Sinoda bez kardinala Müllera, ali s otporom afričkih biskupa
Drugo i ujedno završno zasjedanje Sinode o sinodalnosti (od 2. do 27. listopada 2024.) u punom je jeku, a izvješća o događanjima prilično su uopćena i filtrirana. To je i razumljivo jer su svi sudionici Sinode obvezani papinskom tajnom. Ipak, zanimljivo je primijetiti da je tek 10. listopada u javnost prispjela informacija da kardinal Gerhard Ludwig Müller ne sudjeluje u sinodalnom zasjedanju jer je spriječen zbog zdravstvenih razloga. On je jedini od svih sudionika koji se javno usprotivio sinodalnom smjeru, kako na prošlogodišnjem sazivu, tako i s obzirom na uvodno pokorničko slavlje na kojem su kardinali, prema tekstu koji je sastavio Sveti Otac, ispovijedali u ime svih krštenika izmišljene grijehe.
Da je kardinal Müller odsutan, objavljeno je na nizozemskom portalu Nederlands Dagblad, a iako se on nada skorom povratku, to će ovisiti o njegovom zdravstvenom stanju. Uz to, pitanje je bi li se nakon tolikih izostanaka mogao uključiti u raspravu u onom obimu koji bi htio. Za one vjernike koji smatraju da je smjer Crkve koji nudi Sinoda o sinodalnosti pogrešan, a takvih je, prema nedavno provedenoj anketi, čak 88 %, njegova je odsutnost prilično uznemirujuća. Kako se, naime ni jedan drugi sudionik nije istaknuo kritikom Sinode, bez takve se ocjene stječe dojam da na njoj cvjeta međusobno slušanje i razumijevanje.
Međutim, neki drugi portali svojim objavama barem nam djelomično otkrivaju što se zbiva iza pozornice i pokazuju nam da se za sinodalnim stolovima više vode ozbiljne bitke, nego miroljubivi i bratski razgovori. Dakako, sve ovisi i o samim sustolnicima, jer su oni okupljeni prema unaprijed određenoj shemi, što umanjuje značenje stvarnog raspravljanja. Ipak, kad pokušavamo popabirčiti kratke informacije koje se tu i tamo predstave javnosti, čini nam se da vjernici koji se uzdaju u mudrost i autoritet kardinala Müllera ne trebaju biti previše zabrinuti time što on još nije nazočan na Sinodi.
U tom smislu navodimo samo dva priloga, od kojih je prvi objavljen na američkom portalu National Catholic Reporter (NCR), a drugi na švicarskom kath.ch. Oba portala nazivaju se katoličkima, drugi djeluje čak u ime Rimokatoličke Crkve u Švicarskoj, ali njihove objave ne pokazuju da njeguju učenje Katoličke Crkve, nego gotovo na svakodnevnoj bazi nude priloge kojima promiču ređenje žena i promoviraju rodnu ideologiju. Tako je NCR 10. listopada ponudio prilog dopisnika iz Vatikana – Christophera Whitea – u kojem se navodi kako LGBTQ pitanja, iako su uklonjena iz sinodalne rasprave, pronalaze put kako se nametnuti i unutar i izvan Sinode. Autor teksta podsjeća da je predsjednik Simpozija biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SECAM) i član Vijeća kardinala savjetnika (C 9) Fridolin Ambongo Besungu, prvi dan zasjedanja obavijestio sve sudionike kako se u Africi planira osiguravanje pastoralne pratnje poligamista, a potom navodi da je naredni dan neki drugi delegat gotovo istim argumentima koje je iznio kardinal Ambongo zatražio jednaku pastoralnu pratnju za one koji se izjašnjavaju kao LGBTQ katolici. Opravdavajući takve težnje, dopisnik je istaknuo da je nedaleko od sinodske dvorane, unutar aule Generalne kurije Družbe Isusove, veći broj delegata Sinode sudjelovao u događanju koje je organizirala isusovačka služba Outreach, uz moderiranje oca Jamesa Martina, poznatog promicatelja promjene nauka Crkve o homoseksualnosti, a na kojoj su se sudionicima predstavili LGBTQ katolici iz različitih dijelova svijeta. S obzirom na oba navedena sinodalna interventa – kardinala Ambonga i drugog sudionika – možemo vidjeti koliko je opasno pozivati se na pastoralnu pratnju, jer ona u načelu znači traženje odobravanja takvih stanja. U tom smislu može se zaključiti da naznačene promjene i prema poligamistima i prema LGBTQ katolicima zahtijevaju odustajanje od učenja Katoličke Crkve, ali je pitanje ima li u sinodalnoj dvorani dovoljno sudionika koji će imati odvažnosti takvom rastakanju crkvenog nauka reći: Ne!
