Protiv lakovjernosti
Nema, možda, većega križa za kršćanske apologete naših dana od onog mnoštva svih mogućih »objava«, »proroštava«, »čudesa«, »ukazanja«, »poruka s neba«, »čudotvornih relikvija i moći, u koje su nekada u kršćanstvu, — često i uz blagoslov ili, barem, prećutan pristanak prominentnih, pa i auktoritativnih, crkvenih ličnosti, — mnogi, masovno, »vjerovali«; s kojima su, naveliko, operirali: i u pastvi, i na propovjedaonici, i u duhovnoj, pa i teološkoj, literaturi, a povijesna ih je ili eksegetska kritika, kasnije, definitivno i uvjerljivo, demontirala i potpuno ih, za historiju i znanost, dotukla. Mnogim plemenitim i dobronamjernim, ali kritičnim i inteligentnim, duhovima oteščavalo je to zadugo povratak k Bogu. A protivnicima kršćanstva, osobito onima bez savjesti i intuicije, koji se protiv Crkve bore, u prvom redu, pamfletima, olakšavalo je, uvelike, posao i postalo im glavnim, a nažalost, često, i vrlo moćnim i uspješnim oružjem u huškanju proluinteligencije i emancipiranoga, a neukoga svijeta protiv vjere i kršćanstva.
A, nažalost, puno se je toga, — i prepuno, — nakupilo kroz dugih dvadeset kršćanskih stoljeća. I utislo se u sve pore crkvenog života; sve do govora s oltara, do moćnika, relikvijara, po crkvenim svetištima i zavjetištima, do popularnih i tradicionalnih pobožnosti, pa i do liturgijskih tekstova. Čitave nekada slavne »tradicije«, tolike prve historijsko-crkvene celebritete, centre sekularnih hodočašća i litanija, obožavana »žića Marijina« i »objavljene« opise Muke Isusove iz usta raznih ekstatičarki i stigmatičarki, teme bezbrojnih, i glasovitih, crkvenih besjeda i peroracija, moramo danas, sve jednu po jednu, sa stidom i tiho, napuštati i otpisivati iz inventara. Sve to, pred našim očima, neopozivo, odlazi u priče; legende, pobožne fikcije i mistifikacije, koje su, — treba iskreno reći, — tragično obmanjivale i fascinirale stoljeća. »Sveta Filomena« samo je sitnica, — nevina sitnica, — u tom velikom moru.
A krivci smo tomu, više manje, svi. I kler! Kler možda još najviše. Puku bi se još dalo oprostiti, kad u svojoj, neposrednoj i živoj, — više intuitivnoj nego refleksnoj, — vjeri ode predaleko, pa pobrka božansko s onim podsvjesnim i fantastičnim u sebi, što je također jedna od posljedica grijeha, koji nije čovjeku samo iskvario i oslabio volju, nego mu je i pomračio um, i intelektualno ga ponizio. Puno je žalosnije, kad i mi svećenici, koji stojimo u vječnom, najbližem, kontaktu sa autentičnom Božjom objavom, pa bismo, kao »učitelji u Izraelu« (Iv 3, 10.), morali budno stražiti nad njezinom čistoćom i uzvišenošću i strogo insistirati na distanci između njezine božanske provenijencije i problematičnih, samozvanih, ljudskih vjesnika i »tumača« Božjih misli i osnova, podliježemo psihozi mase i upadamo u stvarno vulgariziranje religije: u naivno, nekritično, legendarno, pa i nedogmatičko. I još postajemo, ne jedanput, tomu glavni misionari i apostoli. Makar i iz subjektivno najčišćih i najiskrenijih pobuda: daleko od svetogrdnog cinizma onih, koji su, pokatkada, i svijesno, i namjerice, izrabljivali tuđu vjeru i unovčivali tuđu lakovjernost i glupost.
Jedno nam ipak u svemu tomu služi na utjehu. I jedinim se naša moderna apologetika može uvijek, čista obraza, braniti. Krist nas na to nije naveo. Nije ni njegovo Evanđelje. Nijesu ni njegovi apostoli. I na tom području dolazi jasno do izražaja sva božanstvenost Isusove osobe i više nego čudesna autentičnost inspiracije njegovih apostola i evanđelista. Čovjek, kad pažljivo čita Evanđelje, gotovo će instinktivno osjetiti, da je Krist mnoge od tih naših, kasnijih, ljudskih nevolja unaprijed i potpuno svjesno predvidio. I da je htio, da nas, i pozitivno, od njih imunizira i protiv njih naoruža. On, svojim apostolima, skoro emfatično, signalizira najveći oprez, kad pred njih istupe ljudi, koji hoće da ispred njega govore i da drugima »tumače« znakove vremena i nameću im svoje misli i svoje prognoze, a bez njegove službene legitimacije. Osobito u mutnim i turbulentnim vremenima crkvene povijesti. Osobito, kad je riječ o eshatološkim predviđanjima i slutnjama: koncu svijeta, sudnjem danu, drugom dolasku Gospodinovu. Nitko ne može reći, da s te strane pomalo ne iznenađuju, a pomalo i ne alarmiraju Kristove riječi: »Gledajte, da vas tko ne prevari! Jer će mnogi doći u ime moje govoreći: ja sam Krist; i mnoge će prevariti. Čut ćete ratove i glasove o ratovima. Gledajte, da se ne zbunite; jer to treba da bude, ali još nije svršetak!« (Mat 24, 4—6.; Mark 13, 6. 7.; Luk 21, 8. 9.). »I ustat će mnogi lažni proroci i prevarit će mnoge!« (Mat 24, 11.). »Tada, ako vam tko kaže: evo ovdje je Krist ili ondje, nemojte vjerovati…!« (Mat 24, 23.; Mark 13, 21—23.). »Eto vam kazah unaprijed! Ako vam dakle kažu: evo ga u pustinji, nemojte izlaziti, evo ga u sobama, nemojte vjerovati!« (Mat 24, 25. 26.). »A za dan onaj i za čas nitko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac sam!« (Mat 24, 36.; Mark 13, 32.).
