Najpoznatiji blagdan u kolovozu jest svakako Velika Gospa. Kršćani Mariju slave kao Majku Božju, kao najveću od svih ljudi, štoviše, mi pjevamo: „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata…“ Naravno, vjernici će reći da je Marija posebno odabrana, da je na njoj posebna Božja milost, posvemašnji Božji dar. Međutim pogledamo li čisto ljudski, po čemu je ona ipak posebna, u čemu je njezina posebna vrlina? Rekao bih da je najbolji odgovor dala njezina rođakinja Elizabeta, kako stoji zapisano u Lukinom evanđelju: „Blažena ti što povjerova, da će se ispuniti sve što ti je rečeno od Gospodina.“ I stvarno, anđeo je bio Mariji navijestio da će roditi Božjega Sina i ona je – povjerovala. Povjerovala protiv svake ljudske logike i razuma. I tako je onda i bilo. Rodila je Spasitelja, Isusa.
Kršćani vjeruju da je ljudski život poziv, da je svatko od nas od Boga pozvan da na sebi svojstven način ispuni svoj poziv u ovome svijetu. Pri tome je svatko od nas jedinstven i neponovljiv. Zato je važno uočiti što je naš poziv, zato je važno hrabro krenuti svojim putem. Valja povjerovati da je život poziv – Božji poziv, ne samo za velikane, nego za svakog čovjeka, za mene osobno. Zato nije dobro govoriti kako su vremena teška, kako su okolnosti nepovoljne, kako smo okruženi krivim ljudima. Ja mogu biti čestit na svome poslu. To je moj poziv. Ja mogu imati ljubavi, strpljivosti i razumijevanja u svojoj obitelji. I to je moj poziv. Ja mogu promijeniti svoje loše navike. To je pogotovo moj ljudski poziv. Evo. Marija je bila obična siromašna djevojka iz zabačenog Nazareta. Apostol Petar bio je jedva pismeni ribar. Apostol Matej prethodno je bio grešnik – carinik. Sveti Leopold Mandić bio je malen stasom i glasom, stranac u tuđoj zemlji. I svi su oni učinili velike stvari. Valja povjerovati. Baš kako veli izreka pripisana svetom Augustinu, obraćeniku: „Kad su mogli ini i ine, što ne bi i ti Augustine“.