Razgovor s prof. Bakšićem i odgovor bosanskom fratru
Portal Vjera i djela objavio je članak pod naslovom „Suotkupiteljica“ i „Posrednica“.[1] Iako je bilo hrvatskih biskupa, na primjer Petar Čule i Frane Franić, koji su 1959. godine pisali Koncilskoj pripremnoj komisiji da je dozrelo vrijeme da se proglasi dogmom Marijino posredništvo ili Marija suotkupiteljica, a treći biskup, Smiljan F. Čekada, bio izričito protiv toga, Koncil je, prikupivši oko 2000 odgovora u vezi s mariologijom, svjesno i obrazloženo potvrdio da se Marija ne može nazivati Suotkupiteljicom, jer se Isusovu djelu otkupljenja ne može ništa ni dodati ni oduzeti. On je jedini Otkupitelj svijeta. Pa i nakon Koncila sva takva nastojanja završila su odustajanjem od takva dogmatiziranja. Sve je to izloženo u spomenutom članku na VID-u.
Na to se javio jedan bosanski fratar na portalu Murus inexpugnabilis primjećujući da nisam imao u vidu Rimske prvosvećenike, počevši od Leona XIII. (1878.-1903.) do Pija XII. (1939.-1958.) koji su se i službeno služili pojmom Posrednice milosti odnosno svih milosti. Čak je naveo liturgijske obrasce sv. Mise iz 1921. i antifonale iz 1924. u čast Posrednice svih milosti (tada spomendan 31. svibnja), koji su odobreni za Crkvu u Belgiji, a Benedikt XV. (1914.-1922.) i Pio XI. (1922.-1939.) dopustili su Kongregaciji za bogoštovlje da može to odobriti i drugim partikularnim Crkvama ili redovničkim zajednicama koje to zažele. Iz liturgijskih knjiga anonimni auktor nije dokazao da je bilo takve uporabe pojma Suotkupiteljica.
Murus na jednome mjestu veli kako je na Koncilu pobijedila manjina:
„No, ta manjina je na II. vatikanskom koncilu imala veći utjecaj od ogromne većine kršćanskog puka. Zapravo, to je vrlo slično onome što se danas događa na Sinodi o sinodalnosti.“
Ne bih rekao da je „manjina“ na Koncilu imala veći utjecaj od goleme „većine“ katoličkoga puka, nego je bila jača biblijska istina i od teološke manjine i od pučke većine!
Murus je posebno složio i preporučio da se pročita niz od sedam nastavaka pod nazivom „Marija – naša posrednica“ hrvatskoga teologa dogmatičara dr. Stjepana Bakšića (1889.-1963.), objavljenih u Bogoslovskoj smotri od 1927. do 1929. godine.[2] Donosimo u bilješci usporedne stranice u Bogoslovskoj smotri i u Murus-u.[3]
Hvala spomenutom portalu na tom podsjetniku.
Prof. Bakšić – „Posrednica svih milosti“
Osvrćemo se na pisanje prof. Bakšića.
Otkupljenje. Bakšić definira otkupljenje ovim riječima: „U svrhunaravnom redu otkupljenje označuje čin, kojim je pali rod ljudski izbavljen iz ropstva đavolskoga i uspostavljeno prijateljstvo između čovjeka i Boga time, što je Isus Krist svojom smrću platio cijenu našeg otkupa zadovoljivši za sve grijehe naše i zasluživši nam sve milosti potrebne za spasenje“ (BS, 3/1927., str. 323).
Dva su, dakle, vida Isusova otkupljenja: zadovoljština za sve grijehe svijeta i zasluženje svih milosti potrebnih za spasenje.
Marijina uloga. Prof. Bakšić ističe:
„Posredništvo i saradništvo [sic] Marijino pokazat ćemo najprije općenito t. j. iznijet ćemo iz objave dokumente, prema kojima Marija sarađuje s Kristom čineći s njime jedan jedinstveni, nedjeljivi princip u otkupljenju. U tome djelu stoji ona, dakako uvijek u nužnoj ovisnosti prema Kristu, kao službena i nerazdruživa Kristova saradnica, suuzročnica i posrednica“ (Isto, str. 327).
„Prvi i snažni dokaz“ Bakšićev:
U Genezi 3,15 čitamo: Inimicitias ponam inter te et mulierem, inter semen tuum et semen illius; ipsa conteret caput tuum, et tu conteres calcaneum eius.
– „Neprijateljstvo ću postaviti između tebe i žene i sjemena tvoga i sjemena njezina: ona će ti satrti glavu tvoju, a ti ćeš vrebati na petu njezinu“ (BS, 3/1927., str. 328).
