Kupareove isusovke
Ìsusov je odnosni pridjev, tj. označava ono što se odnosi na Isusa.
U Novom Zavjetu u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka spominju se: biljezi Isusovi (Galaćanima 6, 17); braća Isusova (Djela apostolska 1, 14); Duh Isusov (Djela apostolska 16, 7); glava Isusova (Ivan 20, 7); ime Isusovo (Marko 6, 14; Djela apostolska 4, 18; 5, 40; 9, 27; Filipljanima 2, 10); križ Isusov (Ivan 19, 25); krv Isusova (Hebrejima 10, 19); krv svjedoka Isusovih (Otkrivenje 17, 6); majka Isusova (Ivan 2, 1; Djela apostolska 1, 14); noge Isusove (Luka 5, 8; 8, 35; 17, 16); riječ Isusova (Ivan 18, 32); svjedočanstvo Isusovo (Otkrivenje 1, 9; 12, 17; 19, 10; 20, 4); tijelo Isusovo (Matej 27, 58; Marko 15, 43; Luka 23,52; Ivan 19, 40; 20, 12); učenik Isusov (Matej 27, 57; Ivan 19, 38); umiranje Isusovo (Druga Korinćanima 4, 10); vjera Isusova (Rimljanima 3, 26; Otkrivenje 14, 12); život Isusov (Druga Korinćanima 4, 11). Šarićev prijevod još spominje: pratilac Isusov (Matej 26, 51) i grudi Isusove (Ivan 13, 23). Kašićev prijevod ima: koljena Jesusova (Luka 5, 8); krv mučenika Jesusovih (Otkrivenje 17, 6); govor Jesusov (Ivan 18, 32); prsi Jesusove (Ivan 13, 23.25); mati Jesusova (Ivan 2, 1.3; 19, 25). A Rešetarova redakcija: evanđelje Isusovo (Djela apostolska 8, 35); koljena Isusova (Luka 5, 8); krilo Isusovo (Ivan 13, 23); mater Isusova (Djela apostolska 1, 14); mati Isusova (Ivan 2, 1.3; 19, 25); prsi Isusove (Ivan 13, 25). Pučka pobožnost voli Srce Isusovo.
Pavelićevi Crkveni himni imaju: Isusov krik, nalog Isusov, preobraženje Isusovo, lik Isusov. U vjerničkom govoru još su ustaljene stajaće metafore: božanstvo Isusovo, Isusov čas, Isusovo čovještvo, Isusovo doba, djetinjstvo Isusovo, Isusove godine, gospodstvo Isusovo, haljine Isusove, Isusovo krštenje, Isusova narav, Isusov nauk, Isusova nauka, Isusova nježnost, Isusovo milosrđe, Isusova molitva, muka Isusova, Isusova obitelj, obrezanje Isusovo, Isusova odjeća, Isusova osoba, Isusova otajstva, Isusove patnje, Isusova pobjeda, Isusov poziv, Isusova proslava, primjer Isusov, Isusov put, rane Isusove, Isusova riječ, Isusovi rođaci, Isusova samoća, Isusovi suvremenici, učenje Isusovo, Isusovo uskrsnuće, začeće Isusovo, Isusova zaklinjanja, zapovijed Isusova, Isusova žrtva.
Kupareo ima: Isusov blagoslov (Isusov poslijepodnevni blagoslov), ime Isusovo (Ime Isusovo), Isusove ruke (Viđenje) i znak Isusov (Ribari su našli malenoga Isusa).
Dodavanjem različitih dometaka, primjerice -ac, -ački, -ka, -ski ishodišnomu liku Isusov i mijenjanjem konteksta tvore se nove riječi s novim značenjima. Dometkom -ac (ìsusōvac): „vjeran pristaša Isusove vjere“,[1] sljedbenik Isusove nauke, pripadnik Družbe Isusove; dometkom ‐ačkī (ìsusovačkī): ustanova koja se odnosi na isusovce (družba, kolegij, pomladak, rezidencija); dometkom -skī (ìsusovskī): na Isusov način, poput Isusa (duh, identitet, logika, ozračje, svijet…); dometkom -ka[2] (ìsusōvka): uopće osoba ili predmet ženskoga roda koji se odnosi na Isusa, pripada Isusu ili Mu je svojstven, pripadnica ili sljedbenica Isusove nauke, vrsta obuće (jednostavne ravne kožne sandale s remenčićima) ili – što se ovdje inaugurira – pjesma o Isusu.
