Red mise: pokajnički čin
Opća uredba Rimskog misala[1] za pokajnički čin kratko veli:
Poslije toga svećenik pozove na pokajnički čin, koji, nakon kratke stanke u tišini, vrši cijela zajednica obrascem opće ispovijedi, a zaključuje ga svećenik odrješenjem, koje nema učinak sakramenta pokore. Nedjeljom, osobito u vazmenome vremenu, umjesto uobičajenoga pokajničkoga čina, katkad se može upriličiti blagoslov i škropljenje vodom u spomen krštenja. (br. 51)
Zašto se naglašava da je „odrješenje“ nakon opće ispovijedi nesakramentalno. Kako je uopće pokajnički čin ušao u red mise?
1. Povijesni pregled
U počecima, kao što je poznato, uopće nije bilo uvodnog dijela mise. Biskup bi ulazio u crkvu, sjeo i dao nalog čitaču da započne čitanje. Svi uvodni dijelovi u određenoj mjeri vuku podrijetlo iz papinske liturgije, kad bi se papa iz svoga sjedišta u Lateranu uputio u koju crkvu slaviti misu. Tom se prigodom formirala procesija koja je imala neke elemente ceremonijala rimskog carskog dvora. Ispred povorke u kojoj je papa s višim crkvenim dostojanstvenicima jahao na konju, išli bi, između ostalih, sedmorica akolita sa svijećama. Liturgijska zbirka Ordines Romani u Ordo I,50 navodi kako je papa prije mise zastao u sabranosti, a Ordo X,12 navodi kako bi se papa prostro (kao danas na Veliki petak) moleći za sebe i za grijehe naroda.[2] Kako se javila molitva za oprost grijeha na početku mise? Valja uzeti u obzir da od početka srednjeg vijeka vjernici nisu aktivno sudjelovali u euharistiji (već zbog same činjenice da nisu znali latinski). Euharistiju su slavili samo klerici, a puk je tek „slušao“. Vjernici su imali toliko strahopoštovanje prema euharistiji, da su se praktički prestali pričešćivati, što je vidljivo i iz toga da je kasnije 1215. godine IV. Lateranski sabor propisao da se vjernici moraju barem jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Svoju nedostojnost su osjećali i svećenici koji su morali svakodnevno slaviti misu i pričešćivati se. Zato se od 10. st. u misu umeću mnogobrojne apologije, tj. molitve za oprost grijeha. Eve samo, primjera radi, jedne apologije iz tzv. Missa Illyrica iz godine 1030. koju je molio svećenik na početku mise:
Primi moju ispovijed, jedina nado mojega spasenja, Gospodine, Bože moj, Isuse Kriste, jer sam sagriješio proždrljivošću, pijanstvom, bludnošću, požudom, žalošću, mrzovoljom, pospanošću, nemarom, srdžbom, žudnjom, zavišću, zlobom, mržnjom, rastresenošću, krivokletstvom, neiskrenošću, lažju, ohološću, lakomislenošću i ohološću. Izbriši sva ta zla koja sam učinio mišlju, riječju i djelom. Ti koji opravdavaš grešne i oživljuješ mrtve opravdaj me i uskrisi me, Gospodine, Bože moj, koji živiš i kraljuješ…[3]
Apologije su dobile na važnosti za vrijeme tzv. tarifne pokore. Vjernici bi ispovijedali grijehe svećeniku i tom prigodom dobivali razmjerno teške i dugotrajne pokore. Zato su se uskoro javile zamjene. Tako se moglo nekome platiti da umjesto grešnika izvrši pokoru ili se mogao dati služiti određeni broj misa kao zamjenu za izvršenje pokore. Npr. umjesto jednogodišnjeg posta, moglo se dati svećeniku (uz određeni stipendij) da slavi 30 misa.[4] Bilo je i onih koji su umrli prije nego što bi izvršili pokoru, pa je rodbina za njih davala služiti mise (to je i bio osnovni razlog da su se redovnici sve više redili za svećenike: trebalo je odslužiti toliko mnoštvo misa!). U tome je kontekstu nastala klasična molitva Ispovijedam se na početku mise. Sve do zadnje reforme 1970. u njoj su se, osim Blažene Djevice Marije (kao i danas), spominjali Mihael Arkanđeo, Ivan Krstitelj te Petar i Pavao. Tu bi molitvu najprije moli svećenik sam za sebe, pri čemu bi poslužitelj rekao „odrješenje“: Smilova ti se svemogući Bog…, a zatim bi služitelj (vjernici) molili tu istu molitvu nakon koje bi svećenik rekao: Smilovao vam se svemogući Bog…[5]
2. Današnje odredbe i mogućnosti
Pokajnički je čin u redu mise na određeni način novina, jer se sve do liturgijske reforme nije naglas kazivao. Unatoč svoje povijesne uvjetovanosti, možemo reći da je on prikladan na početku mise. Sabrani puk je svjestan svoje grešnosti, pa moli oproštenje da bi mogao dostojno slaviti sveta otajstva. S druge strane, bilo bi prikladnije da pokajnički čin bude nakon navještene riječi. Naime, Bog uvijek prvi ima inicijativu, dok mi svoju grešnost i Božju milost najbolje možemo sagledati u svjetlu Božje riječi. U svakom slučaju, ne bi se smjelo pojednostavljeno shvaćati da pokajnički čin čisti lake grijehe jer je sama euharistija sakrament oproštenja grijeha.[6] Osim toga, Opća uredba – kao što smo vidjeli – naglašava da molitva „odrješenja“ nipošto nema sakramentalni karakter.
