Posljednice
U redu mise prethodnog misala (koji je vrijedio do 1970.) nakon prvog čitanja slijedio bi takozvani graduale kraći psalam koji se molio na stubama oltara, a zatim bi se pjevao Aleluja sa svojim retkom. Početkom srednjega vijeka zadnji bi se slog poklika Aleluja pjevao u dugoj melodiji, koju pjevačima često nije bilo lako zapamtiti. Zato su oni od 9. st. počeli pod te note potpisivati tekst, tako da svakoj noti zadnjeg sloga poklika Aleluja odgovara po jedan slog određenoga himna koji se nazivao sequentia – ono što slijedi, posljednica, kako svjedoči benediktinac Notker Balbulus (+ 912.), iz samostana Svetoga Galena. Zbog toga najstarije posljednice nisu pisane niti u određenoj metrici, niti su imale srok (rimu), kao što se vidi iz uskrsne posljednice Victimae paschalis. Međutim, već od 11. st. posljednice nemaju više melodijske vezu s retkom Aleluja, pa onda one postaju samostalni himni koji počinju dobivati određenu metriku, a kasnije i rimu. Redovito su se pjevale u dva kora i bile su veoma omiljele, osobito u Francuskoj i u sjevernijim zemljama (današnja Austrija, Njemačka, Švicarska). Tu je mogla doći do izražaja određena kreativnost, nasuprot redu mise i misnim molitvama koje su bile jasno određene. Posljednice su se pjevale za svaki blagdan, pa kasnije i za svaku misu u kojoj ima Aleluja. Neke su se od njih počele prevoditi i na narodne jezike i tu započinje povijest liturgijskog pjevanja na narodnom jeziku. Zanimljivo je da je u različitim zbirkama zabilježeno preko pet tisuća takvih posljednica, a mnoge su se od njih pjevale na koncu mise. Uza sve to, određeni broj posljednica ušao je u vlastite misale pojedinih biskupija. Tako je, na primjer, misal iz Kölna iz 1520. imao čak stotinu i osam posljednica.
U rimskoj su liturgiji posljednice bile manje zastupljene. U Misalu po zakonu rimskog dvora iz 1474. bilo ih je šest: dvije za Duhove (Sanctus Spirtus adsit i Veni, Sancte Spiritus), te po jedna za Uskrs (Victimae paschalis), za svetkovinu Presvetoga Trojstva (Trinitas unitas), za Tijelovo (Lauda, Sion) i za Dušni dan (Dies irae). Ova posljednja je uvrštena u kasnije izdanje ovog misala iz 1504.
Pio V. je 1570. iz Misala izbacio Sanctus Spirtus adsit i Trinitas unitas te je zadržao samo četiri: na Uskrs Svetoj žrtvi uskrsnici – Victimae paschalis, na Duhove Dođi, Duše Presveti – Veni, Sanctae Spiritus, na Tijelovo Hvali, Sion,[1] Spasitelje – Lauda, Sion, te na Dušni dan U dan onaj – Dies irae. Benedikt XIII. je k tome godine 1727. za blagdan Sedam žalosti Blažene djevice Marije uveo posljednicu Stala plačuć – Stabat mater.
Zanimljivo je da jedan dubrovački lekcionar iz 1784. ima posljednicu za Božić pod naslovom Pjesma božićna od trideset i dvije kitice. To je ona poznata pjesma U se[2] vrijeme godišta – In hoc anni circulo. Isti lekcionar donosi posljednice još samo za Uskrs: Svetilištu vazmenomu – Victimae pashcalis i za Tijelovo: O Sione, pjesmi spravi – Lauda, Sion. Spomenimo da je u ovome lekcionaru prijevod uskrsne posljednice u metrici i u rimi, čega nema u originalu.
U današnjem misalu (lekcionaru) dvije su posljednice obvezatne: na Uskrs Svetoj žrtvi uskrsnici – Victimae paschalis, i na Duhove Dođi, Duše Presveti – Veni, Sancte Spiritus. Druge dvije se ostavljaju na volju: na Tijelovo Hvali, Sion, Spasitelja – Lauda, Sion, pri čemu se može uzeti dulja ili kraća verzija te Stala plačuć – Stabat mater na Žalosnu Gospu, kako se određuje u Općoj uredbi Rimskoga misala (br. 40 u važećem hrvatskom misalu te br. 46 u Misalu iz 2002.). U misalu više nema posljednice na Dušni dan U dan onaj – Dies irae, tako da u važećem misalu imamo samo četiri posljednice. One se čitaju ili pjevaju neposredno prije poklika Aleluja.
