Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome (Ps 15)
Pitanje odnosa između Boga i čovjeka, čovjeka i Boga, o mjeri božanske ljubavi, jedno je od nosećih pitanja čovječanstva. Ono se provlači kroz cijelo Sveto pismo. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovo ga tijela smrtnoga? (Rim 7, 24), pita se apostol Pavao. Ovo pitanje nije isprazno, naprotiv, ono ima u motrištu Boga i neizmjernost njegove ljubavi prema čovjeku. Ljubav je dar, biblijski rečeno, čista milost. No koliko god je kao takva neraspoloživa, slobodno i bezuvjetno obećana, ne smije se krivo shvatiti kao čista statička veličina. Naprotiv: Božja je ljubav dinamična, oduvijek ljude pokreće, oslobađa i vodi u život. Upravo zbog toga zahtijeva dražestan odgovor, životnu praksu koja omogućava osjetiti kako je ljubav velika, koju je Bog darovao nama ljudima (usp. 1 Iv 3,1).
Psalam 15. poseže upravo za ovim mislima. U njemu se također pita o odnosu Boga i čovjeka, čovje ka i Boga. I oblikuje važna pravila.
Ps 15.
1Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?
2Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori,
3i ne kleveće jezikom;
koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;
4koji zlikovca prezire,
a poštuje one što se Gospodina boje;
5koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege,
i ne daje novca na lihvu,
i ne prima mita protiv nedužna. Tko tako čini,
pokolebat’ se neće dovijeka.
Psalam 15. ima jasnu i ujedno preglednu strukturu: na pitanje tko smije biti gost kod Boga (r. 1), može se rekonstruirati s njemu srodnim Ps 24. (usp. također Iz 33,14–16; Mih 6,6–8; Ez 18,5s.). Ulaskom hodočasnika u Hram u Jeruzalemu održavao se liturgijski čin. Na ulasku u svetište hodočasnici se obraćaju Gospodinu, Svetcu Izraelovu i pitaju: Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stanovati na svetoj gori tvojoj? Svećenik odgovara iznutra iz Hrama, formulirajući uvjete ulaska (usp. Ps 24,3ss.). Nakon toga počinje ulazak u Hram (Ps 24,7ss.). To je također razlog da egzegeti govore u pogledu psalma 15. o „Tora-liturgiji“, odnosno „ulaznoj liturgiji“. Psalam pripada tradicionalnom području jeruzalemskoga Hrama (usp. r. 1: tvoja sveta gora, tvoj šator). Nastanak i također uporaba psalma pripadaju, bez sumnje, u kult prije egzila.
Staroistočnjački kult pozna posvuda uvjete koje je trebalo ispuniti prije nego se netko usudio stupiti u sveto mjesto. U Egiptu se na primjer nalazi na ulasku u antičku svetu četvrt natpis: Tko ovdje ulazi, mora biti čist, i neka se očisti kao što se čisti za hram boga velikoga. I akadska pokornička molitva priznaje posebno težak grijeh: U mojoj nečistoći stupao sam neprestano u hram. Što je tebi protivno, neprestano sam činio.
Psalam 15. obraća se izravno Bogu: njega se oslovljava, njemu je upućeno pitanje koje je takoreći cantus firmus cijele pjesme: tko smije biti Tvoj gost, tj. kome daruješ i dozvoljavaš svoju svetu prisutnost i blizinu? Time je također jasno tko smije i može odlučiti o dostojanstvu i nedostojanstvu, odobrenju ili odbijanju: nitko drugi osim samog Boga. Psalam ne želi biti jeftini kućni red, ali zahtjevan spasenjski red. Redci 2–5 daju odgovor na s početka postavljeno pitanje. Svećenik govori u Božje ime uvjete ulaska u svetište i kod toga se poziva na starozavjetno Božje pravo. Treba ipak razlučivati između načelnog, općenitog uvjeta koji se nalazi u retku 2, i pojedinih konkretiziranih usmenih razjašnjenja u redcima 3–5. Od niza ovih pravnih rečenica izdiže se jasno pitanje u retku 1. i u retku 5. zaključno obećanje: Tko tako čini, pokolebat se neće dovijeka.
