Pripovijest o pripovijestima

Kad sam prošle godine o božićnim blagdanima posjetio obitelj jedne članice svoga nekadašnjega dječjega pjevačkoga zbora, iznenadio sam se doznavši da su njezina djeca desetak godina starija nego je bila ona, kad je svojim baršunastim altom znala privući pažnju crkvene zajednice.

Bor je bio ukrašen i rasvijetljen. Starija je kćerka mijenjala ploče na gramofonu i pitala koju bih božićnu pjesmu najradije htio čuti,

– „Sad, pastiri, potecite malom Isusu!“, od Ivana Zajca – rekoh.

– Baš tu nemamo, mama! – obrati se Jelena majci.

– Imali smo je, ali moje djevojke lako zagube stvari. Uvijek su u žurbi. Ostavi gramofon na miru! Ja ću već pronaći tu ploču, a sad nas pusti da razgovaramo. Pater zna zanimljivo pričati. Eh, gdje su ona vremena, kad smo se znale skupiti oko njega, a on nam prepričavao sadržaje novela i romana i tako rješavao naše školske zadatke, a da toga nije bio ni svjestan – govorila je s nostalgijom gospođa.

– Sigurno vam je govorio o „Dunji, u kovčegu“, o sanjarki Rođenoj, njezinu slatkomedenom Dušanu i o njihovim još čudnijim sudionicima, Kristini i Riječaninu, kojemu sam zaboravila ime.

– Mirko – nadoda gospođa.

– Točno – prihvati Jelena. – Sve nekakvi uzdisaji i romantika!

– Bolje, svakako, nego tvoj „Voss“ koga toliko voliš. Misliš da ga nisam pročitala? Zar i to nije romantika? Laura i Johann mogli bi se zvati Rođena i Dušan. Nego, pater, pričajte nam nešto iz svoga života, iz vaših doživljaja. Vi ste, čujem, mnogo putovali.

I tako sam prvi put ispričao nekoliko pripovijesti koje se nalaze u ovoj knjizi. Opazio sam da su me slušali sa zanimanjem, napose najmlađi članovi obitelji.

– Je li sve to bilo tako kako ste ispripovjedili – zapitao me na kraju Jelenin tata, po struci ekonomist, koji je u svemu želio vidjeti „stvarnost“.

– Nitko nije ispričao jedan dogođaj dva puta na isti način – pokušao sam mu objasniti. – Događaj nije isto što i doživljaj. Za pripovijest je važno da doživljaj ne gubi vezu sa zbiljom. Pripovijetka nije isto što i bajka, koja govori o nečem izmišljenom. Za pripovijetku je značajan onaj gramatički predmetak „pri“, kojim označujemo da se nešto nečemu pridodaje, priključuje. I bajka, kad se obistini u nekom konkretnom slučaju, prestaje biti bajka. Ona u zamisli i riječima pisca postaje pripovijetkom; ulazi u povijest, a povijest se bavi zbiljskim, a ne izmišljenim događajima. Ali pustimo teorijska pitanja, koja malo kad nailaze na sveopću suglasnost! Dogođaji koje sam vam ispričao istiniti su; nisu istinita imena, a misli i osjećaji nosilaca događaja tek su naslućeni. Svaki je od ovih doživljaja poslužio da u njemu u-vidim (intuiram) neki ljudski problem. A taj nadilazi prostor i vrijeme. Dogođaje nisam izmislio, ali su prošli kroz cjedilo općeljudskih briga i težnji tako da su izgubili svoje posebničke oznake.

– Ne slušajte moga tatu! – reče najmlađa, Biserka. – On traži da mu donesem, i to na papiru, račune svojih izdataka, a ne sluti da se i računi dadu „udesiti“ kao i događaji.

– Računi su jedno, a ljudske sudbine drugo – odgovorio sam Biserki. – Računi se pišu i zaboravljaju; ovo što sam ispripovjedio živjelo je, a živi i danas jer se sudbine ponavljaju.

Nisam ispričao sve odjednom, nego u nekoliko sastanaka. Čitatelji imaju pred sobom pripovijesti koje su najprije bile izgovorene u intimnom, obiteljskom krugu. Zahvaljujem od srca gospođi, njezinu suprugu i djeci na poticaju i pažnji, jer bez toga sudjelovanja ne bih napisao slijedeće stranice koje su dijelom i njihovo djelo.

Zagreb, o Uskrsu 1978.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 5–9.