Primjeri „kasapljenja“ u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva
Ovaj se članak ne bavi procjenom dobre namjere suradnikā na izdanju Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva ni dušobrižnih pobuda izdanja, nego isključivo usporedbom tekstnih i strukturnih zahvata koji su učinili da je sadržaj kanonskoga teksta prestao biti pravovjeran.
Kàsapiti jest izražajan glagol, usvojenica iz arapskoga (qaṣṣāb, mesar) preko turskoga (kasap), a znači: ‘ranjavati, bosti, mesariti’, ‘loše, nespretno, neukusno rezati’; ‘nespretno i ružno sjeći’. Taj se izraz ovdje ne rabi u smislu uzbuđenja ili suprotstavljanja, nego kao tehnički opis postupka kojim se cjeloviti svetopisamski tekst mrvi, preslaguje i prilagođava izvan vlastite unutarnje logike. Prepravljanja kojima su prijevodi pojedinih knjiga Svetoga Pisma redigirani i lektorirani za Bibliju Hrvatskoga biblijskoga društva tako su grúba, protiv biblijskoga stila, protiv duha hrvatskoga književnoga jezika i protiv kršćanske nauke, da su spomenik loša redigiranja i uređivanja, nestručnosti, teološkoga i jezičnoga diletantizma. Bude dvojbu: Je li im krajnji cilj bio oduševiti ljude za razmatranje Svetoga Pisma ili posvjetoviti biblijski jezik i sadržaj?
Sljedeći tekstovi pokazuju s kolikom je površnošću priređena Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva; tekst je mahom preuređen kao da je riječ o novinskim vijestima. Budući da u kršćanskom razumijevanju Objave forma nikada nije neutralna u odnosu na sadržaj, zahvati na strukturi i stilu biblijskoga teksta neizbježno imaju i teološke posljedice. Stoga je opravdana zabrinutost zbog plitke teologije, Objave koja se pripovijeda kao novinski napisi, zbog urušavanja pozorna tumačenja u kratkotrajno mišljenje, zbog brkanja trajne istine s jezikom i stilom prolaznih događaja. Taj kolaps izravnava povijest, ignorira žanr i pretvara vjeru u komentar.
Ozbiljni prijevodi biblijskoga stručnjaka prof. dr. Ivana Dugandžića, koji mi je ustupio svoje izvorne prijevode, unakaženi su. To se najbolje vidi u njegovu prijevodu Evanđelja po Ivanu, ali i u ostalim dvama prijevodima: Poslanici Rimljanima i Knjizi Mudrosti. Iznenađuje toliko nepovjerenje u stručnjake koje se istodobno tako hvali u reklamiranju knjige. A i nedopustivo je autorske prijevode toliko prerađivati bez njihova znanja.
Zahvati su obavljani na tri razine: prvo, na primjeru Evanđelja po Ivanu i Poslanice Rimljanima vidljivo je kako nisu poštovani prevoditeljevi naslovi i podnaslovi, a redigirani tekst nema višu razinu naslova, tj. nadnaslove koji obuhvaćaju više naslova. Drugo, nije poštovana prevoditeljeva podjela na perikope, nego je ona preuređena često na razinu da je jedan redak = jedan odlomak. Treće, bezobzirno i stubokom preinačen je tekst i u njemu su uništene gotovo sve sastavnice biblijskoga stila. Prijevod pak Mudrosti Salomonove iz poetskoga teksta preinačen je u prozni, i u naslovu (Salomonova mudrost), i grafički, prebacivanjem stihova u odlomke, i sadržajno promjenom pjesničkoga biblijskoga stila, u informativno-pripovjedački.
Evanđelje po Ivanu složeno je zborenje u kojem se spajaju povijesno pripovijedanje, čudesni događaji i duboki teološki dijalog. Poslanica Rimljanima sažetak je kršćanskoga učenja. Knjiga Mudrosti jest hvalospjev i poticajan govor. Dugandžićevi prijevodi tih triju svetopisamskih knjiga spoj su jasnoće, književne živosti i vjernosti izvornomu tekstu, a redaktura iz 2025. godine, usmjerena prema izvancrkvenomu prihvaćanju i posvakidašnjenju jezika, u nekoliko ključnih točaka mijenja bȉlo i izražajnost teksta. Ta promjena otvara prostor za prosuđivanje o načinu na koji jezik i stil prijevoda utječu na tumačenje svetih zapisa.
