Polaganje ruku i „počivanje u Duhu“
Iskustvo počivanja u Duhu bilo je poznato u ranim začetcima metodizma u Engleskoj i u velikim pokretima buđenja u 18. i 19. st. u Sjedinjenim Američkim Državama. Nužno je zato kratko se osvrnuti na pojavu metodizma da bismo razumjeli pojavu „počivanja u Duhu“. Posebno su nam važna dva lika: John Wesley i Kathryn Kuhlman.
Utemeljitelj metodizma bio je John Wesley (1703. – 1791.), rodom iz Epwortha (North Lincolnshire, Engleska). Bio je svećenik Anglikanske državne Crkve i sveučilišni profesor. Nastojao je oko obnove vjerskoga života, i to prvotno među studentima među kojima je djelovao kao dušobrižnik. Kao studentu u ruke mu je dospjela knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista, koja je jako utjecala na njegovu pobožnost, i to cijeloga života. Osjećao se duhovno srodnim također s Ignacijem Lojolskim (1491. – 1556.), utemeljiteljem Isusovačkoga reda. U dušobrižničkom djelovanju među studentima strogo se držao dnevnoga reda određena za molitvu, čitanja Svetoga pisma i crkvenih otaca, činjenja djela milosrđa i provođenja posta. Nakon što se njihov krug jako proširio, Wesleyjevi su sljedbenici zbog svojega metodskoga načina života nazvani metodistima.
J. Wesley nošen ovim duhovnim zanosom djelovao je od 1735. do 1737. god. kao misionar Anglikanske Crkve u novoosnovanoj engleskoj koloniji Georgiji u Sjevernoj Americi. Tamo je upoznao njemačke emigrante i došao u dodir s njemačkim pijetizmom. Nakon povratka iz Amerike 1738. god. u London, nastavio je s propovijedanjem, tako da je 24. svibnja iste godine na jednom skupu čitan uvod Martina Luthera u poslanicu Rimljanima. Kako piše u njegovu Dnevniku, kad se došlo do mjesta gdje se spominje promjena koju Bog čini u srcu po vjeri u Krista, osjetio je neobičan osjećaj oko srca. Shvatio je da mu je time darovana sigurnost da ga je Krist oslobodio njegovih grijeha i smrti. Drugi važan događaj zbio se 1. siječnja 1739. u prisutnosti sedmorice anglikanskih svećenika, oko tri sata ujutro, naime, dok su bili na molitvi, snažno ih je zahvatila snaga Duha Svetoga, tako da su od velike radosti klicali i bacili se na koljena. Ovo, prema njegovu viđenju, „Duhovo“ na Novu godinu 1739. smatrao je početkom Buđenja i polazište evangelizacije. Nastavio je djelovati kao propovjednik po Engleskoj, Irskoj, Welsu, Škotskoj i osnivao je metodističke zajednice. One su bile shvaćene kao kvasac Anglikanske Crkve. Unutar državne Anglikanske Crkve bilo je otpora protiv Wesleyja, no on se protivio bilo kakvoj mogućnosti razdvajanja metodističkoga pokreta od Anglikanske Crkve. Do razdvajanja je ipak došlo, prvo 1784. god. u Sjevernoj Americi i nakon njegove smrti 1795. god. u Engleskoj.
Kathryn Kuhlman (1907. – 1976.) rođena je u Concordiji (Mizuri, SAD) od njemačko-američkih roditelja. U dobi je od 14 godina „ponovno rođena“ u metodističkoj crkvi u rodnoj Concordiji. Sa šesnaest godina nastupa propovijedajući prije svega u baptističkim crkvama. Kathryn Kuhlman i Burroughs Waltrip, evangelist iz Teksasa, susreću se 1935. god. u Denveru. Kratko nakon toga on napušta svoju suprugu i obitelj i vjenča se s Kathryn Kuhlman. No nije poznato koliko je dugo taj brak trajao, jer se čini da su se 1946. god. razišli. Zašto je ovo važno znati? Kuhlman je između 1940. i 1970. god. putovala kao „iscjeliteljica“ diljem Sjedinjenih Država i po drugim zemljama u svijetu. Bila je tada jedna od najpoznatijih „iscjelitelja“, nastupala je tjedno u TV programima (od 1960. do 1970.) pod naslovom: „Vjerujem u čuda“. Ono što je znakovito za pentekostalna okupljanja s Katharyn Kuhlman jest da su ljudi nakon što bi ih dodirnula ili položila ruke na njih, padali na pod. To se nazivalo „slain in the spirit“, a doslovno bi značilo: „ošinut/udaren Duhom“. U literaturi je to poprimilo različita značenja: „biti svladan od Duha“, „ispružiti se u Duhu“, „pasti pod snagu Duha“, a ustalilo se kao „počivati u Duhu“. Dotični padaju na leđa „kao udareni“ i ostaju neko vrijeme u besvjesnom stanju; neki su znali upasti u ekstazu. Spomenimo samo neka zapažanja pojedinaca s njezinih nastupa.