Rukovet pjesama o Isusu Rajmund Kupareo (1914.–1996.) nazvao je jednostavno: „Pjesme o Isusu“.[3] To nije jedini pjesmokrug u kojem on donosi isusovke; opjevava Isusa i u psalmima, božićnicama, korizmenicama, uskrsnicama, blagoslovnicama i prisnicama (Isus u mojoj lađi), ali u svim tim cjelinama potaknut bogoslužnim vremenom ili događajem, a ovdje ponirući u Isusov lik. Sa stajališta tradicionalnih lirskih vrsta, isusovke su himne, odnosno ode Isusu.
Kupareov Isus ljudima je blizak, ali učeni pjesnik (pŏēta doctus), dominikanac i bogoslovac, pazi da Isusa očovječivanjem ne liši boštva, jer Isus nije samo čovjek, nego je njemu uvijek Bogočovjek. Vazda ostaje Bogom, kao Krist na križu na freskama blaženoga Angelika. Stoga fr. Rajmund u svakoj prilici svoj uzor, Pjesnika iz Nazareta gleda pod vidom Božjim (sŭb spĕcĭē Deī).
Deset pjesama o Isusu imaju za predmet Njegovo ime, Njegove oči, Njega kao radnika, posjet seljaka Njegovoj tesarskoj radionici, druženje s Njim po Kupareovu rodnom otoku, spoznaju i viđenje Njega, semafor („svjetloznak“) Njegovih rana i Skrivenoga u Hostiji kako obilazi bolničke sobe i kako Ga fr. Rajmund na saonicama vozi starici na umoru.
Kupareove isusovke nastale su u Dubrovniku 1935. i 1937., u Resniku 1941., na Željezničarskoj koloniji u Zagrebu 1942., 1944. i 1994. i na Hvaru 1990.[4]
Najčešća imenica u svoj cjelini jest Isus (15 puta), a padež – vokativ; Isuse! uzvikuje se deset puta.
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Ana Diklić:[5]
Isus je stalan sugovornik u Kupareovim pjesmama, koji jedini pokazuje put iz egzistencijalne tjeskobe osmišljavajući patnju ljubavlju i nalazeći sebe u relaciji prema vječnosti.
Matija Grgat:
Pjesme o Isusu otkrivaju veličanstveni Isusov lik. Kažu kako tek onaj koji sebe prepozna u Jerihonskom slijepcu i ugleda život u novom božanskom svjetlu može vidjeti veličinu i tajnu imena Isusova (Ime Isusovo). Otkrivaju i Pjesnika, prostodušna, puna čuđenja poput djeteta, a istovremeno mudra i duboka poput proroka i mistika. Osjetljiva, sućutna na patnju bližnjih. Posrednika u molitvi zauzeta za njihov susret s Onim koji daje snagu, radost, nadu, smjer (Molitva Isusu Radniku), koji čovjeku po križu otvara vrata raja, što ih je ohološću zaslijepljen sam zatvorio. Govore toplinom koju izazivaju, svjetlom kojim obasjavaju nutrinu, slutnjom koju pale… stavljajući nas pred vrata vječnosti i neizmjernosti. (Opširnije ovdje.)
Tomislav Baričević:
Pjesnik veže Isusa sa svime ovdje nama zadanim, u čemu se mučimo i od čega živimo. On nije onkraj i izvan, negdje ondje i od nas daleko, nego je s nama zajedno i u istoj brazdi… Jedina i prava cijena apostolstva jest čistiti ljude od blata i mulja, i s njima se na žeravi peći i s njima se pržiti na ulju (Ribarenje)… Crkvu vidi u bolnici i bolnicu u crkvi, bolničke krevete uslijed patnje poistovjećuje s oltarom i tabernakulom – mjestom odahnuća Tijela Vječnog Utamničenika (Kristov pohod). (Opširnije ovdje.)
Rajmund Kupareo, Pjesme o Isusu
Ime Isusovo
Ime je Tvoje napisao veslima ribar na zrcalu morske ploče,
I urezao šumar u stablo sjekirom, klinom i batom;
Ime je Tvoje zacrtao seljak po polju motikom i drugim alatom,
I uklesao planinar u hridine što se do neba koče.
Svuda, svuda po zemlji inicijali Tvoga velikog imena
Skrili su se,
Isuse!
