Utorak, 17 svibnja

Red mise: uvodni obredi


Euharistijsko slavlje (pogotovo nedjeljno) vrhunac je i izvorište svekolikog bogoslužja i života Crkve. Po euharistiji Crkva postaje Crkva, bez euharistije ne bi bilo ni Crkve.[1] Stoga se uvijek iznova vraćamo euharistiji i u proučavanju i u pastoralnom pregalaštvu. Značenje ovoga svetoga slavlja ovako je sažeto u Općoj uredbi Rimskog misala:

U misi ili večeri Gospodnjoj Božji se narod okuplja u jedno, pod predsjedanjem svećenika koji djeluje u osobi Isusa Krista, da proslavi Gospodnji spomenčin ili euharistijsku žrtvu. Stoga za takav mjesni zbor svete Crkve na poseban način vrijedi Kristovo obećanje: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20). U misnome naime slavlju, koje ovjekovječuje žrtvu križa, Krist je stvarno prisutan u samome skupu, sabranome u njegovo ime, u osobi služitelja, u svojoj riječi te supstancijalno i trajno pod euharistijskim prilikama.[2]

Krist je, dakle, u euharistiji prisutan pod euharistijskim prilikama, ali je također prisutan u naviještenoj riječi, u samome skupu te u osobi služitelja. Zato je silno važno da to slavlje bude i sabrano i skladno te – u konačnici – u skladu s odredbama Crkve, jer euharistijsko slavlje jest uvijek slavlje Crkve. Svetinjama treba sveto pristupati. Zato ćemo u nekoliko nastavaka progovoriti o obredu svete mise polazeći od samog Reda mise[3] i Opće uredbe Rimskog misala.[4]


1. Zbor vjernika i osobna priprava


Opća uredba veli: Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonima i poslužiteljima, započne ulazna pjesma (OURM, 47). Valja imati na umu da je već samo sabiranje naroda religiozni čin. To bi se trebalo vidjeti po općem ugođaju, po vanjskom držanju i nutarnjoj sabranosti. Što bi to konkretno moglo značiti?

Crva – prostor sabranosti. Pred ulazom u stare rimske bazilike bio je atrij u čijem je središtu bila fontana. Tu su se vjernici mogli osvježiti i sabrati prije nego što bi unišli u bogoslužni prostor. Naše su seoske crkve redovito smještene u „cintor“, crkveno dvorište koje je ogradom odijeljeno od ulice. Silno je potreban taj međuprostor između svakodnevne vreve i sakralnog prostora i gdje je god moguće potrebno ga je sačuvati.[5] Nadalje, crkva bi trebala biti čista i uredna, sve bi trebalo odisati „plemenitom jednostavnošću“. Treba, dakle, paziti da se ne pretjera sa slikama, kipovima i inim ukrasima.

Uređivanje oltara. Osobitu pažnju treba posvetiti oltaru.[6] Na početku mise na oltaru ili u njegovoj neposrednoj blizini trebaju biti svijeće i križ te cvijeće u skladu s liturgijskim vremenom. Sve ostalo sveto posuđe bi trebalo biti na stoliću sa strane. Sve bi trebalo biti čisto i uredno.

Neposredna priprava za misu. Prije samog početka mise, sve bi trebalo pozivati na sabranost. [7] Neprimjereno je da se neposredno prije mise obavljaju grozničave priprave, dovikivanje, hodanje, traženje knjiga, nota, čitača… Sve se treba pripraviti barem pola sata prije mise: upaliti svijeće, pripraviti knjige, note za orguljaša. Svatko tko ima neku ulogu u slavlju trebao bi to unaprijed znati, pripraviti se i na vrijeme biti na svome mjestu (čitači, zborovođe, orguljaši, pjevači, oni koji prikupljaju darove, itd.). Naravno, nutarnja sabranost i priprava veoma je potrebna i za svećenika. Misal predviđa molitve za svećenika kao pripravu za misu, kao i zahvalne molitve poslije mise. Ukoliko on ne moli baš te molitve, važno je da se ipak molitveno pripravi. U tome je smislu nužno da bude u crkvi barem četvrt sata prije mise…

Točnost. Kada pazimo da misa počne točno na vrijeme, time iskazujemo poštovanje prema otajstvu koje slavimo, ali i prema vjernicima.[8] Danas je to osobito važno. Čak nije dobro često mijenjati ustaljeni raspored misa, jer ljudima treba puno vremena da se naviknu.


2. Ophod i ulazna pjesma


U starini ovoga nije bilo. Augustin svjedoči kako je biskup jednostavno ulazio u crkvu, sjeo, a čitač bi započeo svetopisamsko čitanje. Ulazna pjesma zabilježena je u Rimu negdje u VI. st. Stari je rimski je običaj bio da papa na određene dane sa svojom pratnjom u ophodu odlazi slaviti euharistiju u pojedinim rimskim crkvama. Dok bi pristupao oltaru, pjevali bi se psalmi.

