Petak, 21 siječnja

Blago siromasima?


Središnji dio Isusovog naviještanja su onih Osam blaženstava. Iako su nadahnjivali mnoge svece, nije ih lako ni razumjeti ni prihvatiti. Međutim, valja nam se u životu čuvati olakih rješenja i pojednostavljene istine. Koliko god netko držao ili ne držao do kršćanskoga vjerovanja, ipak ova blaženstva imaju svevremensku vrijednost. Uzmimo u razmatranje samo tri.


Blago siromasima…


Isus veli: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ U prvi nam se mah ne čini, da je tome baš tako. Teško je biti siromah, teško je biti u svakodnevnoj tjeskobi za odjeću, obuću, krov nad glavom, za ogrjev, za budućnost svoje djece… Strašno je ostati bez posla… Zbog toga smo onda svi mi skloni vjerovati da je blago onome tko takvih briga nema, jer ima svega u izobilju. Međutim, je li to stvarno tako? Veli jedna meksička sapunica: „I bogati plaču.“ Baš tako. Bogatstvo ne donosi nužno mir. Kao prvo, onaj tko je u našim očima bogat, u vlastitim očima nije dovoljno bogat. Smatra se siromahom u odnosu na one koji imaju još više od njega. Tjeskoban je, jer nije stekao još više. Plaši se da ne izgubi i to što je stekao. Duhovito veli biblijski Propovjednik: „Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka.“ Drugo, još važnije: mi sebi samo utvaramo da ovozemne stvari mogu ispuniti naše srce. Veli naš Preradović: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije. / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Beskrajne su dubine našega srca i nikakva ovosvjetska igračka ne može ga do kraja ispuniti. Isus jednostavno veli: „Blago siromasima duhom.“ Siromah duhom jest čovjek kojemu ono materijalno nije najvažnije. On se služi materijalnim dobrima, ali im ne robuje. Siromah duhom je čovjek koji u miru i zahvalnosti zarađuje i blaguje svoj svagdanji kruh, ali se prvenstveno trudi njegovati ono što je bitno – svoje srce. Takav se „siromah“ trudi oko vlastite obitelji, trudi se činiti dobro, nastoji oprostiti uvredu, nastoji se radovati običnim stvarima, a najviše čovjeku, živom čovjeku s kojim živi i radi. Nikad nas ni jedna stvar – ni „kućni ljubimac“! – ne može toliko obradovati niti nam zagrijati srce, kao dječje oči, topao pogled, srdačan stisak ruke, kao čovjek uz kojega možemo biti sretni i opušteni. To je pravi Božji dar.


Blago krotkima


Nakon toga Isus ističe krotke i ponizne kao one koji će ne koncu vladati. Stvarno nam se ne čini tako. Evo. Uvijek je u ljudskom društvu bilo onih koji su silom sebi pribavljali posebno mjesto. Pa i naše društvo, koje se voli nazivati demokratskim, poznaje englesku skraćenicu VIP, što znači „veoma važna osoba“. Pa onda imate u zračnim lukama VIP prolaze i VIP prostorije. Čini nam se da su te osobe okružene mnoštvom lakata koji im šire prolaz. A što reći o onima koji uspijevaju novcem i političkim položajem pribaviti ono što im po sebi ne pripada? To su oni silnici koji se smatraju posebnima, jakima, zaslužnima, nadljudima. U povijesti su to bili kraljevi, diktatori i vojskovođe. Ni danas nije puno drugačije, samo što se to koji put drugačije naziva. Svi su oni u svojim očima VIP. I toliko bi se ljudi smatralo sretnima da se mogu ubaciti među VIP-ovce. A Isus danas mirno veli: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ Što uopće znači riječ „krotak“? To je suprotno od divlji, neobuzdan, samoživ. Krotak čovjek uvažava drugoga i često podređuje svoje potrebe potrebama drugih. To su oni koji će ustupiti svoje mjesto u autobusu ili tramvaju onome tko je slabiji, to su oni ljudi koji se ne hvastaju ni svojom titulom, ni svojim rođenjem, ni svojim položajem, ni svojim materijalnim bogatstvima. To su oni dragi, skromni, dobrostivi i dobronamjerni ljudi koji se ne žele ni isticati ni nametati. Od takvih ljudi živi ovo društvo. Od takvih ljudi potječe zdrav naraštaj, dok VIP-ovci gledaju samo sebe i svoju obitelj… Baštinit će zemlju, obilježit će je dobrom upravo oni jednostavni i skromni – a bogati i jaki duhom.


Blago mirotvorcima


Nažalost, ljudska je povijest – povijest ratova. Koliko nasilja, nepravdi, otimanja, zločina. Ni danas nije drugačije. A Isus veli: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ U Isusovo vrijeme „kraljevi sinovi“ bili su kraljevi vlastiti sinovi ili oni koji su se posebno istaknuli u kraljevskoj službi, poglavito u ratovima. A Isus ipak ističe mirotvorce kao prave sinove Božje. Što reći? I danas se među ljudima očituje silna želja na vladanjem. Na prepreden način čovjek se služi nasiljem i silom, da bi vladao. Evo slušamo kako ta i ta politička stranka želi „osvojiti vlast“. Osvojiti? Vlast? Ne bi li bavljenje politikom trebalo značiti staviti se u službu zajednice, to jest služiti? Naravno, svi se oni zaklinju u služenje, a u stvarnosti to je u velikoj mjeri borba za vlast i vlast… Mi ipak vjerujemo i želimo vjerovati da je duboko istinita Isusova riječ „blago mirotvorcima“. Oni koji se u ovome svijetu silno trude da budu bogati, uspješni, silni, ratoborni, koji se trude da osvoje i ostvare sve više u ovome životu, doći će do zida. Ne radi se samo o tome da čovjek s ovoga svijeta ne može ponijeti nikakvu ljudsku čast niti bogatstvo, nego se radi i o tome da je čovjek već ovdje, na zemlji, nikad nema dovoljno i uvijek u sebi nosi onu duboku prazninu koja viče: „Još! Još!“  Pogledamo li dublje u svoju nutrinu shvatit ćemo: samo ljubav i dobrota ispunja mirom i radošću ljudsko srce već na ovome svijetu.

Hvala Bogu da je bilo toliko divnih ljudi koji su za svoga života činili dobro. Koji nisu isticali sami sebe. Koji nisu težili samo za bogatstvom i vlašću. Hvala Bogu da je bilo mnoštvo ljudi koji su voljeli i praštali, koji su sami sebe žrtvovali za druge, koji su ovdje na zemlji bili slika dobrostivog Boga. To su naši roditelji, to su često bili naši nastavnici i učitelji, samoprijegorni službenici i svećenici, toliki dobrohotni susjedi. Za takvim ljudima čezne cijela naša domovina. Samo takvi su ljudi jamac da će nas biti i da ćemo opstati.