Svi smo mi nespretni plagijatori neiscrpiva sadržaja
Tvoga imena (Tko manje, tko više).
Svi smo mi kradljivci, jer nam u dušama ime Tvoje bez zasluge piše.
Ali u tom je savršenstvo naše i putovnica do raja.
Koji su Te više krali,
Više spasili su se,
Isuse!
Ime je Tvoje vječnosti psalam koji svemira uhu još ne dodija,
Kroz suzu, smijeh i radost odjekuje njegova melodija.
Ime je Tvoje Spasitelj. Nedokučiva Njegova slova
Tinjaju i pod pepelom grobova,
Jer usrdno tepajuć’ Tvoje ime mrtvi od tog svijeta
Rastali su se,
Isuse, Isuse!
[1937.]
Molitva Isusu Radniku
Božanski Radniče, na čijim je žuljevima i ranama
Ostao trag naših patnja i naših svagdanjih muka,
Molim Te, daj da uvijek nađe uposlenja i rada
Utruđena radnička ruka!
I kao što prah s Tvoje pile i s Tvoga postružnjaka,[6]
Premda je na oči padao, nije zastro Tvoga vida,
Čuvaj tako sjajnost duše nosačima ugljena u luci,
Što resko prodiru crnim obrvama, da ti se duša kida!
I radi svetoga mira Tvoje siromašne kolibice
Smekšaj njihove kvrgave, pravedno stisnute šake,
I mir im daj na tvrdim ležajima u hladnim barakama
Nek ih što prije ogriju pravednosti Tvoje zrake!
Još Te molim, Isuse, koji si iskusio ljudsku zloću,
Očuvaj one, kojima je doteščao život u radu
I Svojom milošću ispuni prazninu tih života,
Oživi svetu, nepravdom ljudskom zapretanu nadu!
Pohodi često, božanski Radniče, Svoju bolesnu braću,
Da ojačaš njihova obnemogla pluća i kosti,
Oni Ti mjesecima umiru, a umrijeti ne mogu,
Uvjeri ih o beskonačnom trajanju budućih radosti.
Budi svima vođ u svetoj revoluciji i borbi,
Da svojim alatom jurišaju i razbiju vrata neba,
Jer samo se kroz njih ulazi u mjesto istinite pravde,
Koje na zemlji nema, a njihova je duša treba.
Bdij nad svojim staležom, božanski Radniče i Brate,
Da se ni jedan ne izgubi komu su žuljevite ruke,
I pouči ih, da će u Tvojem kraljevstvu biti gospoda,
Zato što su ovdje bili sluge i sirote puke!
[1937.]
Kristov pohod
Jutros je uz pratnju bijelih sestara,
Uz svjetlo fenjera i zvona glas čist,
Prošao od sobe do sobe najdraži gost
Gospodin Isus Krist.
Bolnica šuti kao crkva, a postelje poput oltara
Kriju u sebi kosti mučenika,
Na kojima je otpočinulo kao u tabernakulu
Tijelo Vječnog Utamničenika.
Morska kuća [Dubrovnik], 1937.
U času spoznaje
Isuse!
Bili smo oholi u mislima
I držanju svome,
Kad smo se divili ljepoti i jakosti svojoj,
A vidjeti nismo htjeli,
Da si Ti skvasio ruku u srebrenoj vodi,
Da nas od grijeha opere;
Da si Ti istiještio ulje zelenih maslina,
Da nas Tvojim Duhom ojača;
Da si Ti požnjeo pšenicu sočnih polja,
Da nas Tvojim Tijelom nahrani.
Vidjeti nismo htjeli,
Da tamjan ima više ljubavi od nas;
Da cvijeće ima više snage od nas,
Jer mi nismo spremni žrtvovat’ se kao oni.
Braća smo slijepcu iz Jeriha,
Otvori nam oči da progledamo,
Isuse!
[1935.]
Viđenje
Spopade me želja da vidim i čujem
Koji ljudi idu pravcem staze drage.
Motrit ću ih dugo da upoznam tajnu:
Tko ih putem vodi, tko im daje snage.
Opazih skup djece razigrane, žive,
Gdje se stazom smiješeć’ u kočiji vuku.
Vlasi su im zlatne kô da na njima je
Ostala ljepota Isusovih ruku.
I radnike mnoge poderana ruha
S motikom i dlijetom kô da posô prose.