U obnovljenoj liturgiji nalazimo tri oblika pokajničkog čina. Svaki od njih ima poziv na pokajanje, stanku za osobno razmišljanje, pokajničku molitvu i „odrješenje“. Klasična je molitva Ispovijedam se. Moli je puk zajedno sa svećenikom, a „odrješenje“ se odnosi na sve: Smilovao nam se…
Drugi je oblik kratak i sastoji se od dva retka iz psalama: Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi. Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam. Budući da je kratak, najmanje se upotrebljava, što je šteta.
Treći je oblik liturgijsko-povijesno problematičan. Uz pokorničke zazive dolazi poklik Gospodine, smiluj se. Grčki Kyrie eleison nije imao pokornički značaj, nego hvalbeni, (kao Hosana), tako da bi se Kyrie eleison slobodnije mogao prevesti: Gospodine, ti si Spasitelj, Osloboditelj, budi nam bliz. Nadalje, Kyrie eleison je u starini bio odgovor na zazive vjerničke (sveopću) molitve (tj. molitve vjernika) koja se uzimala nakon čitanja. Kada je, slijedom neobičnih okolnosti ta molitva prebačena prije čitanja, uskoro su se molitveni zazivi izgubili, a ostao je samo poklik Kyrie eleison.[7] Prijevodi na moderne jezike izražavaju samo pokornički karakter: Gospodine, smiluj se, njemački: Herr erbarme dich, talijanski: Signore, pietà. U svakom slučaju, valja imati na pameti kako Misal veli da svećenik, đakon ali i drugi prikladan služitelj mogu kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Dakle, mogu se pripraviti različiti zazivi kojih nema u misalu, te može ih govoriti podesan službenik, ne nužno svećenik ili đakon. Misali nekih drugih naroda (a pogotovo propovjednička pomoćna literatura) donose obilje gotovih obrazaca prilagođenih vremenu i slavlju. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je (osobito za nedjelje) blagoslov vode i škropljenje naroda. Obnovljena liturgija ne želi suviše naglašavati pokajnički vid ovoga dijela, jer se pokajnički čin uvijek ispušta kada se neko drugo slavlje uključuje u misu: krštenje, vjenčanje, časoslov. Važno je to imati u vidu.
Zaključimo. Dobro je koristiti različite oblike pokajničkog čina, osobito bogatstvo mogućnosti onoga s Gospodine, smiluj se. Nadalje, kao i svaki drugi dio mise, u znatnoj mjeri ovisi o predvoditelju koliko će i pokajnički čin biti iskren, sabran i – plodonosan.
[1] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb 2004.
[2] Za povijesni dio usp. J. A. JUNGMANN, Missarum solemnia 1, Wien, 1952., str. 103-106; 386-402; P. BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po Misalu Pavla Šestoga, Zagreb, 1992., str.17-18; A. NOCENT, Il sacramento della penitenza e della riconciliazione, u: A. NOCENT i dr. (prir.), Anamnesis 3/1, Marietti, Genova, 1986., str. 176-177.
[3] PL 138,1311.
[4] Usp. C. VOGEL, Il peccatore e la penitenza nel medioevo, LDC, Torino, 1970., str. 98.
[5] Osim ove molitve i u današnjem se misalu nalazi nekoliko apologija, kao npr. Riječima svetoga evanđelja neka budu izbrisani naši grijesi; I nama, svojim grešnim slugama, koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe (Rimski kanon)…; Gospodine Isuse Kriste neka mi blagovanje presvetog tijela i Krvi ne bude na sud i osudu…
[6] Ostaje, naravno, nauk moralne teologije da, po sebi, ne/savršeno pokajanje oprašta grijehe.
[7] Usp. Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Sveopća molitva Velikog petka, u: Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 2, str. 210-234, ovdje 210-218.
