe, nije do toga da je Bog sam posijao sjeme razdora, nego zbog zavisti i ljudske zlobe.

Redci 6–9. gledaju na stvaranje svijeta. Prvo izvješće o stvaranju (Post 1,1–2,4a) stoji u pozadini, ali i svijet je u motrištu: narodi, koji žive na ovoj zemlji. Da oni, ako samodostatno kritički upotrijebe svoju pamet, od pogleda u stvorenje moraju zaključiti da postoji stvoritelj; to je misao grčke filozofije i Pavlove teologije, ali ne psalama. On ostaje još kod poziva narodima da konačno uvide što je Izrael već prošao. Pjevanje psalma, njegovo oduševljenje razgaljuje.

Ako su narodi u motrištu, tada je i povijest. Zbog toga redci 10–12. okreću se narodima i narodu: poganima i Izraelu. Kao što je Bog stvorio svijet, tako drži i zaštitničku ruku nad svojim narodom: odbija neprijatelja; ostaje vjeran svojemu izabranju. Njegova je ljubav tako postojana kao zemaljske utvrde.

Pretposljednja strofa, redci 13–19, povezuje obadvije prijašnje perspektive: Bog, stvoritelj, Gospodar povijesti, također je sudac ljudi. Gleda im u srce. Pred njim su velikani povijesti sasvim maleni, a maleni veliki.

Zadnja strofa vraća se na početak. Dok je tamo zahtjev za hvalospjevom Bogu, ovdje je u redcima 20–22. moliteljevo samoobrazovanje. Na početku je psalam najavljen kao nova pjesma. Nije nova jer bi psalam bio otkriven kao nova tema, nego jer se stvaranje događa svakodnevno na novi način. Prema grčkom i latinskom prijevodu psalam potječe od Davida. To je literarno, a ne povijesno pripisivanje. David, idealni kralj i nadahnuti pjevač psalama, znade koliko je važna obveza na pravednost i kako je Izrael slab među narodima. Prema 33. psalmu David posjeduje također mudrost i znanje da je Bog stvorio svijet riječju i time suvislost između stvaranja i povijesti.

Govoreći egzegetski, dosta toga govori da je psalam relativno mlad. On se naslanja na usku povezanost s izraelskom mudrošću posebno onih nauka koje povezuju teologiju stvaranja i teologiju povijesti. U vrijeme poslije egzila iskustvo je jako naraslo, također na tu ravan staviti molitvu. Psalam je literarno malo umjetničko djelo; sastoji se iz 22 paralelizma, naime koliko hebrejski alfabet također ima slova. Čak ako je za starozavjetno poimanje relativno mlad: dvije i pol tisuće godina je star, a djeluje svježe kao prvoga dana.