Dugandžićev ritam rečenica – ritam koji ne vodi naprijed nego uvodi unutra, ponavljanjem koje ne objašnjava, nego priziva – kratki i naglašeni izrazi, odražavaju bogoslužnu značajku teksta i poetičnost, što slušatelju ili čitatelju otvara prostor za razmatranje. Redaktura 2025., posvećena hlađenju žara, shematizira i ublažava izraze, kadikad uvodeći dodatna tumačenja ili tehničke oznake, što, u želji da povećava jasnoću necrkvenomu čitatelju, smanjuje estetsku i duhovnu težinu. Redaktura 2025. često produljuje rečenice i uvodi perfekte, dodatna tumačenja i formalizirane glagolske konstrukcije, čime se dramatičnost smiruje, a čudesni učinak postaje više izvještajan nego doživljajan. Tempo pripovijedanja usporava se, izrazi divljenja ljudi ukočeni su, a ton postaje reporterski, prenosi podatak (a svrha je biblijskoga tona stvarati prisutnost).
Redaktura također sustavno prekrštava ustaljene i ključne teološke izričaje, primjerice „Sin Čovječji“ u „Sin Čovjeka“, „Duh Sveti“ u „Sveti Duh“, „Sin Božji“ u „Božji Sin“. Kraćim rečenicama i izravnijim dijalozima Dugandžić ostavlja čitatelju prostor za unutarnji doživljaj ćudoredne i bogoslovne napetosti, a redaktura, nastojeći osigurati jasnoću za nehrvatske govornike, početnike u hrvatskom jeziku, oslabljuje tu stranu.
Usporedno razgledanje izvornoga prijevoda i njegove preradbe otkriva primjetan i bitan paradoks nakladnikā: težnja za jasnoćom i zamišljenom preciznošću često ide na štetu književnoga i teološkoga bogatstva izvornoga teksta. Svaki zahvat koji mijenja ugođaj, uređenost rečenice ili izražajnost može utjecati na čitateljev doživljaj i tumačenje. Stoga je pri redakturi bilo nužno pozorno uravnoteživati shvatljivost suvremenomu čitatelju čuvajući pripovjednu i duhovnu snagu Četvrtoga evanđelista, Apostola narodā, odnosno Mudroga kralja. Nije riječ o sporednim stilskim pitanjima, nego o načinu na koji se posreduje sama riječ Božja.
Formalne i stilističke promjene smanjile su unutarnju dramatiku i teološku dubinu. Za čitatelja koji želi uroniti u čudesan i mističan svijet Ivana, Pavla ili Salomona, ostaje nenadomjestivo iskustvo koje pruža Dugandžićev prijevod, na tragu starih, u biblijskom stilu. Redaktura, u svojoj težnji za novim, modernim, razgovornim, traži dodatne napore tumačenja kako bi se obnovila povezanost s izvornikom, njegovim ritmom i dubinom.
U nastavku će se predočiti dvije inačice, to jest prijevod i promjene provedene u njima te tiskane u Bibliji 2025. U odnosu na prijedlog fra Ivana Dugandžića (lijevi stupac), iz redaktorskih i lektorskih zahvata (desni stupac) slijedi da je uz poneke poboljšice tekst doživio pogoršice, uništavanje biblijskoga načina izražavanja, a koji put i izvrtanje smisla te odstupanje od učenja kršćanske vjere, primjerice, tvrdeći u Ivanu 16, 15, da Duh Sveti ne izlazi od Otca, nego samo od Sina, da je podređen Sinu te da božanska svojstva prima u vremenu! Iz suprotne i pravovjerne tvrdnje na drugom mjestu (Ivan 15, 26) jasno je kako nije riječ o svjesnom naukovnom nijekanju, nego je preoblikovanje Dugandžićeva prijevoda prouzrokovalo značenje koje nije u skladu s kršćanskim poimanjem Trojstva.
Ukratko, prijevodi su iskasapljeni do neprepoznatljivosti i nevjernosti izvorniku, a prevoditelji su ih vidjeli tek nakon izlaska Biblije iz tiska.
Tekstovi se prenose bez lektorskih i korektorskih zahvata:
Evanđelje po Ivanu u prijevodu iz 2010. i izmoždeno 2025.
