Ponedjeljak, 24 siječnja

Riječ Božja

Riječ Božja prva je od šest propovijedi iz knjige prof. dr. sc. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 1–6 (umnoženo ciklostilom).



Komu je danas stalo do idejnih rasprava i do natezanja filozofa, kojima obiluje povijest čovječanstva? Ni najzanesenijemu športašu XX. stoljeća nije stalo do toga, da lovor-vijencem okruni čelo pobjednika na olimpijskim igrama kao kod starih Grka. Hladno sjećanje na sjene prošlosti! Uostalom, sjećanje na te pobjede ne bi uložilo ni jedan kamičak u kulturnu zgradu našega stoljeća.

U povijesti se odigralo jedno natjecanje, od kojega može crpsti koristi i naše stoljeće. Idejni se dvoboj između Krista i Zloduha spominje, i po njemu se odmjeruje stupanj kulture pojedinaca i čitavih stoljeća. Stupanj se kulture upravo ocjenjuje prema tome, uz kojega od takmaca pristajemo, uz Krista ili uz Zloduha (Matej 4).

Zloduh Krista izaziva, da priskrbi kruha. „Reci, da ovo kamenje postane kruhom.“ Krist je doista bio izgladnio od posta. Ne zaboravimo, da je u obliku čovjeka uzeo na sebe sve, osim grijeha, jer grijeh je izdajstvo prave naravi. Krist je dakle izgladnio od posta, zato je taktika Zloduha potpuno odmjerena. Što je ogladnjelomu prječe od hrane?! Gladan si, Kriste, zašto ne bi posegnuo za tim komadom materije, tako potrebne za život?! Zašto ne bi dokazao svoju stvaralačku moć?

U izazovnim riječima Zloduha naziremo programatsku parolu, geslo, lozinku poklonika materije i tijela. Zloduhov prijedlog prelazi okvire ograničenoga mjesta i vremena. Polazi iz pretpostavke da je tijelo, ta hrana određena za crve, doista najviše biće. Za čovjeka bi, prema tome stajalištu, bilo jedino važno ugađati tjelesnim prohtjevima. Za čovjeka bi najvažniji problem egzistencije bio: pribaviti tijelu hranu, naći mu udobnu duplju za stanovanje, omogućiti mu zabave. „Panem et circenses“ govori poganska civilizacija svih stoljeća.

Kako bismo, po tom nazoru, prosuđivali kulturu? Vrlo jednostavno. Jedna je „kultura“, naime ona tehnička, materijalna civilizacija, kod koje je i opet samo jedno važno: upokoriti elemente prirode; izvabiti kruh odasvud, pa bilo iz ugljena; oteti sunčanim zrakama struju; upregnuti atomsku energiju kao pogonsku silu. Sve, što nije tjelesno, materijalno, vidljivo – ide u iluzije, fatamorgane, tlapnje. Čovjek je prema tome određen za stroj, za polje, za životinjsko iživljavanje. Zašto od njega tražimo više?

Red je na Kristu, da odvrati na ovaj izazov, da vrati Zloduha na navalne pozicije, i mnogo dalje u pozadinu. Podsjeća ga, da je zaboravio, kako su Židovi lutali pustinjom bez hrane i pića, bez materijalnih uvjeta, bez tjelesnih udobnosti, a kako ih je ipak sila s Neba uspješno vodila (Ponovljeni zakon 8, 3). Iz ovoga je argumentiranja jasno da vrjednote duha mogu riješiti problem materijalnih i tjelesnih dobara, ali ne obratno. Koja korist što su ti hambari puni, tijelo sito, ako u duši nosiš pakao, nemir, nezadovoljstvo, sumnju, strah i druge razorne snage nevidljivoga svijeta? Ni hrana ni kesa novca ne može naknaditi doživljenu nezahvalnost, blijedu zavist, crnu mržnju ili nepravdu. Zaključak je dakle Kristov posve opravdan: „Ne živi čovjek samo o kruhu“.

