Poljubac moru
Bura je opuhala obalu. Smrznula je blijede mjesečeve zrake i pripela o zidove i krovove kuća. Šetala se pustom obalom uzdižući na mahove bijeli oblak morskih kapljica i povijajući ih.
Ljudi su se skupili oko ognjišta. Mnogo ih je, jer to je običaj, da susjed naizmjence dođe iza večere k susjedu. Sjeli su, svukli poderane cipele, noge podigli na onisko vatrište i ispružili nad gorućim glavnjama ruke. Kadikad tkogod potakne glavnju k glavnji i propiri vatru. Vjetar zavija kroz kameniti krov, da ti udovi od studeni obamiru. Stari pričaju svoje doživljaje, žene pletu i slušaju. U sivkastom lugu stoji u vrču pogrijano vino. Premda je večera i bila od dva zalogaja, ipak vino nekako ispuni želudac i utaži glad. Dimljivo je. Cjepanice pište. Žene su poobarale glave nad svojim iglama, a djeca zadrijemala.
– Jeste li čuli, da je u splitskim novinama izašla vijest o strahovitoj nesreći jedrenjaka „Sveti Nikola“? – zapita stari barba Vicko, koji se uvijek hvalio da čita novine.
Ženama se spontano izvije uzdah iz grudiju. Pogledaše prestrašeno u barba Vicka. On odmah nastavi:
– Dà, govore, da je bilo užasno nevrijeme tamo negdje u Sredozemnom moru i da su se svi potopili.
– Ali čini mi se, upadne netko, da je na njemu bio i naš mještanin, onaj Toni… Jadan Toni! Pokoj mu duši!
Umukoše. U dušama se uzburkalo čuvstvo žalosti. Jedna je djevojka u tom društvu bila osobito pogođena. Dok je barba Vicko govorio, razrogačila je oči koje se odmah zatim zasuziše. Ruke joj ostadoše raširene, jer je baš htjela udjenuti konac u iglu. Sklopi očne kapke. Bojala se da će je zahvatiti grčevit plač. Zato digne naprstak s kažiprsta, smota bijeli konac u klupko, skupi platno, digne se i iziđe. Ukućani su je pogledali. Zastidjela se… Zajapreni obrazi govorili su nešto, što nitko nije znao, ali ipak tkogod naslućivao. Te večeri brzo odoše na počinak. Zapretaše vatru i ušutješe.
*
Bura nije jenjala. Iza objeda se dokolan svijet grijao u zavjetrini na suncu. Starci posjedali pod svodovima niskih terasa, zapušili duge čibuke i pričaju. Neka je žena donijela vunu, da je izdrnda, a maleno joj se dijete po njoj valja. Stare bake čiste i pletu kosu. Djeca se igraju rata: svaki ima svoga uspravljena vojnika i iz daljine gađaju glatkom pločicom u neprijatelja. Tko je oboren, mrtav je, dok ga tko ne oživi, a oživi ga, ako ga obaljena pogodi. Tik do vratiju kuća vrapci kupe mrvice i živkaju. To je prizor, koji se obnavlja svakoga lijepoga zimskoga dana.
Zaneseni svojim poslom nisu ljudi ni opazili kako je dolje uz obalu prošla djevojka umotana u debeli pleteni ogrtač. Ispod lijeve ruke držala je o bok naslonjenu ćulavu košaru. Ako ju je tko i opazio, mislio je da ide ukositi suharaka za oganj ili nabrati žutjenice. Ali u duši samohrane sirote rađale su se druge misli. Dugo je hodala razvedenom obalom. Kosa joj je bila razbacana od bure. Dođe do malene uvale, gdje ni vjetra nije bilo, tek bi se kadikad zaletio slabi zamah i pomrskao glatku površinu mora. Popne se na hridinu, kojoj se s jedne i druge strane prostirao žal.
Sjedne, odvrgne krpu s košare, u kojoj se ukaže cvijeće. Uze ga šaku i baci u more. Ali već drugu nije mogla, jer je zaplakala. Na dno je njezine duše zasjala slika krasna mladića, koji je negdje duboko u moru zakopan. Gledala ga je, kako tone nepraćen ičim. A, eto, njezino cvijeće ostaje na površini. Barem da bi potonulo i zasulo ga! A zar bi ga on i primio od one koja ga je usmrtila. Usmrtila?… I brizne u plač. Dà, jer onoga dana, kad ga je odbila, on je otišao na more samo da je ne vidi. Otišao i nastradao. Ona ga je ljubila, ali ga je iz ženskoga prkosa htjela kušati. I iskušala ga je…
Nagne glavu na koljena. Košara se prevrne i padne s cvijećem u more. Pogledala je, ali košare nije bilo. Potonula je s cvijećem. I kao da je u tomu shvatila znak velika oproštenja i ljubavi – (jer eto i cvijeće je potonulo) – pođe na pijesak tik do mora. Klekne, prigne se i dočeka na dlane. Pod njezinim rukama ronio se pijesak i doskora joj prsti bijahu pod vodom. Prigne duboko glavu, duga joj se kosa spusti u more, ukosnice ispadahu, a njezine suzne oči zagledale se u vodu. Digne desnu ruku i učini po moru znak križa. „Pokoj ti duši, dobri moj Toni“, jecala je… Pričini joj se, da ga u daleko; dubini vidi nasmijana (kao mnogo puta, kad su se sastajali) i pruži svoje usne, da ga poljubi. A one se skvasiše u slanom moru…
Rajmund Kupareo
Kalendar Gospine krunice 1938., Zagreb, 1937., str. 95–96.