David St. Clair u svojoj knjizi Psihički liječnik piše:
„Tada Kathryn Kuhlman učini nešto neobično. Ispružila je ruke i molila nad ženom, ali kad su njezini prsti dodirnuli ženino čelo, ova je pala na leđa. Činilo se da ju je neočekivano pogodio grom, koji joj je izvukao tlo pod nogama i pala je u susretljive ruke pomoćnika gospođe Kuhlman. Ležala je nekoliko sekundi na podu prije nego je opet došla svijesti. Kad su joj pomogli da stane na noge, zahvaljivala je u suzama gospođi Kuhlman. ’Nisam ja ta kojoj trebate zahvaljivati, moja draga’, reče evangelikinja. ’Ja nemam snagu. To je Isusova snaga koja te je izliječila. Molim, nemojte mene slaviti, nego Gospodina.’ I ona ponovno ispruži svoje ruke i žena iznova padne na pod“ (David St. Clair, Psychic Healers, Garden City/New York, Doubleday Co., 1974., 312).
Kuhlman bi dodirnula osobu na čelu, te bi ova pala na leđa, pri čemu su je dva pomoćnika prihvatila i spustila na pod. Išla bi od osobe do osobe, red po red, i svatko koga bi dodirnula padao bi leđima na pod i ostajao ležati određeno vrijeme u besvjesnom stanju. Neki ovaj fenomen smatraju kao predanje, kao nadahnuće Duha Svetoga. Neki spominju da ih je zahvatio strah i da su osjetili hladnoću, da su se naježili dok ih je neka ruka dodirnula, a drugi su pak svjedočili kako kroz njih struji toplina. Unatoč ovim razlikama, svi spominju osjećaj snage ili energije koja struji, koja ih opušta i čini da padnu, koja im donosi mir i radost. Kod svih se sve odigrava na isti način: dodir rukom na čelu ili polaganje ruke, klonuće, padanje na pod, gubljenje svijesti i ponovno buđenje. Često se spominju vizije u takvome stanju.
Kathryn Kuhlman nije bila neka rubna osoba, naprotiv, bila je ugledna i važna u karizmatskom pokretu. U proljeće 1974. u Jeruzalemu se održavao kongres karizmatika na temu „Duh Sveti“. Na poziv Dana Malachuka, predsjednika „logos International Fellowship“, među poznatim predstavnicima karizmatskoga pokreta, poput Davida du Plessis, Denisa Bennetta, Ralpha Hainesa, bila je i Kathryn Kuhlman. Zanimljivo je da je na spomenutom kongresu u Jeruzalemu 1974. također bio Georg A. Maloney (1924. – 2005.), isusovac, i to na pozornici s Kathryn Kuhlman, kada je prvi put doživio „počivanje u Duhu“. On to ovako opisuje:
„Bio sam na pozornici kada je gđa Kuhlman održala dvije službe iscjeljenja pred 4500 ljudi iz karizmatskoga pokreta, koji su se bili okupili u Jeruzalemu iz svih krajeva svijeta. Ljudi koji su došli na pozornicu, izvijestili su nju i slušateljstvo da ih je Isus Krist iscijelio po gđi Kuhlman. Držala je svakomu pojedinom ruke ispod brade i gotovo je svaki pao na leđa u ruke njezinih pomoćnika“ (Georg A. Maloney, How to Understand and Evaluate the Charismatics’ Newest Experience: „Laying in the Spirit“, u: Crux of the News, Crux Extra, 1.11.1976., 2).