Koja je za čovjeka specifična prva, najpotrebnija hrana? Davno je stari pjesnik zanosno molio: „Tvoja je riječ žižak mojim nogama i svjetlo mojim stazama” (Psalam 119, 105). Krist je to odredio i protegnuo: Čovjek živi kao čovjek, životom dostojnim čovjeka, ako ga vodi svaka riječ, koja izlazi iz usta Božjih. To je riječ istine, i to najprije one najvažnije, istine, istine života. Što je važnije za čovjeka, nego upoznati put u sretnu vječnost? I životinja se hrani, ima svoj stan, zabavlja se, i trči za užitcima. Čovjek, dakle, mora dokazati razliku i uzvišenost nad životinjama, a prva mu je značajka: istina života, isIz pera Jordana Kuničićaina riječi Božjih.

Nemojmo se tužiti, o iscrpljeni lutaoci XX. stoljeća! Tu su nas istinu vječnoga života naučile naše dobre majke i bake. Možemo je čitati na stranicama Svetoga Pisma, koje nam neprestano piše iz daleke domovine naš dobri prijatelj, otac, svemogući Bog. Tu nam je istinu života pokazao živo i uvjerljivo u svom životu i u svom djelovanju sin Marijin, koji se hranio milostinjom dobrih duša, dok nije imao kamo da zakloni glavu, a o zabavama ni govora. Tu nas istinu života uči neprevarljiva učiteljica Crkva, koja je dobila nalog, da je predlaže, tumači i brani. Tu istinu nalazimo potvrđenu na svetokrugu njezina dvadesetstoljetnoga opstanka. Tu istinu možemo donekle pročitati u čitanki prirode, na abecedi zvijezda, u slikama stvorova. Još nešto: tu istinu osjećamo, jer nam poput svjetla sja, ali nas i kao oganj grije, žeže i pali u glasu savjesti, kada nas odvraća od zla, potiče na dobro, nagrađuje i kažnjava. Ako se dakle pokušamo opravdati, doviknut će nam sveti Pavao: „Ne možete imati izgovora!“ (Rimljanima 1, 20).


Kako se ljudi odnose prema istini Života?


Ne čudimo se! Istina je riječi Božje kao sunce, ali i na suncu netko pase svoje oči i veseli se, drugi škilji, jer mu smeta to svjetlo sunca. Ta je istina lijek, ali što je za jednoga lijek, za drugoga može biti otrov. Ona je kao zrcalo, ali zar nije bolje, da neki ne vide svoje grdobe u zrcalu? Usporedite je s liječnikom, ali znajte, da ima paralitičara, koji se ne žele izliječiti, da ne budu primorani napustiti stranputicu, a stupiti na pravi put. Konačno, ta je istina Bog, ali Bog je imao i imat će protivnika. Zato se mogu razumjeti riječi: „Tko je od Boga, riječi Božje sluša, zato vi ne slušate, jer nijeste od Boga“ (Ivan 8, 47).

Promislimo kako je Krist, ta živa Istina, dok je boravio na zemlji, bio vidljiv, imao ipak načelnih protivnika. Neki su ga nezadrživo ljubili, drugi su ga paklenski mrzili. Bilo ih je, bit će ih, koji će predano reći: „S Tobom i u smrt“, ali će ih se naći, koji će tražiti: „Propni ga!“

Neka nas ta razlika ne uznemiruje. Oni, koji su spremni poći za Krista i u smrt, neka nas ne uspavljuju, jer tko zna, ne će li ti isti priznavati malo kasnije i pod prisegom: „Ne poznam toga čovjeka“. Oni pak, koji traže, da se propne, neka nas ne straše, jer i psi katkada laju na mjesec, ali samo je žaliti gubitak energije. Jedni i drugi neka nas ispunjaju nadom, da Krist sa svojim riječima istine ostaje uvijek isti. On uvijek ljubi i svoje protivnike, jer Ga sve duše stoje krvi. On uvijek zove sve, da otvore svoju pamet i svoje srce rosi istine. Bez sumnje je njegovu srcu bilo najteže izgovoriti one presudne riječi svima, koji Njega odbacuju, iako zna, da je On jedini ugaoni kamen čovječje sreće. „Tko padne na taj kamen, razbit će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Matej 21, 44). On danas i uvijek svima upućuje riječi spasenja: „Hodajte, dok imate svijetlo, da vas tama ne obuzme“ (Ivan 12, 35).