Tako Vulgata sv. Jeronima. Žena o kojoj je riječ jest Marija. Bog između Marije i zmije/sotone postavlja neprijateljstvo. Ona će satirati glavu zmijinu. Zato tolike povijesne slike na kojima se vidi kako Gospa satire glavu zmiji, zmaju, sotoni.
Međutim, u drugoj rečenici Geneze (knjige Postanka) Jeronimova Neovulgata iz 1979. prevodi drukčije:
Inimicitias ponam inter te et mulierem et semen tuum et semen illius; ipsum conteret caput tuum, et tu conteres calcaneum eius.
– “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”
Dakle: On, Rod, Isus, a ne ona, žena, Marija!
Teolog Bakšić nastavlja:
„Eva je dakle moralna uzročnica pâda. No u otkupu roda ljudskoga imade Marija, kako već spomenusmo, sličnu ulogu kao Eva kod pada. Dakle Marija je univerzalna, direktna i moralna suuzročnica i saradnica spasenja. Nju je Bog prema riječima: ‘Neprijateljstvo ću postaviti između tebe i žene’, izabrao kao sredstvo, kao instrumenat za otkup čovječanstva, pak se zato s pravom zove posrednica našeg spasenja“ (BS, 3/1927., str. 332).
Vidjeli smo da nije riječ o Ženi, nego o Rodu njezinu.
Drugo, smrt bez uskrsnuća. Prof. Bakšić u svojim člancima na desetke puta ističe da se Otkupljenje sastoji u činu smrti Gospodina našega Isusa Krista na Kalvariji. I tu „Marija sarađuje s Kristom čineći s njime jedan jedinstveni, nedjeljivi princip u otkupljenju“. Profesor izostavlja drugi bitan element otkupljenja, a to je Kristovo uskrsnuće. Uostalom i Tridentski koncil spominje samo muku Isusovu kao uzrok našega opravdanja ili otkupljenja,[4] a izostavlja Kristovo uskrsnuće. Kao da se tadašnja teologija sva usredotočila na to da dokaže da se otkupljenje dogodilo samo u krvi i smrti Isusovoj. Evo profesorova prelomljena citata:
„Dok smo još bili neprijatelji, pomirili smo se s Bogom smrću Sina njegova“ (Rim 5,10).
Ali tu je zarez, a nastavak Pavlov glasi (što Bakšić izostavlja):
„mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim“ (Rim 5,10).
Ovo „životom njegovim“ misli se na uskrsli Isusov život. Isti Pavao veli:
„Ako pak Krist nije uskrsnuo, zaludu je, doista, propovijedanje naše, zalud i vjera vaša“ […].
Apostol zatim pojačava:
„A ako Krist nije uskrsnuo, zaludna je vjera vaša, još ste u grijesima“ (1 Kor 15,14.17), tj. kao da se otkupljenje samo krvlju i smrću Kristovom nije ni dogodilo.
Upravo uskrsli Gospodin opunomoćuje svoje učenike da otpuštaju ili ne otpuštaju grijehe (Iv 20,22). Na to ih nije nikada ni u jednom prethodnom poslanju ovlastio, a ovlastio ih je čak da „uskrisuju mrtve“ (Mt 10,8), tj. oživljuju, jer su opet umrli: i djevojčica u Kafarnaumu, i mladić u Nainu, i Lazar u Betaniji. U stvari, kada Gospodin govori o svojoj muci i smrti, nikada ne izostavlja spomenuti i uskrsnuće kao bitnu sastavnicu i krunu otkupiteljskog čina. Tako svaki put donose sva trojica sinoptika. Navedimo samo Mateja:
Isus prvi put navješćuje: da će biti „ubijen i, treći dan, uskrsnuti“ (Mt 16,22); drugi put: „ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti“ (Mt 17,23); treći put: „i izručiti poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti“ (Mt 20,19). Vidi također Mk i Lk paralelno.
I, zanimljivo, apostoli nikada Isusa ne pitaju što mu znači ono „uskrsnuti“. Nego svi ostaju zaprepašteni samo zbog muke i smrti.
Prof. Bakšić u svih sedam nastavaka Isusovu smrt spominje vrlo često kao otkupiteljski čin, ali ne prikazuje uskrsnuće kao bitan dio pashalnog ili vazmenog otajstva.
Drugi vatikanski koncil ne razdvaja taj Kristov binom: smrt i uskrsnuće, iza kojega slijedi uzašašće i silazak Duha Svetoga, odnosno Drugi Isusov dolazak.