I mudrace što se pridružiše njima,
A debele knjige pod pazuhom nose.
I naroda bezbroj razne boje lica
I nemoćne starce ispaćena lika.
Svi strpljivo idu premda vide stazu
Izrovanu suzom mnogih prethodnika.
Al’ najednom svjetlo neko čudno blisnu
I sakrije ljude u svesilnoj snazi.
Ja pak samo vidjeh gdje veliki Isus
Raširenih ruku bijelom stazom gazi.
[1935.]
Isus na saonicama
(Viaticum)[7]
Idemo, Isuse! Na kraj sela
Baka neka žudi Tvoje lice.
Vozit će nas preko polja bijela
Saonice.
Danas će i ribe sretne biti,
Kad osjete Tvoje noge meke,
Jer mi ćemo jutros prolaziti
Iznad rijeke.
O, kako je teško gladnu zecu,
Kad pred nama traži spas u bijegu!
Svrni pogled blagi na tu djecu,
Što kleče u snijegu!
Vratit ću se sam, jer na kraj sela
Ti ćeš baki otkrit’ Svoje lice,
A onda će preko neba bijela
Letjet saonice.
Resnik kraj Zagreba [1941.]
Himan Kristovim očima
Nek je slava, Kriste, Tvojim dragim očima
Kojima siješ radost kud Ti noga krene,
I u ovim crnim, bezradosnim noćima
Privlačiš k Sebi zavedene!
Nek je slava, Kriste, Tvojim blagim riječima
Kojima blažiš tugu i života rane,
A umorne s teškim teretom na plećima
Sokoliš nadom u vedrije dane!
Nek je slava, Kriste, Tvojim žarkim ranama
Kojima pružaš ljubav čistiju od zlata,
I činiš da lete k nebotičnim stranama[8]
Bezbrojna patnika jata!
Nek je slava, Kriste, Tvojim divnim pjesmama
Kojima vabiš ljude do Svoga oltara,
Da na Tvojim svetim, neusahlim česmama
Zagrabe radost sretnih ubogara!
[1944.]
Seljaci u Kristovoj radionici
Mi se već dugo, Isuse, k Tebi spremamo,
Jer je u Tvojoj sobi jasno kô dan.
Ulja nismo dobili, a žarulja nemamo
Da bismo bar nekako skratili san.
Zašto Ti uvijek do kasna radiš?
U Tvojoj se sobi postružnjak čuje,
A Ti bi mogao zlato da vadiš,
I čekić Tvoj zvijezde da kuje.
Toplo je kod Tebe, premda je snijeg
svud naokolo pao.
Ti peći nemaš, a leden bi brijeg
Od Tvoje topline rastopljen pao.
Čudan si, Isuse! Samo križeve praviš.
Tko će Ti ih kupiti?
Nekad si pravio vrata, a sad se baviš
Poslom koji Ti ne će novca skupiti.
– Pravio sam vrata, ali niste htjeli ući,
Čak ste ih dali zatvoriti.
Sad križeve pravim, jer samo ti ključi
Mogu nebo rastvoriti.
[1942.]
Svjetloznak na raskrižju
Ti se uvijek žuriš da dostigneš one
Što projure u kolima uz brige i svežnje.
Računaš da jurnjava prestići ne će
Njihove čežnje.
Ti uvijek bdiješ da ne zakasne oni
Koji se ne brinu što će biti sutra.
(Svaka se noć zacrveni od srama
U zrcalu jutra).
Ti se uvijek naginješ da dohvatiš one
Koje ubija samoća i groza.
Bole Te ožiljci opale jabuke i kruške
I vrisak kamena ispod teškog voza.
Ti uvijek okupljaš oko Sebe djecu
(Igračke Tvojih ushićenja),
Uvjeren da malokad zagrljaj stvora
Prelazi obujam strasnoga vrenja.
Ti uvijek pališ na raskrižju srca
Svjetloznak[9] Svojih rana,
Jer znaš da nikakav mjerokaz upraviti ne će
Tjeskobu naših dana.
[1963.]
S Isusom po mom otoku
I. Ribarenje
Mnoge se uspomene bude,
otkad smo skupa lovili na obali.
Ja, dakako, bez uspjeha.
Najednom Ti reče: „Lovi ljude!”
Kako ću ih loviti u mulju?
Mogu jedino da ih očistim
i da se s njima na žeravi pečem
ili pržim na ulju.