Opća uredba u više navrata tumači:

OURM 47: Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonom i poslužiteljima, započne ulazna pjesma. Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo liturgijskoga vremena ili blagdana i pratiti hod svećenika i poslužiteljâ. 

OURM 48: Tu pjesmu pjeva pjevački zbor naizmjence s pukom ili, na sličan način, pjevač naizmjence s pukom, ili pak cijelu pjesmu pjeva puk ili samo zbor. Može se upotrijebiti bilo antifona sa svojim psalmom iz Graduale romanum ili iz Graduale simplex, bilo neka druga pjesma koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila konferencija biskupâ. Ako se kod ulaska ne pjeva, tada antifonu iz misala govore vjernici ili neki od njih, ili čitač, ili pak sam svećenik, koji ju može prilagoditi na način uvodne riječi (usp. br. 31). 

Ulazne pjesma dakle otvara slavlje, potiče jedinstvo okupljenih, uvodi u otajstvo vremena ili blagdana, te, konačno, prati ophod. Ona bi trebala po svome sadržaju odgovarati liturgijskom vremenu ili blagdanu i trebao bi je barem djelomično pjevati puk.[9]

Smisao svijeća i tamjana. U starini nije bilo svijeća na oltaru, nego bi akoliti u svečanoj procesiji donosili svijeće na dva kraja svetišta. Akoliti bi ih nosili u ophodu s evanđeljem, a kod euharistije bi ih približili oltaru. I danas je moguće tako unositi svijeće. Tamjan može imati više značenja: označava molitve pravednika (Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje), u euharistijskim pobožnostima može označavati počast Bogu, a kađenje svećenika i naroda može značiti počast vjernicima koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga.


3. Pozdrav oltaru


OURM ovako opisuje znakove poštovanja koje službenici iskazuju oltaru tijekom euharistijskog slavlja:

OURM 49: Došavši u prezbiterij svećenik, đakon i poslužitelji dubokim naklonom pozdrave oltar. Zatim svećenik i đakon, u znak poštovanja, poljube oltar[10], a svećenik, ako je zgodno, okadi križ i oltar.

OURM 90: Završni obredi obuhvaćaju: (…) ljubljenje oltara, koje čine svećenik i đakon, a zatim duboki naklon oltaru koji čine svećenik, đakon i ostali služitelji. 

Đakon ljubi oltar zajedno s predsjedateljem i na koncu mise (OURM 90), a koncelebranti samo na početku mise (OURM 251).

Poljubac je od starine izraz poštovanja (ne toliko izraz nježnosti kao danas). Kako to da svećenik poljubi oltar prije nego što pozdravi zajednicu? Oltar je središte okupljene zajednice, on je stol Gospodnji na kojem se slave otajstva, ali iznad svega oltar predstavlja samoga Krista. Krist je onaj koji predsjeda, zato biva prvi pozdravljen.[11]


4. Znak križa


OURM 50: Kad završi pjevanje ulazne pjesme, svećenik se, stojeći kod sjedišta zajedno s cijelim skupom znamenuje znakom križa.

Prigodom liturgijske reforme liturgičari su htjeli dokinuti znak križa na početku mise. On se naime pojavljuje tek u 14. st. U istočnoj tradiciji ga nema. K tome, ako misa započinje ulaznom pjesmom, onda bi znak križa bio određeni povratak unazad. Konačno, uzme li se prvi, trinitarni pozdrav, onda to predstavlja ponavljanje. No, vjerojatno stoga što znak križa uvijek stoji na početku pučkih pobožnosti, Pavao VI. je insistirao da on bude i na početku mise, pa je tako i ostalo.[12]


5. Pozdrav


OURM 50: Zatim svećenik okupljenoj zajednici pozdravom označi da je Gospodin prisutan. Tim se pozdravom i odgovorom naroda očituje otajstvo sabrane Crkve.

Najčešći je pozdrav Gospodin s vama. Naš misal predviđa još dva pozdrava: jedan je dulji, trinitaran: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama, a drugi je pridržan biskupu: Mir vama. Neki drugi misali (npr. talijanski i njemački) predviđaju i druge trinitarne obrasce preuzete iz novozavjetnih poslanica.[13] Pozdrav je od velikog značenja: posvješćuje zajednici da je zapravo Krist koji ih okuplja i oko kojeg se okupljaju. Silno je važno da to svećenik ima na pameti. Svećenik okuplja zajednicu, on je onaj koji prinosi žrtvu i koji se prinosi, svećenik je služitelj koji predsjeda slavljenju toga uzvišenog otajstva. Prema tome, nipošto se ne bi smio steći dojam da bilo tko u misi „nastupa“, i to tako da bi se misno slavlje moglo doživjeti kao show.


