Pjesme koje vraćaju važnim pitanjima
Pjesme o Isusu Rajmunda Kuparea ne otkrivaju samo veličanstveni i sveprisutni božanski i ljudski Isusov lik dajući Mu slavu, nego i pjesnika Kuparea. S jedne strane prostodušna, puna čuđenja poput djeteta, a istovremeno mudra i duboka poput proroka i mistika. Uz to znalca estetike i istančane sklonosti prema ljepoti. Zaljubljenika u Božje stvaranje, osjetljiva, sućutna na patnju bližnjih, osobito onih najmanjih, najranjivijih, poniženih, nemoćnih, izgubljenih. Posrednika u molitvi zauzeta za njihov susret s Onim koji daje snagu, radost, nadu, smjer (Molitva Isusu Radniku), koji čovjeku po križu otvara vrata raja, što ih je ohološću zaslijepljen sam zatvorio. Pjesme U času spoznaje, Viđenje, Svjetloznak na raskrižju ključne su za razumijevanje ostalih.
One nam kažu kako tek onaj koji sebe prepozna u Jerihonskom slijepcu i ugleda život u novom božanskom svjetlu može vidjeti veličinu i tajnu imena Isusova (Ime Isusovo). U Njegovu je imenu sve stvoreno i u Njemu sve nastaje, od njega živimo i po njemu se spašavamo. Zato smo svi nespretni plagijatori neiscrpiva sadržaja / Njegova imena i kradljivci jer nam / Njegovo ime bez zasluge u dušama piše.
Spašavamo se po Njegovu križu i po našim križevima, predstavljenima stazom kojom On hodi zajedno s ljudima (djecom, radnicima, mudracima, napaćenim starcima, narodom svih boja lica). Njihova je strpljivost: idu premda vide stazu / Izrovanu suzom mnogih prethodnika, a Njegova snaga i sjaj u koji po njoj ulaze:
Al’ najednom svjetlo neko čudno blisnu
I sakrije ljude u svesilnoj snazi.
Ja pak samo vidjeh gdje veliki Isus
Raširenih ruku bijelom stazom gazi.
U pjesmi Svjetloznak na raskrižju Njegove su rane – znak apsolutne, neizmjerne ljubavi, siguran putokaz u vremenu tjeskobe. On pretječe jurnjavu i čežnje onih što su opterećeni brigom da se potpuno ne izgube, brine se da ne zakasne oni koji ni o čemu ne brinu, uvijek okuplja oko sebe djecu. Ona su Igračke Njegovih ushićenja.
Kupareo stoga pjeva Himan Kristovim očima, kojima sije radost, privlači k sebi zavedene Njegovim riječima, kojima blaži tugu, sokoli nadom; ranama – kojima pruža ljubav čistiju od zlata i čini da lete k nebotičnim stranama / Bezbrojna patnika jata! I na kraju odaje slavu: divnim pjesmama / Kojima vabiš ljude do Svoga oltara, / Da na Tvojim svetim, neusahlim česmama / Zagrabe radost sretnih ubogara!
Pjesme ne govore samo svojim riječima, slikama, metaforama, simbolima, paradoksima, oksimoronima, rimom i zvukom. Govore toplinom koju izazivaju, svjetlom kojim obasjavaju našu nutrinu, slutnjom koju u nama pale, tajnom koju asociraju stavljajući nas pred vrata vječnosti i neizmjernosti. Primjerice u pjesmi Viaticum. U njoj se na najvišoj razini uprisutnjuje Isusova blizina u ovozemaljskim razmjerima povezujući ljudsku dušu s nebom, a motiv bijelih saonica, koji zatvara prvu i zadnju strofu poprima metafizičko značenje:
Idemo, Isuse! Na kraj sela
Baka neka žudi Tvoje lice.
Vozit će nas preko polja bijela
Saonice.
Vratit ću se sam, jer na kraj sela
Ti ćeš baki otkrit’ Svoje lice,
A onda će preko neba bijela
Letjet saonice.
Posljednji naslov S Isusom po mom otoku, nastao 1990. na Hvaru, sastoji se od 6 kratkih pjesmica – uvida u neke životne stvarnosti obasjane mudrošću, riječima i nadahnućem Svetoga Pisma i prožete bogatim životnim iskustvom. Imaju poseban osobni pečat, ali su istovremeno univerzalne istine. Koncipirane su tako da se najprije iznosi neka tvrdnja, činjenica, sjećanje, pitanje, a onda slijedi iznenađujući zaključak koji nas potiče na razmišljanje, poput zagonetke. Aktualiziraju suvremene probleme, ali također šire asocijacije u koncentričnim krugovima. Primjerice Masline s biblijskim kontekstom mudrih i ludih djevica koje čekaju zaručnika i imaju ili nemaju Duha Svetoga (svjetiljke i ulje) i one današnje u doba turizma i zarade, kad ljudi žive samo za materijalno i čekaju, ne zaručnika duše, nego stranoga gosta. Kokoši, koje su slika otuđenosti u izvoru života koja posljedično iskorjenjuje ljubav – danas kokoši, sutra umjetne maternice i djeca.
Pjesnik nas tako ponovo vraća važnim pitanjima što smo ih zaboravili postavljati nakon što smo prestali biti djeca. Upravo zato su pjesnici kao Kupareo potrebni u našem vremenu koje i djecu čini prerano odraslima, a odrasle djetinjastima na način da ih se može zavarati slatkišima kako bi zaboravili pitati se o smislu života životareći isprazno pored egipatskih lonaca.
Matija Grgat, prof.