II. Smokve
– Ti si čitao
da sam prokleo nerodnu smokvu,
ali nisi pitao,
zašto se Natanael pod onom drugom
riješio naslaga staroga ruha
i vedrinom odjeo svesilnoga Duha?
III. Vinogradi
Nedostaje nam vina ponekad.
– Recite stoga gospodaru neba,
da još mnogo poslanika treba
otočki moj vinograd!
IV. Koze
Gledaj! Ima ih mnogo.
Zar bi pošao u potragu za jednom,
ako bi se izgubila?
– Ne sudi krivo! I jarići izgledaju janjci,
dok im ne izbiju roščići.
Vučja bi ih pohlepa podjednako ubila.
V. Masline
Oronule i sijede.
Pune kvrga i težačkih žulja.
Tvoje priče o djevicama,
Zar još uvijek vrijede?
– One što čekaju stranog gosta
ne trebaju ni svjetiljke ni ulja.
VI. Kokoši
Više ne skupljaju piliće pod krila
kao prije.
Nove naraštaje žarulja grije.
Dom imaju mali, ubavi.
– To su silom skupljena djeca
bez majčinske ljubavi.
Hvar, 1990.
[1] Jeronim Šetka, Hrvatska kršćanska terminologija, II. izdanje, Split, 1976., str. 108.
[2] Isti način tvorbe imaju imenice nastale od pridjevâ: rìđōvka (zmija); od općih imenica: hrènōvka (kobasica), jàdikōvka (pjesma), jèsetrōvka (riba), màsōvka (prizor), nàpijēvka (pjesma), plȏvka (ptica plivačica), vjȅtrōvka (ogrtač), zìmōvka (ptica) i od vlastitih imena: frȁnkōvka (loza), hèrcegōvka, kȍsōvka, lȁstōvka (maslina), marìjānka, mèrinōvka (ovca), pètrōvka (kruška, smokva), vìljemōvka (kruška, rakija).
[3] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 73–86.
[4] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[5] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153.
[6] Postružnjak je blanja, strugalica, tesarski alat za obradbu drva, postizanje glatke površine i uklanjanje suviška pri uglavljivanju.
[7] Viaticum, latinski: ono što pripada putu, putna opskrba, putnina, poputnina, popudbina; posebno sveta Pričest koja se daje umirućemu bolesniku kao okrjepa za posljednje putovanje do Vječnosti.
[8] Nebotičan: koji dotiče nebo.
[9] Grčki φωτοσημεῖον / phōtosēmeĩon, latinski lucis signum, engleski lighsign. Kupareova kovanica nadahnuta semaforom, što doslovce znači nositelj znaka, znakonoša. Kupareov suvremenik, i sâm pjesnik i teolog, u tom je ključu sve Kupareove pjesme podijelio u tri skupine. Na one koje zaustavljaju (crveno), upozoravaju (žuto) i pozivaju naprijed (zeleno). Pjesme koje zaustavljaju, „stajaćice“, jesu „pjesme gdje pjesnik stoji kao što Jeremija stoji nad Jeruzalemom. Plač je to prognana proroka nad crvenim gradom, nad civitas croatica [hrvatskom državom], nad domovinom koju je bila zahvatila proždiruća crvena vatra“ (Ponoćka 1971., Plač hrvatskoga Jeremije). „Pjesme koje pozivaju na hod, hodočasničke pjesme, pjesme povratnika, koji su išli, prognani, sa suzama, a vraćaju se sa snopovima, pjesmama – sjeme suza urodilo pjesmom. Pjesme su to sanjane i ostvarene nade obilježene zelenom bojom, liturgijskom bojom nadanja“ (Psalam VII.). „Pjesme koje upozoravaju, strepe, vape, mole – žuta boja semafora! – primjereno se najvećma nalaze u rukovetu Terra marique, rukovetu puta morem i kopnom, gdje je i najviše opasnosti“ (Molitva za naše gore). – Ivan Golub, Svjetlosni znak, Glas Koncila (Zagreb), XXXIII (1994.), br. 1.069 / 4. XII., str. 7; Ivan Golub, Glasnik svjetlosti, Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije (Zagreb), XXXI/1994., br. 74–75, str. 64–65; Ivan Golub, Zapis svjetlosti, Hrvatska revija (Zagreb), XLIV (1994.), br. 4, str. 589–590.