Napomenimo da su u našim liturgijskim knjigama uvršteni prepjevi ovih posljednica koje je načinio Milan Pavelić. Jednako tako gotovo svi himni iz važećeg časoslova njegov su prijevod. On je crkvene himne s latinskoga počeo prevoditi 1923. i objavljivati ih u Svetoj Ceciliji, a kasnije je to objavio i u zasebnoj zbirci u nekoliko izdnja. Poslije njegove smrti (1939.) objavljena je 1945. zbirka u kojoj su dodani i neki himni iz njegova rukopisa. Spomenimo kao zanimljivost da je on u spomenutoj zbirci također prepjevao himan Zdravo, Djevo, djeva slavo – Ave, virgo singularis, koji je u srednjovjekovnim misalima bila posljednica za blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ovu je posljednicu spjevao augustinac Adam od Svetoga Viktora (1068.–1146.). Pavelićev prepjev ovoga himna kojeg je uglazbio Albe Vidaković uvršten je u važeću pjesmaricu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu (br. 586).
Dat ćemo kraći prikaz četiriju posljednica koje se nalaze u važećem lekcionaru i k tome posljednicu U dan onaj – Dies irae koja se donedavno uzimala za Dušni dan.
Svetoj žrtvi uskrsnici – Victimae paschalis
Ova se posljednica pjeva ili čita na sâm Uskrs. Autor je Wipo (+ 1048), dvorski kapelan cara Konrada II. Međutim, postoji vjerojatnost da je prva polovica ove posljednice postojala još prije spomenutog Wipa. U latinskom originalu nakon uvodna dva stiha slijede po dvije kitice jednake u svojoj metrici, što jasno ukazuje da su se pjevale u dva kora. Ovdje je Milan Pavelić na svoj način nadmašio original, koji nema ni metrike ali ni tako skladnog sroka. Evo samo prve kitice:
Victimae paschalis laudes
immolent christiani.
Agnus redemit oves,
Christus innocens Patri
reconciliavit peccatores.
Svetoj žrtvi uskrsnici
dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi.
U našem priobalju postoji više pučkih napjeva ove posljednice, a u pjesmarici Pjevajte Gospodinu pjesmu novu uvršten je dubrovački napjev (br. 539).
Dođi, Duše Presveti – Veni, Sancte Spiritus
Autor ove posljednice (koja ima počasni naziv Sequentia aurea – Zlatna posljednica) je Stephan Langton, kanterberški nadbiskup (+ 1228).[3] U počecima se pjevala u duhovskoj osmini, a od misala Pija V. (1570.) sve do danas uzima se na Duhove. Osim toga, uz himan O dođi, Stvorče, Duše Svet ova se posljednica uzima pri zazivu Duha Svetoga u nekim bogoslužjima (kao npr. na početku biskupskog ređenja ili na početku akademske godine ili pak na početku duhovnih vježbi, itd.). Duh Sveti se ovdje naziva Tješitelj jer se tradicionalno tako prevodio grčki naziv Parakletos, dok je današnji (točniji) prijevod Branitelj, prema Isusovu obećanju : „Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine.“ (Iv 14,16-17) U nas se događa da se ova posljednica pjeva tijekom cijele mise, a ne nužno prije poklika Aleluja, kako bi po sebi trebalo. Često se pjeva na misama u kojima se slavi sakrament potvrde. Hrvatski je prepjev besprijekoran. Navodimo samo prvu kiticu:
Veni, Sancte Spitirus,
et emitte caelitus
lucis tuae radium.
Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.
Pjesmarica Pjevajte Gospodinu pjesmu novu donosi koralnu melodiju ovoga himna (br. 540) te napjev koji je skladao Rudolf Talcik (br. 541).
Hvali, Sion, Spasitelja – Lauda, Sion
Ova se posljednica uzima za Tijelovo. Ima dvadeset i četiri kitice od kojih prvih osamnaest imaju po tri retka, sljedeće četiri po četiri retka, a posljednje dvije po pet redaka. Spjevao ju je Toma Akvinski 1263. Prema Tominu razlaganju u njegovoj Summi i u ovoj su posljednici izražena tri vida euharistije: u odnosu na prošlost, jer spominju Kristovu smrt; u odnosu na sadašnjost, jer ističu jedinstvo Crkve s Kristom po euharistiji te u odnosu na budućnost jer je euharistija zalog vječnog zajedništva s uskrslim Jaganjcem. I ovdje ističemo izuzetan hrvatski prijevod Milana Pavelića. Navodimo prve dvije kitice:
Hvali, Sion, Spasitelja,
Vodu svog i Učitelja
Pjesmama i popijevkom.
Uzdiži ga iznad svega
Nećeš preveć hvalit njega
Niti kojom pohvalom.