Redak 2. daje prvi, jako utemeljen odgovor na (r. 1) postavljeno pitanje na početku, u kojem je formuliran načelni uvjet boravka u svetom mjestu: samo onaj tko živi prema Savezu i tko obdržava red i odnos zajednice između Gospodina i njegova izraelskog naroda, smije stupiti u sveti prostor. Teološko pitanje koje se ovdje nameće glasi: očituje li se iz perspektive 15. psalma moralno-etičko savršenstvo kao načelna pretpostavka za susret sa svetim Bogom? Unutar egzegetskoga istraživanja raspravlja se o tumačenju gdje se pita o odnosu etosa i kulta. U vrijeme nakon egzila proročki etos pridonio je utjecaju u kultskom prostoru, i to u zakonskokondicionalnom smislu. Tada bi 15. psalam u svakom slučaju bio primjerak zakonske pobožnosti, koji propisuje savršeno obdržavanje zakona kao temeljni uvjet sudjelovanja na kultu. Uzimajući u obzir Ps 118, 19s. (Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću Gospodinu zahvalit! Ovo su vrata Gospodinova, na njih ulaze pravedni!) i Iz 26, 2 (Otvorite vrata! Nek uđe narod pravedni koji čuva vjernost), očito je da ova liturgija ulaska stavlja svakoga pojedinog hodočasnika pred novo pitanje: živi li odgovarajući život po volji i redu Božjem? Služba Božja, molitva i životna praksa ovdje su najuže međusobno povezani.
Od retka 3. konkretizirani su uvjeti ulaska. Navedeni su točni dnevni uvjeti i hodočasnike podsjeća na pred Bogom važeće pravo. Velike i markantne glavne zapovijedi židovske i kršćanske vjere ovdje se ne spominju jer se njihove važnosti ionako pretpostavljaju kao jasne i općenito obvezujuće. Umjesto toga spominju se pojedinačni prekršaji, oni koji se događaju u skrovitosti i koji izmiču normalnom pravom sudu. Redak 3. uzima u obzir odnos prema susjedima. U dnevnom životu mora se dokazati što je život prema Božjoj volji.
Redak 4. razlikuje ljude koji poznaju i vrše volju Božju, od onih koji je poznaju, ali ju ne vrše. Ovdje vrijedi, izbjegavati zlikovca da se ne upadne pod njegov utjecaj (usp. Ps 1,1). Nasuprot tome treba slijediti bogobojazne i težiti za njihovom blizinom. I ovdje se traži jasna ispovijest u pogledu dnevnoga ophođenja.
Redak 5. uzima u motrište svijet financija. Tko pripada Bogu, ne bogati se na nepošten način. Na posuđeni novac ne uzimaju se lihvarske kamate. Posuđivanje novca starozavjetni zakon promatra isključivo kao pružanje pomoći (usp. Izl 22,24; Lev 25,36s.; Pnz 23,20). Bogaćenje i nepoštenje nemaju ovdje mjesta.
Korupcija se pri tome nalazi na crvenoj listi starozavjetnih proroka (usp. Izl 23,8; Pnz 16,19; 27,25). Tko želi biti na Božjoj strani, zastupa pravo. Tako u retku 5. spomenuti uvjeti za stupanje u svetište govore da je kod toga svakako riječ o dobrom načinu ponašanja u dnevnom poslovnom životu. Upravo u skrovitom načinu poslovanja, koje ostaje na vani skriveno, pravednik pokazuje svoju pripadnost Bogu, da je na odstojanju od mračnih radnji.
Svaki prijatelj Hrama treba pred Božjim svetištem i glasom vlastite savjesti položiti račun: živiš li Gospodinov Savez? Je li Bog gospodar tvoga svagdana? Tako će biti jasno da se pripadnost Bogu i njegovu narodu ne iscrpljuje jednostavno u pitanju dostojne kulturne prakse, nego da je ovdje riječ o čovjekovoj konkretnoj praksi.
Tko dostojno stupa u svetište, stoji na sigurnom temelju. Bog je sam vječna stijena (Ps 31,4; 42,10). S ovom jeruzalemskom hramskom stijenom povezana je kultska tradicija Siona, kozmička pretpostavka od pravijeka čvrsto stojeći i visoko uzdignuti temelj svijeta. Ova pretpostavka prenesena je ovdje na Boga: tko njemu pripada, ima čvrsti temelj i svjestan je da ga Bog u životu nosi i drži. U Sinu prebivajući Gospodin svakako je Bog pravde. Tko stupa na područje njegove blizine i prisutnosti, mora biti svjestan prakse vlasti toga života i odgovornosti vlastitih čina. Dakle služba Božja na svetim mjestima nije samo rasterećenje, nego naprotiv nutarnje ispunjenje naputaka i Božje volje.
Ovo dostojanstvo koje odzvanja u 15. psalmu, gledano iz kršćanske perspektive, ispunjeno je u Isusu Kristu, i to u najuzvišenijem i na nenadmašiv način. On je Svetac i Pravednik (Dj 4,14; usp. 1 Kor 1,30). Srce mu je bilo ispunjeno ljubavlju (usp. Mk 14,24; Iv 13; Lk 23,34). Tko ga želi slijediti, mora mu upravo to isto biti životni program.