6. Uvod u bogoslužje


OURM 50: Pozdravivši narod svećenik, đakon ili služitelj laik može vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana.

Iako je već Tridentski sabor smatrao korisnim kratka tumačenja pojedinih dijelova bogoslužja, tek se poslije 2. Vatikanskog sabora ostvarila ova zamisao. Svećenik, đakon, ali i poslužitelj laik može (po sebi, i ne mora) i to kratko na početku mise uvesti vjernike u bogoslužje dana. Opće uredba, dakle, veli: „Vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana“. Ono što je dulje od 5 minuta nije vrlo kratko. Nadalje, pozdravi uzvanika na početku mise nisu uvođenje u misu dana.


7. Pokajnički čin


Ovaj je dio mise nastao u vrijeme tzv. tarifne pokore (7. st.) kada se davao služiti određeni broj misa kao zamjenu za izvršenje pokore (bilo za žive, bilo za pokojne). Tako su u misne obrasce ušle tzv. apologije, molitve za pokornike da im se oproste grijesi. Danas se priznanjem grijeha vjernici pripravljaju za euharistijsko slavlje. Tri su oblika pokajničkog čina: klasična je molitva Ispovijedam se; zaziv Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi. Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam te, konačno, različiti obrasci koji se zaključuju s Gospodine, smiluj se. Misal veli da svećenik, đakon i drugi podesan služitelj mogu kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Naglašavamo: obnovljena liturgija ne želi isuviše naglašavati pokajnički vid ovoga dijela, što je osobito vidljivo iz ovog trećeg načina. Podsjetimo se: kad se neko drugo slavlje uključuje u misu (npr. krštenje, vjenčanje, časoslov), onda se pokajnički čin ispušta. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je (osobito za nedjelje) blagoslov vode i škropljenje naroda.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.


[1] H. DE LUBAC je preformulirao jednu Augustinovu misao u aksiom: Ecclesia facit eucharistiam, eucharistia facit ecclesiam. Isti aksiom pojavljuje kao naslov u Katekizmu Katoličke crkve, broj 1395.

[2] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2004. (= OURM), br. 27.

[3] Treće tipsko izdanje Rimskog misala (na latinskom) objavljeno je još 2002., a na hrvatskom je objavljena samo već spomenuta OURM, dok na prijevod toga istoga misala iz neobjašnjivih razloga još uvijek čekamo. Ovdje ćemo slijediti OURM, a u Redu mise uvijek ćemo naznačiti ukoliko bude nekih razlika između 2. izdanja (prevedenog na hrvatski 1980.) i 3. tipskog Rimskog misala iz 2002.

[4] Sve ovo što izlažemo uglavnom je sadržano u Redu mise i u OURM. Kada bismo ih pažljivo čitali jednako kao i Red slavljenja pojedinih liturgijskih slavlja (krštenje, vjenčanje, sprovod…) zajedno s odgovarajućim Prethodnim napomenama, puno bi toga po sebi bilo jasno, pa i ovakvi članci ne bi bili potrebni…

[5] Zato je posve krivo micati ogradu koja dijeli ulicu od crkve. Kod gradnje novih crkava, odnosno preuređenja crkvenog prostora  važno je planirati takav „atrij“, tj. predprostor.

[6] Oltar se nipošto ne bi smio pretvoriti u stol za odlaganje liturgijskih potrepština, kako to zna biti u filijalnim crkvama.

[7] Početkom domovinskog rata (1991.) u svim se crkvama prije mise molila krunica za mir i za spas Domovine. To se onda u mnogim crkvama zadržalo i kasnije. To je s jedne strane dobro, jer vjernike „prisiljava“ na molitvu, a s druge strane onemogućava molitvu u tišini…

[8] Posve je neprimjereno da misa kasni je se očekuje neka važna osoba koja kasni…

[9] Liturgijsko bi pjevanje po sebi trebalo u isto vrijeme ispuniti dva uvjeta. S jedne strane trebalo bi tekstom i glazbenim izričajem biti prikladno za liturgiju, a s druge strane, trebao bi sav puk sudjelovati. To dvoje nije lako uvijek pomiriti, pogotovo kada postoji crkveni zbor koji želi izvoditi polifonu glazbu.

[10] Uz poljubac oltaru nije predviđena nikakva molitva: obnovljena liturgija smatra da ovaj znak sam po sebi dovoljno govori.

[11] Pretkoncilska je liturgija naglašavala moći svetaca koji se nalaze u oltaru, tako da je poljubac oltaru imao biti izraz poštovanja prema svecima čije su moći bile u njem pohranjene.

[12] Usp. Annibale BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), CLV, Edizioni liturgiche, Roma, 1983., str. 363.

[13] Vidjet ćemo hoće li se naš novi prijevod usuditi biti drugačiji od tipskog izdanja.