Nije Isus u ovim riječima, sigurno, »ex professo« razrađivao problem ni privatnih objava ni religioznog praznovjerja u svom njegovu opsegu. Ali očito je postavio jedan univerzalan princip: princip rezerve i kritičnosti prema svemu, što on nije rekao. Taj su princip apostoli onda i izrijekom aplicirali na sve samozvane religiozne »proroke« i »učitelje«. »Predragi, nemojte svakomu duhu vjerovati, nego iskušavajte duhove, jesu li od Boga: jer mnogi krivi proroci iziđoše u svijet!« (1 Iv 4, 1.). »Sve kušajte, a držite, što je dobro!« (1 Sol 5, 22.). »A molimo vas, braćo, — da se ne date brzo pokrenuti — i da se ne plašite, — kao da je već blizu dan Gospodnji!« (2 Sol 2, 1. 2.). »A ludih se zapitkivanja, i rodoslovlja, i svađa, i prepiranja o zakonu kloni, jer su beskorisna i isprazna!« (Tit 3, 9.). I ne daj, »da se bave bajkama!« (1 Tim 1, 4.). »U njima su (u Pavlovim poslanicama) neke stvari teško razumljive, pa ih neuki i nestalni izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast. — Čuvajte se, da prijevarom bezakonika ne budete odvučeni s njima!« (2 Petr 3, 16. 17.).
Morali bismo se svi, odmah i dobro, sjetiti tih apostolskih direktiva, svaki put, kad se pred nas postavi pitanje privatnih objava, ukazivanja, proročanstava, čudesa. Nikada ne ćemo pogriješiti, — zauzet ćemo ne stanovište racionalizma, nego stanovište vjere i Evanđelja, — ako se od njih, načelno i konsekventno, rezerviramo. Ako prije svakoga angažovanja tražimo pune i jasne dokaze i, zadnju, riječ Crkve. Ako nikada svojih kršćanskih koncepcija i nada ne gradimo na maglovitim, malim i nesigurnim ljudskim objavama, nego samo na velikoj, božanskoj, objavi Evanđelja. Podignut ćemo tim u svim pametnim očima auktaritet Crkve. Prištedjet ćemo njoj i sebi mnoga poniženja i mnoga blamaže.
A nijesmo uvijek tako radili. Nijesmo ni u ove posljednje, moderne, decenije.
Ne mislimo mi ovdje samo na »lanac sv. Ante«, na »trodnevlje tame«, kad će gorjeti jedino blagoslovljene svijeće, na Gospine kipove, što rone suze i namiguju, očima, na šljivičke i prozorske predstave u Bošnjacima i po svim drugim spiljama i gajevima širom naše domovine. Mi mislimo i na negdašnje, — i svećeničke, — propovjednike »križnog čuda« u Limpiasu, i na još uvijek vrlo problematičnu historiju Konnersreutha, i na popularizatore Malahijina papinskog »proročanstva«, i na bezbrojne, znane i neznane, Lukezije, proročice i proroke, vizionarke i vizionare, ratne i poratne, po samostanima i izvan samostana, kojima su i mnogi ljudi u talarima vjerovali i s velikim im žarom raznosili slavu, a desorijentirali male i naivne duše. Dobro se, i konkretno se, i živo se sjećamo svih tih neispunjenih proročanstava, obećanja i prijetnji, svih tih iluzija, autosugestija i naivnih ambicija. Puno bismo ih mogli citirati i u pojedinostima. Sjećamo se neslavnih svršetaka raznih Johanci i Đurđinki, uz koje se je klečalo i o kojima su se pisale brošure, pune pobožnog zanosa.
Ne bi trebalo, da se to olako zaboravi. A ne bi trebalo, ni da se to, ikada više, ponovi. Budimo jedanput na čistu s tim, da Duh Sveti ne vlada Crkvom ni svijetom istinom privatnih objava i čudesa, nego samo Istinom velike i božanske, mučeničkom krvlju i stoljetnim čudom Crkve auktorizovane, objave Evanđelja, Križa, Uskrsnuća! Službena je Crkva dobro zapamtila Gospodinovu lekciju: »Eto vam kazah unaprijed!« I do kraja se je u njoj utvrdila: žalosnim iskustvom stoljeća, i u svome krilu. Ona i danas, ona i pred našim očima, s dostojanstvenom upornošću, punom dosljednosti, suvereno ignorira sve sugestije onih, koji bi htjeli da joj svoje voljene privatne objave na silu utisnu u ruku kao kompas i ravnalo. Stanimo i mi uz Crkvu! Bit će onda naša vjera najprosvjetljenija, a naša pobožnost najčišća i najsolidnija. Bit će onda i naš, svećenički, apostolat ugledan, ozbiljan, auktoritativan, simpatičan, plodan. »Rationabile obsequium vestrum!« (Rim 12, 1.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 132-135. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
