Nepobjedivo Sunce

Nepobjedivo Sunce


Naši su stari, dok su još bili iza Karpata, u noći prvoga dana zime bdjeli i uz ognjište na kojem su vjerojatno gorjeli badnjaci slavili (kao pogani) rođendan Mladoga sunca. I Rimljani su te iste noći, koja je po njihovu računanju bila između 24. i 25. prosinca, slavili „Rođendan nepobjedivoga sunca“. Upravo prvoga dana zime, kad je dan najkraći a noć najdulja, kad je sunce najslabije, slavili su Rođendan sunca. Iako je izgledalo slabo, od te noći svakoga je dana sunce bivalo sve jače i jače. Za kršćane je Krist „Svjetlo koje u tami svijetli“. Zato kršćani tamo od sredine 4. stoljeća upravo te noći slave Rođendan Božanskog Djeteta, Isusa, malenog, siromašnog, naizgled nemoćnog. Pa ipak, kako veli Lukino evanđelje, „pohodilo nas je Mlado sunce s visine“. Simbolika je jasna. Ta malena svjetlost betlehemske noći kasnije je u Isusovu uskrsnuću silnim sjajem obasjala svakog čovjeka dobre volje.

Upravo tako bi trebalo biti i u našem životu. Ne trebamo se zanositi velebnim stvarima. Malo zrno gorušice izrast će u stablo. Malo kvasca uskvasat će tijesto. Ovih adventskih i božićnih dana možemo i mi malim stvarima Ispuniti svoje okruženje dubokom i iskrenom radošću. Mala obična riječ, obična ljudska gesta ispunjena pažnjom i ljubavlju postat će velika do neba. Imati oko i srce za one s kojim živimo, pokazati pažnju i strpljivost, pomoći i pomagati u svakodnevnim stvarima, ne gledati sebično što bih sebi priskrbio, nego se truditi uvidjeti što bi drugome bilo važno i potrebno, nastojati drugoga usrećiti, sve je to ono malo svjetlo dobrote i ljubavi koje je neizmjerno, do neba veliko. Običnim, malenim ljudskim gestama mi možemo donijeti puno svjetlosti i radosti u svoje okruženje. I ne zaboravimo: uvijek nam valja započeti od vlastite obitelji. Sretan vam Božić!