Ponedjeljak 1. korizmenog tjedna: Sveti budite!
Sveti budite!
Čitanja: Lev 19, 1-2.11-18; Ps 19, 8-10.15; Mt 25, 31-46
U današnjem prvom čitanju veli Bog svome narodu: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” U prvi nam mah može to zvučati jako, jako zahtjevno. Biti svet! Ta tko to može? Samo veliki i posebni!
Međutim, Bog je u svom zahtjevu i pozivu posve određen i jasan: valja činiti dobro. I to je sva mudrost dohvatljiva svakom čovjeku. Bude li čovjek činio bližnjemu dobro, bit će velik kod Boga.
Isus u današnjem evanđelju ide korak dalje: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”
To je ljepota našeg kršćanskog života.
Prvo. Bogu je stalo do čovjeka. Isus voli čovjeka kao sebe sama. Jer veli: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” U tome smislu i Ivan apostol veli: Tko ljubi Boga, taj ljubi i bližnjega, tada je nemoguće ljubiti Boga kojega se ne vidi ako čovjek ne ljubi brata kojega vidi. Na sličan način Jakov govori da se vjera dokazuje djelima, a djela su ponajpače naša dobrota prema bližnjemu.
Drugo. Ljubav prema onima koji su posebno ugroženi. Isus se izjednačava s onima najmanjima. On ne govori o tome zašto je netko bolestan, u tamnici, gladan ili žedan. Čovjek može zapasti u takve prilike i svojom krivnjom. No, kršćanin je obvezan – Krista radi! – pomoći i takvome čovjeku, upravo onako kako i Bog pomaže nama, bez obzira na naše slabosti.
Treće. Lako je vršiti ovu Kristovu zapovijed. Nismo li okruženi ljudima kojima je potrebna i naša ljubav i naša pažnja, i naše oproštenje i naša spremnost na svakovrsnu pomoć? Samo je potrebno u potrebitu čovjeku prepoznati Krista Gospodina.
“Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš!”, veli nam Božja riječ. Bog nam daje milost, snagu i mogućnost da budemo poput njega. Jer on je strpljiv, dobrostiv, čovjekoljubljiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Bog prilazi i slabome i grešnome, Bog pridiže onoga koji je pao, Bog dobrohotno prihvaća svakog čovjeka koji pokaže dobru volju, Bog i na stotine puta oprašta. A mi? Nismo li stvoreni na njegovu sliku? Nismo li mi dionici božanske naravi Isusa Krista? Nije li naše tijelo hram Duha Svetoga? Zato i trebamo biti bogoliki u svom životu i djelovanju. Upravo kako reče današnja Božja riječ: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš!”
Gospodine, kada te to vidjesmo?
Evanđelje: Mt 25, 31-46
Kako čovjek, malen i neznatan, može doprijeti do Boga? Može li ga uopće vidjeti, može li ga susresti? Reklo bi se, teško. Evo, u Starom zavjetu Bog govori Mojsiju: „Moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.“ (Izl 33,20) Ali, evo velikog pomaka u Novom zavjetu! Govoreći o gladnima, žednima, bolesnima, utamničenima i potrebitima Isus kaže: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Doslovno tako. Isusa susrećemo, Isusa možemo vidjeti u svakom potrebitom čovjeku. Da se prisjetimo: svetu Majku Tereziju iz Kalkute duboko je potresla Isusova riječ na križu: „Žedan sam!“ Shvatila je. Svaki siromah na ulici jest Isus koji je žedan moje pomoći, odnosno – još više – moje ljubavi. I ona je doslovno u svakom čovjeku u svakom siromahu u svakom potrebitom čovjeku – pa i onom nerođenom! – vidjela Isusa. Nisu to bila njezina pusta maštanja. To je evanđeoski nauk, to su Isusove riječi, to bi trebalo biti životno pravilo svakoga kršćanina. Toliko je potrebitih oko nas! Evo, započnimo od naših najbližih, od svoje obitelji, od susjeda, od ljudi s kojima smo svakodnevno u kontaktu. U ovom našem društvu gdje su ljudi sve više osamljeni, sve više tjeskobni, svi smo silno žedni dobre i susretljive riječi, razumijevanja, praštanja. Kad činimo dobro našim bližnjima Isusu činimo dobro. Kada nama drugi ljudi čine dobro, to je Isus koji nas pohađa.
Tako je lako, tako jednostavno biti Isusov učenik: širiti radosnu vijest, radosnu vijest da nas Bog spašava po Isusu Kristu koji je živ među nama, koji nam daje mudrosti i snage da njega susrećemo u svojim bližnjima, koji na pohađa po ljudima koji nam iskazuju ljubav. Što bi čovjek na ovoj zemlji mogao biše poželjeti?