Među njima bio je također i Benny (Benedictus) Hinn, čovjek koji je preuzeo najviše duha od Kathryn Kuhlman. Rođen je 1952. u Jaffi (Izrael), od roditelja Arapa odraslih u Palestini. Pripadali su Grčkopravoslavnoj Crkvi. Nakon Arapsko-izraelskoga rata 1967. god. s roditeljima i sedmero braće i sestrom iselio se u Toronto (Kanada). O svojemu navodnom obraćenju sam navodi tri različita datuma. Jednom će tvrditi da se to dogodilo 1968. god. dok je još bio u Izraelu. Poslije će u St. Louisu 1983. god u jednoj TV emisiji reći da je to bilo kratko nakon 1968. god. u Kanadi, a zatim je rekao da je to bilo 1972. god., kada je svoje srce „predao Isusu Kristu“. Kod njega se može vidjeti da se fantazija i stvarnost duboko prožimaju. Na njegov duhovni zaokret utjecale su izravno i neizravno tri žene, koje su, zanimljivo, sve tri bile rastavljene.
Prije svega bila je to Mary Woodworth-Etter (1844. – 1924.) koja je često bila satima u ushićenju. Nazivali su je „transevangelistkinjom“ ili „vudu-svećenicom“ jer su joj predbacivali da prisutne hipnotizira. Ona je odlučujuće utjecala na službu Aimee McPherson (1890. – 1944.), utemeljiteljicu vrlo brzo rastuće „International Church of the Four Square Gospel“. Sama je pisala o svojim ljubavnim aferama, o drugom i trećem braku, i usprkos svemu o navodnom „božanskom vodstvu“. Benny Hinn u svojim nastupima sam govori da je posjećivao grob poznate američke pentekostalne iscjeliteljice Aimee McPherson. Tvrdi da se upravo tamo posebno duhovno oboružavao. Doslovno kaže: „Osjetio sam nevjerojatno pomazanje… Drhtao sam cijelim tijelom… drhtao sam pod snagom Duha… ’O Bože’, rekoh, osjećam pomazanje… Vjerujem, pomazanje je lebdjelo iznad Aimeeina tijela.“
No prvo „oboružanje Duhom“ Hinn je primio 1973. god. za vrijeme jedne službe iscjeljenja koju je vodila Kathryn Kuhlman. Ona je u njegovu životu bila najvažnija osoba i osjećao se izvršiteljem njezine ostavštine. Također je i njezin grob redovito posjećivao. Njegova očaranost ide toliko daleko da će izjaviti kako ju je u jednoj viziji susreo zajedno s Isusom: „Imao sam viziju noću … Vidio sam se kako hodam prostorom i tamo je stajala Kathryn Kuhlman… I reče mi, ’slijedi me’. To je bilo sve što je rekla. I slijedio sam je u drugi prostor. U tom, drugom prostoru stajao je Gospodin … kad sam se probudio, kad sam ustao, kad sam izašao iz ove vizije, drhtao sam i znojio se od glave do pete.“ Slične je nebuloze izjavljivao kao da je riječ o pobudama: „Sada, moje dame i gospodo, na zemlji ste upravo to što je Isus bio na zemlji… kao što je on na zemlji, tako sam i ja na zemlji … Ja nisam, čujte me, dio Njega, ja sam On! Riječ je u meni postala tijelo! … Ako moja ruka nekoga dodirne, to je Isusova ruka koja nekoga dodiruje!“
Agnes (Mary) Sanford (1897. – 1982.) rođena je kao dijete prezbiterijanskih misionara. Mladost je najvećim dijelom provela u Kini. Godine 1923. udala se za pastora Episkopalne Crkve Edgara Sanforda i 1925. preselili su se u SAD. Nakon što je došla u dodir s pentekostalcima, oko 1953./54., doživjela je tzv. krštenje u Duhu i u vezi s tim „dar govora u jezicima“. A. Sanford postala je medij spiritizma, bila je ključna osoba modernoga pokreta iscjeljenja, proširena u karizmatskom pokretu. U njezinu bestseleru Iscjeliteljsko svjetlo otvoreno piše kako duhovi pokojnika u njoj djeluju:
„Duhovi savršenih pokojnika za koje smo možda molili dok su još bili na zemlji, jesu prošlost (Heb 12) i djeluju u nama, jer mostovi koji su postavljeni od Boga prema Duhu traju iznad ponora smrti. Pouzdanje nam govori da smrt ovdje ne vrijedi. … U molbi za njezin dolazak, doživljavamo dotok moći. Mnogi je doživljavaju kao stvarnu struju punu života koja prodire u nutrinu tijela, i da se penje prema gore kroz kralježnicu. Ona je toliko snažna da smo prisiljeni držati se uspravno i disati sasvim lagano i mirno. Za kratko vrijeme možda ne možemo govoriti“ (Agnes Sanford, Heilendes Licht, Oekumenischer Verlag Edel, 1991., 150-151).