U pjesmarici Pjevajte Gospodinu pjesmu novu nalazimo koralnu melodiju ovoga himna (br. 202) te napjev iz hrvatske župe Santovo u Mađarskoj (br. 203).
Stala plačuć – Stabat mater
Ova se posljednica danas – na volju – može uzeti na spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne. Ovaj je spomendan pod imenom Sedam žalosti BDM nastao u 12. st. a slavio se ponajviše među franjevcima. Nadahnut je riječima koje je starac Šimun uputio Isusovoj majci Mariji: „A i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,35). U početku se slavio petkom prije Cvjetnice a danas, s promijenjenim nazivom Blažena Djevica Marija Žalosna, neposredno nakon blagdana Uzvišenja sv. Križa, to jest 15. rujna. Smatra se da je autor ove posljednice Jakopone iz Todija (+ 1306.), dok neki smatraju da je autor sv. Bonaventura. Ovaj je himan u počecima bio samo u franjevačkom časoslovu. Uvršten je u Rimski misal tek 1727. kada je Benedikt XIII. za cijelu Crkvu uveo blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Ova je posljednica danas puku puno poznatija kao himan koji se pjeva u pobožnosti križnoga puta. U himnu se očituje franjevačka duhovnost koja je snažno obilježena čašćenju Isusove muke i pobožnošću prema Mariji.
U pjesmarici Pjevajte Gospodinu pjesmu novu nalazimo dvije koralne melodije ove posljednice (br. 482 i 483), jednu iz drevne zbirke Cithara octochorda, te nekoliko pučkih (br. 485-489)
U dan onaj – Dies irae
Ova se posljednica prvi put spominje u 12. st. Iako ga pripisuju Tomi Čelanskom, to nije posve sigurno. Sve do posljednje liturgijske reforme ova se posljednica uzimala na Dušni dan, na misi o obljetnicu smrti, ali i na svakom pjevanom rekvijemu, to jest misi za pokojne. Ako ta misa nije bila pjevana, posljednica se mogla izostaviti. Posljednica je, očito, nadahnuta jednim retkom iz Knjige proroka Sefanije:
Zato mene čekajte
– riječ je Jahvina –
do dana kad ustanem kao tužilac;
jer ja sam odredio da se sakupe narodi,
da se saberu kraljevstva,
da na vas gnjev svoj izlijem,
svu gorčinu svoje srdžbe:
u vatri moje ljubomore
bit će sva zemlja sažgana. (Sef 3,8)
Prve dvije kitice ove posljednice zvuče strašno i potresno:
U dan onaj, u dan gnjeva
Ognjem svijet će sav da sijeva:
Sa Sibilom[4] David pjeva.
Kolik strah će na sve pasti,
Kada Sudac s višnjom vlasti,
Dođe pretrest ljudske strasti!
U počecima se ova posljednica razumijevala kao molitva jedne duše koje drhti pred posljednjim sudom i zaziva Božje milosrđe. Budući da se ova posljednica uzimala u misama za pokojne, sve se više shvaćala kao molitva preminuloga koji čeka Božji sud. Posljednje dvije kitice dodane su kasnije:
Avaj dana suza, straha,
Kada grešni stvor iz Praha
Pođe k sudu Posljednjemu!
Slatki Spase, prosti njemu,
Milo duše pogledaj,
Pokoj vječni njima daj!
U današnjem misalu više nema ove posljednice, pa je ne nalazimo ni u važećim pjesmaricama. Međutim, ova je posljednica u povijesti bila često skladana. Spomenimo samo Mozarta i njegov nedovršeni Requiem.
Zaključimo. Ove su posljednice – kao i svi liturgijski himni – izraz dubokog proživljavanja kršćanskih otajstava koji se slave i ostvaruju u kršćanskom bogoslužju. Njihovi autori nisu tek vrsni pjesnici, nego duhovne osobe koje su bile duboko – do potresenosti – uronjene u kršćanska otajstva. Dok s udivljenjem pjevamo ove himne, s određenom sjetom (pa i svetom zavišću) gledamo na te ljude i nekako molimo Gospodina da i nama udijeli te predanosti, te ponesenosti i te zahvaćenosti Kristovim spasonosnim otajstvima koje slavimo, tako da bismo s apostolom Pavlom mogli reći: „Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.“ (Fil 3,12) Biti Kristom zahvaćeni – to je naš kršćanski poziv.
[1] Ovdje bi trebalo pravilno stajati „Sione“, jer se radi o vokativu, ali je to zbog metrike skraćeno.
[2] „U se“ znači: „U ovo“.
[3] On je poznat i po tome što je pojedine knjige Svetoga pisma podijelio na poglavlja.
[4] Sibila je apokrifna proročica koja govori o uskrsnuću mrtvih.