„Stoga liturgija sakramenata i blagoslovina pruža mogućnost pravo raspoloženim vjernicima da im se gotovo svaka zgoda života posvećuje božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Krista, od koga svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć“.[5]
Tako je Krist
„svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život“.[6]
Slično i u drugim dokumentima. Svaki put kada se spomene vazmeno otajstvo, redovito se navede Kristova smrt, uskrsnuće i drugi dolazak ili pojavak. Tako i u sv. Misi nakon Pretvorbe: svećenik istakne: „Tajna vjere“ – a vjernici odgovore:
„Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“.
A Marijina uloga?
Marija u uskrsnuću Isusovu ne sudjeluje, ništa ne govori, štoviše nije uopće spomenuta, što ne znači da joj se Isus nije prvoj ukazao! Ona se nakon Isusove smrti i pokopa povukla i više se ne spominje sve do Isusova uzašašća na nebo (Dj 1,14) odnosno do silaska Duha Svetoga (Dj 2,1). Uskrsnuće je isključivo Očevo djelo, odnosno djelo samoga Bogočovjeka, Isusa Krista, Druge Božanske Osobe. Prema tomu, ako se Marija uopće ne spominje nakon Isusova uskrsnuća, a uskrsnuće je bitan čin otkupljenja, onda Gospa ne surađuje „s Kristom čineći s njime jedan jedinstveni, nedjeljivi princip u otkupljenju“, kako kaže prof. Bakšić. Istina, i Marija je, završivši ovozemni tijek, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, ali to je isključivo Božja povlastica. Marija je uznesena Božjom snagom, a Krist je uzašao sam svojom božanskom moći!
Pod križem. Razmišljajmo i ovako: Marija je na Kalvariji ispod Isusova križa. Ona nije izgovorila ni jedne jedine riječi od početka do svršetka. Isus je onaj koji izgovara „sedam riječi“ na križu. Među tima jest i njegovo obraćanje Ženi/Majci i učeniku Ivanu: Evo ti majke. Evo ti sina. I od toga časa uze je učenik k sebi (Iv 19,26-27). Koncil naučava da se Objava događa „riječima i djelima“ (verbis et factis, Dei Verbum, 4); „riječima i zahvatima“ (verbis ac gestis, DV, 14); „djelima i riječima“ (factis et verbis, DV, 17). A na Kalvariji Isusove isključive riječi i njegova isključiva djela: muka, smrt i uskrsnuće jesu Objava. Gospa šuti, majčinski pati, razumije se, ali ništa ne govori, tj. ne objavljuje (kao što u Kani kaže: „Što god vam rekne, učinite“: Iv 2,5). Isus je rekao/objavio za svoju majku Mariju da bude majka Ivanu. I teologiji je dužnost proučavati taj novi odnos: Majke i sina, i svih sinova i kćeri, kao što je to učinio Dikasterij za nauk vjere u doktrinarnoj noti od 4. studenoga 2025.[7]
[1] https://www.vjeraidjela.com/suotkupiteljica-i-posrednica/
[2] https://murusinexpugnabilis.blogspot.com/2024/10/marija-nasa-posrednica.html
[3] Bogoslovska smotra, 3/1927., str. 321-348 – ovo odgovara str. 1-28 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/66688
Bogoslovska smotra, 1/1928., str. 33-65 – odgovara str. 29-61 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/66147
Bogoslovska smotra, 2/1928., str. 193-212 – odgovara str. 62-81 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/66168
Bogoslovska smotra, 3/1928., str. 324-351 – odgovara str. 82-109 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/66188
Bogoslovska smotra, 4/1928., str. 485-505 – odgovara str. 110-130 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/66207
Bogoslovska smotra, 1/1929., str. 58-69 – odgovara str. 111-142 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/65522
Bogoslovska smotra, 3/1929., str. 252-64 – odgovara str. 143-155 kod Murus-a https://hrcak.srce.hr/clanak/65943
[4] Denzinger-Schönmetzer, 1530: „Premda nitko ne može biti opravdan ako mu se ne udijele zasluge muke Gospodina našega Isusa Krista…“ – Quamquam enim nemo possit esse iustus, nisi cui merita passionis Domini nostri Iesu Christi… Mi i danas za vrijeme klanjanja nakon himna Divnoj dakle molimo: Bože, koji si u divnom sakramentu ostavio uspomenu muke svoje… (umjesto: muke i uskrsnuća svoga). Sveta Stolica propisuje: memoriale della tua Pasqua:
https://www.vatican.va/news_services/liturgy/libretti/2025/20250622-libretto-corpus-domini.pdf
[5] Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 61: vidi i br. 106.
[6] Rimski misal, vazmeno predslovlje.
[7] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_ddf_doc_20251104_mater-populi-fidelis_it.html