Agnes Sanford zastupa pogansko-panteističku, okultnu meditaciju indijskih „mudrih ljudi“, verziju prastare magije i okultnoga šamanizma. O „mudrim ljudima“ u Indiji piše oduševljeno:
„Stoljećima su već prodrli meditacijom do vrha i razvili su svoje duševne i duhovne snage … Duhovi onih pokojnika za koje smo molili djeluju dalje po nama (…) Iscjeliteljska se snaga prenosi na nutarnje biće bolesnika zakonom sugestije. (…) On, dakle, čovjek iscjelitelj, uspostavio je misaonu poveznicu između svojega tijela, nesvjesnošću i s druge strane s duhom pacijenta“ (D. Hunt/T.A. McMahon, Die Verführung der Christenheit. Christliche Literatur-Verbreitung, Bielefeld 1987., 129).
U svojoj autobiografiji spominje kako je jednom zgodom bila u Kini u budističkom hramu. Njezini su roditelji bili američki misionari u Kini, i usprkos tomu što su je upozoravali da nije poželjno prilaziti i moliti se pred budističkim kipovima, ona je to ipak učinila:
„Došla mi je pomisao – što ako božanstva ipak posjeduju snagu? … Sklopila sam ruke, prignula sam se pred opuštenim, mirnim, pozlaćenim božanstvom, koje mi sasvim očito nije poklonilo pažnju, promrmljala sam ’O-meto-fu’, kao što to monasi čine. Ništa se nije dogodilo. Ili ipak? Malo-pomalo u meni se probudilo drugo raspoloženje, koje mi se podrugivalo, omalovažavalo i izrugivalo. Nisam previše razmišljala o ovom nutarnjem dijalogu“ (A. Sanford, Seald Ordens, Logos International, New Jersy 1972., 14).
Velik utjecaj na razvoj misaonoga svijeta na A. Sanford ostavio je svakako C. G. Jung (1875. – 1967.). Kao što je poznato Jung je bio spiritist visokoga stupnja, koji je nauk svoje psihologije, kako sam kaže, pisao po nadahnuću „duhovnoga vođe“. Imao je jake okultne doživljaje i u svoju analitičku psihologiju ugradio je okultne religije i nauke različitih poganskih naroda, počevši od tibetskoga budizma, preko indijanskih vračeva do alkemije. Od njega potječe pojam „kolektivne nesvijesti“. Jungov okultni nauk došao je u karizmatski pokret po Agnes Staford.
Agnes Sanford utjecala je također na Francisa MacNutta (1925. – 2020.; rođen u St. Louisu), katoličkoga svećenika, dominikanca. Navodno je 1967. pod njezinim utjecajem doživio „krštenje u Duhu“. Bio je vrlo aktivan u karizmatskoj obnovi i 1975. u Jeruzalemu je susreo Judit Sewell kojom se poslije oženio i zajedno su utemeljili „Christian Healing Ministries“ (Kršćansku službu ozdravljenja). MacNutt je već 1976. osnovao „Association of Christian Therapists“ (Udruženje kršćanskih terapeuta), što će biti važna podloga u njegovu karizmatskom djelovanju. Neke od njegovih knjiga prevedene su na hrvatski jezik i mnogi se voditelji karizmatskoga pokreta rado pozivaju na njega.