Razumljivo, da ih je bilo i da ih ima, koji uopće ne žele čuti riječi, istine života. Oni zatvaraju uši, odvraćaju oči od svijetla. Trg je života pun neupućenih, koji „psuju, što ne znaju“ (Druga Petrova 2, 12). Napadaju kulu predrasuda i neistina, koju su sami sagradili, a smatraju je kulom Kristove nauke. Na trgu života ima prosjaka, koji bježe pred čudotvorcima, da ih ne iscijele, pa da ne budu primorani, kad ozdrave, raditi. Na trgu života ima i zlobnika, koji bježe od svjetla, da se ne vide njihova zločinstva, pa da ih savjest ne počne gristi i upućivati na pravi put (Ivan 3, 19).

A pospanih?! Njima su riječi istine došle do ušiju, ali oni na ušima spavaju. Zloduh međutim ne spava, on grozničavo radi. Zloduh bdije i traži da ukloni riječi istine, da ove ne dopru do čovječjega srca. Nije mu u tom poslu teško, jer se može poslužiti riječima, djelima, primjerima i spisima drugih ljudi. Poslanje je Zloduha u tome, da odvraća duše od Boga. Priča se, da je zloduh, dok je neki čudotvorac propovijedao, palio bližnje kuće, okupljao životinje, upriličivao paklenu galamu, slao kavalire da mame slušateljice, samo da onemogući, da zrna riječi Božje dopru do srca slušatelja.

Ubrojimo i onu „veliku“ ljudsku djecu, koja smatraju, da je i riječ Božje istine kao neka ugodna priča i izmišljanje mašte iz „Tisuću i jedne noći“. Zanima ih riječ Božja, ako ih zabavlja ili ugodno interesira. Slični su onima koji noću mirno spavaju. Probudi ih vesela i ugodna svirka i pjesma s ulice. Otvore prozore, poslušaju, ugodno se razgale, pohvale pjevače, ali odmah poslije zaspe, kao da ništa nije bilo. Zar da bi riječ Božje istine od njih mogla tražiti žrtvu i odricanje?! To bi bila sablazan. Oni bi rado čitali i usvojili riječ Božje istine, ali im se one riječi „ne ukradi“, „ne ubij“, „ne poželi“ i slično čine odveć ozbiljne, odveć teške. Nijesu li ta velika djeca, ti površni tipovi, zbilja djeca stoljeća, kojemu je jedan pisac upisao kao odliku bolest infantilizma?!

Ima i nepristupačnih, zauzetih, uposlenih do grla, u kojima se riječ Božje istine ne može nastaniti. Sva su mjesta njihova srca zauzeta. Njihov su stan zauzeli Bako, Venera, Prijap i drugi kumiri. U takav se stan ne može useliti riječ Božje istine. I Herod je znao za riječi „Non licet“ (Matej 14, 4), ali je kumir strasti bio jači. Ti će moći usvojiti riječi istine pod uvjetom da istjeraju neovlaštene stanare iz stana duše i srca.

Sinovi svjetla! Vi; u kojima je riječ Božja, sjeme vječne životne istine, donosi ploda, podignite svoje glave! Uvidite svoju veličinu! Vi ste sol zemlje! Vi nastavljate djelo Krista, koji je došao da posvjedoči istinu (Ivan 18, 37). Vrijeme je, da: svaki Kristov vjernik bude sijač riječi Božje, kao u zlatno doba kršćanstva. Istina dovodi do svjetla, istina daje snage, istina oslobađa, istina usrećuje.


Je li danas ta riječ Božja moćna?


Kao i uvijek. Uvijek je moćna, djelotvorna, oštrija od svakoga mača, prodire do dna duše (Hebrejima 4, 12). Nema čovjeka, koji bi spriječio njezino prodiranje, ako ona ostvaruje osnovu vječnih odredaba.