Na to pitanje djelomičan odgovor, koji nudi nadu, pruža portal cath.ch u prilogu od 9. listopada, u kojem se navodi da Afrikanci maltretiraju Papu. To se maltretiranje odnosi na tvrdoglavost afričkih delegata (ukupno 67, od toga 43 nad/biskupa), posebno klerika, koji su odlučili i na Sinodi pokazati svoj otpor deklaraciji Fiducia supplicans, a koju su nakon njezina objavljivanja 18. prosinca 2023. odbile prihvatiti gotovo sve biskupske konferencije kontinenta. Time afrički sudionici predstavljaju veliku kočnicu u provedbi onoga što promiče o. James Martin, a dobilo je zeleno svjetlo odobrenjem pape Franje i predstojnika Dikasterija za nauk vjere kardinala Víctora Manuela Fernándeza. Afrički su se biskupi u tom smislu dugo pripremali za sinodalno zasjedanje, a na tjednoj bazi tijekom 14 tjedana, tj. između 6. lipnja i 6. rujna 2024., i čini se da su odlučni oduprijeti se po svaku cijenu promjeni učenja Katoličke Crkve o homoseksualnosti. S obzirom na taj podatak, pretpostavljamo da se prije može govoriti o sinodalnom ratu, nego o međusobnom slušanju i uvažavanju.
Iako i među afričkim delegatima, posebno stranim biskupima sjeverne Afrike, ima onih koji se ne slažu, kako cath.ch u navedenom tekstu s izrugivanjem tumači, s radikaliziranjem Crkve toga kontinenta, ipak možemo pretpostaviti da je glas onih koji se opiru LGBTQ katolicizmu puno snažniji i bit će ga teško ignorirati. Štoviše, budući da je Papa 6. listopada najavio da će 8. prosinca biti kreiran 21 novi kardinal i da je među njima samo jedan Afrikanac – nadbiskup Abidjana Ignace Bessi Dogbo, taj se čin tumači kao kazna tamošnjih biskupa zbog odbacivanja deklaracije Fiducia supplicans. Ta je kazna još uočljivija time što će kardinalom postati Jean-Paul Vesco, francuski, a ne domaći nadbiskup u Alžiru, jedan od ukupno deset (europskih) biskupa sjeverne Afrike koji su podržali deklaraciju Fiducia supplicans. To može samo pojačati odlučnost ostalih biskupa u zahtjevu da se ne ignorira glas jednog kontinenta na kojem ubrzano raste broj katolika i koji daje veliki broj svećeničkih i redovničkih zvanja. U tom svjetlu vjerujemo da će afrički biskupi doista odigrati važnu ulogu u kočenju guranja cijele Crkve u krivovjernom smjeru, a u takvoj atmosferi povratak kardinala Müllera na Sinodu, u bilo kojem trenutku, može se pokazati iznimno važnim.
Ipak, dok to pozdravljamo i nadamo se da Sinoda u svojim zaključcima, pored tolikog protivljenja velikog broja afričkih delegata, neće ponuditi smjernice za promjenu učenja o homoseksualnosti, također i o drugim zastranjenjima, ipak se bojimo hoće li ti isti delegati imati hrabrosti usprotiviti se naznačenom pastoralnom praćenju poligamista. Kardinal Ambongo, ma koliko hvaljen, ne ulijeva nam povjerenje i bojimo se da će iskoristiti svoj položaj predsjednika SECAM-a i još više položaj jednog od 9 kardinala svijeta koji savjetuju Papu, da bi progurao izmjenu učenja Katoličke Crkve o mnogoženstvu, a nismo sigurni da će se u tom slučaju naći dovoljno snažnih glasova među afričkim biskupima koji će i tome reći: Ne!
Razboritost kardinala Müllera i njegov povratak na Sinodu mogao bi u tom smislu zlata vrijediti.