Možda će se netko pitati čemu navođenje ovih primjera. Zbog vrlo jednostavnoga razloga: da bismo razumjeli pozadinu „polaganja ruku“ i takozvanog „počivanja u Duhu“, odnosno na čemu to počiva, nužno je vidjeti iz kojih krugova ta praksa dolazi, na što se pozivaju i ima li to podlogu u Svetome pismu, ili je to čista mješavina spiritizma i ezoterike. Zbunjuje svakako i činjenica da su katolički duhovni vođe i mnogi Kristovi vjernici laici zaneseni i oduševljeni tim fenomenom, a da kritički ne preispituju odakle to dolazi i što se time želi postići. Slične tjelesno-duševne pojave postoje također u drugim religijama, na primjer u šamanizmu, u spiritizmu, u voodoo kultu, a prije svega u hinduizmu.
U jogi se govori o šakti patu, što prevedeno znači punjenje energijom, i misli se na silazak božanske snage. Tvrdi se da učiteljevim blagoslovom u učeniku božanska energija šakti može postati aktivna. Za šakti pat važno je potpuno se uskladiti s učiteljevom energijom. To se postiže prinošenjem žrtve ili meditacijom. U poučnoj biografiji hindu-svećenik, božanstvo, Rabindranath R. Maharaj: Smrt jednog gurua, govori o svojem obraćenju na kršćanstvo. Opisuje iz iskustva kako sljedbenici „prosvijećenoga“ učitelja u ushićenosti padaju na leđa ako im on položi ruke, dodirne njihovo čelo, ili sličnom gestom prenosi njegovu „energiju“. Dalje spominje da guruov dodir čela (obično desnom rukom), ima nadnaravni učinak. Guru obogaćen sa šakti pat postaje kanal iskonske, kozmičke snage i može sljedbenika baciti na pod, učiniti nutarnje prosvjetljenje, ili pak neko mistično ili psihičko iskustvo. Ovaj nekadašnji guru Rabindranath R. Maharaj, nakon obraćenja imao je u Londonu karizmatsku obnovu za dvjestotinjak osoba i sve su nakon njegova „blagoslivljanja“ pale na pod, osim njega! Zanimljivo je uspoređivati istovjetnu podudarnost hinduističkoga spiritističkoga djelovanja i „počivanja u Duhu“ u karizmatskom pokretu.
Katolički redovnik iz Japana Mikao Usui (1865. – 1929.) utemeljitelj je reikia. Potkraj 19. stoljeća želio je otkriti snagu kojom je Isus ozdravljao. Nakon dugoga bezuspješnoga traganja, otkrio je u jednom budističkom samostanu u Kyotu u prastarim sanskrtima neke formule i simbole. Usui je bio uvjeren da je pronašao odgovor na svoje pitanje. Povukao se na 21 dan na jedno „sveto brdo“ i odlučio postiti i meditirati nad pronađenim mantrama i simbolima. Prema predaji, navodno je zadnji dan doživio ekstatičnu viziju. U blistavome svjetlu vidio je milijune balončića u različitim bojama. U tome svjetlu navodno je također vidio sanskrit formule o kojoj je meditirao. Kad je ustao, osjetio se pun energije i snage. Još istoga dana – prema predaji – dok je išao natrag u Kyoto, navodno je učinio tri čuda ozdravljenja polaganjem ruku.
Utemeljitelj reikia Usui tvrdi da je nakon duge molitve i posta shvatio da postoji kozmička energija koju se može prenijeti polaganjem ruku. Reiki je, moglo bi se prevesti, sustav iscjeljenja polaganjem ruku, prenoseći dalje univerzalnu kozmičku energiju, takozvano sveto strujanje. Ljudi koji se koriste reiki terapijom opisuju svoj doživljaj da im je pri polaganju ruke ugodno, osjećaju strujanje topline cijelim tijelom. Reiki bi trebao navodno pospješiti iscjeljenje, harmoniju, dobar osjećaj i višu svijest. Trebao bi štititi od organskih i psihičkih bolesti. Takvo zagovaranje i obećanje univerzalne snage prazno je i pobožno obećanje. Nažalost, nema ni riječi o tome kako upravo takvo polaganje ruku može ostaviti teške razorne posljedice.