Ta je riječ iz ničega sve stvorila. Zaorila je nad bezdanom ništavila i stvari su postale. Ona je vodila izabrani narod pismima i prorocima. S Kristovih je usana okupljala, tješila, ozdravljala, uskrisivala, i kud je prolazio Krist, rušila su se kule neistine i laži. Ona je pozvala apostole, da ostave mreže, polja i druga dobra. Okrutnoga je Saula pretvorila iz vuka u jaganjca” (Djela apostolska 9, 4; 22, 7; 26, 14). Ta je istina, riječ Božja, vatru strasti u grješnici iz Magdale pretvorila u požar čiste ljubavi. Ona je Augustina pjesmom ublažila i obratila. Nije li bila, dovoljna da strese Asiškoga Siromaška, koji je sanjao o viteštvu, te on uvidi, da nije „sluga nad svojim gospodarom“, te ostavi sve i pođe za Gospodarom? Samo jedno pitanje iz njezinih svetih stranica: „Što koristi?“, i privuče Franju Ksaverskoga, da ostavi slasti života, koje su ga mamile. Ta je riječ uvijek bila sposobna, da čovjeka od životinje pretvori u kršćanina i u svetca. Ona je zacrtala stazu jedinstva i našim slavenskim narodima po svetoj braći Ćirilu i Metodu. Ona je okupljala kršćane, ulijevala im snage u svim teškoćama života. I naš je narod dovela do svjetla evanđelja, do časti „predziđa kršćanstva“. O nama bi netko doista mogao reći: „Jaganjci su, rek’ bi tihi, / Što bijahu gorski lavi, / Taka čuda Božja riječ pravi“ (Mažuranić). Možemo dakle zaključiti: svojom riječi, Bože, obnovio si lice zemlje, i danas uvijek obnavljaš u skrovištu duše ljudska srca!

Zar je ta riječ istine zamukla? Reći ćeš: O da mi je čuti Krista! Nije ti potrebito. Prihvati Njegovu nauku i slijedi je. I onda su ga čuli mnogi, ali se nijesu svi obratili. Bi li se ti obratio, da ga čuješ?! Bog je povjerio Jozui, iako je mogao sam učiniti, da zaustavi kretanje planeta. Po Mojsiju je razdijelio more na dvije strane, kao poredanu četu, počasnu stražu. Poslužio se Elijom, da otvori i zatvori nebesa. Ananiji je povjerio, da Pavlu vrati vid duše i tijela. Apostolima je udijelio plamenu snagu, da obrate svijet. Upućuje te na Crkvu, jer „tko vas sluša; mene sluša, tko vas prezire, mene prezire“ (Luka 10, 16).

Pitali su nekoga svetca, što bi on učinio, da se pojavi Krist na gradskom trgu te počne naučavati, a on je odgovorio: Ostao bih i dalje u svojoj sobi, za svojim poslom, jer znam da on ne bi ni jedno slovce svoje nauke opozvao. Nije dakle potrebito čuti Krista, On govori uvijek isto, uvijek glasno, očito i uvjerljivo, Potrebno je nešto drugo: ne stavljati zaprjeke riječima Božje istine, otvoriti dušu i srce i pustiti da padne na dobru zemlju, te da donese ploda.

Ljudi XX. stoljeća, vi, koji se gubite u bespuću, nemiru i očaju! Uzmite malu knjižicu katekizma, ona sadržava riječ Božju, riječ istine. Za nju ljudi i danas umiru. Roditelji! Privijte je na srce svojoj djeci, ostavite im je u baštinu. To je vaša dužnost, vaše pravo. To je vaša osnovna, teška i vrlo odgovorna dužnost.

Kršćani! Evanđelje se sluša stojećke. Tim poštujemo riječ Božju. Dok govori tako uzvišeni Gospodar, treba stajati u „pozoru“. Tim stavom pokazujemo, da smo je spremni provesti u djelo, raznijeti je po zemlji kao evanđeoski tekliči, razotkriti je pred onima, koji se nalaze u tami i sjeni smrtnoj (Luka 1, 79).

Svi bez iznimke: čitajte, slušajte riječ Božju istinu evanđelja, jer je možda koji put pogibeljnije propustiti slušanje riječi Božje, nego li ne pribivati svetoj Misi. Kako ćete vjerovati u otajstvo svete Mise, kako ćete crpsti iz nje ploda, ako ne vjerujete i ne živite od riječi Božje?! I slušajte ponizno, jer samo poniznima se otkrivaju tajne vječnoga života (Matej 11, 25). Slušajte predano, jer riječ Božja dolazi tiho i nenametljivo. Slušajte odlučno, jer ona traži odlučne duše. Na taj ćete način zavrijediti da čujete s usana anđela riječi pohvale: „Blago tebi, što si vjerovala“ (Luka 1, 45). Blago vama, što ste povjerovali i odlučili ispuniti, što riječ Božja naučava.

Imamo li Krista? Dajmo Ga drugima, jer On ima i za nas i za sve druge riječi života vječnoga (Ivan 6, 69).


Jordan Kuničić