Srijeda 32. tjedna kroz godinu: Gdje su ona devetorica?
Meditacija uz Evanđelje: Lk 17,11-19
Baka s puno ljubavi, punim srcem nešto učini za svoje unuče, donese mu nešto što je svojim rukama načinila. I što očekuje zauzvrat? Samo to da je unuk ili unuka iskreno zagrli i punim ustima kaže: „Hvala, bako!“ Jednako tako i Isus gleda. Evo. Desetoricu je gubavaca izliječio. Rekao im je neka idu i pokažu se svećenicima i na putu su ozdravili. Prisjetimo se. U ono vrijeme guba je bila neizlječiva bolest koja je malo po malo vodila u smrt, a k tome su ti jadni bolesnici – jer je guba bila zarazna – u doslovnom smislu bili posve isključeni i iz društva i iz svoje obitelji. Biti izliječen od gube! Čudesno! Predivno! I što se događa? Od njih desetorice samo se jedan vratio da zahvali Isusu, a to je bio Samarijanac, za Židove tuđinac i vjerski otpadnik.
Što nam Isus govori ovom zgodom? Naš temeljeni stav pred Bogom jest, odnosno trebao bi biti zahvaljivanje. Jer sve, baš sve je čisti Božji dar: naš život, naša obitelj, naši prijatelji, sve naše sposobnosti, sve što smo u životu ostvarili. I zato, prije bilo kakve molbe koju bismo htjeli Bogu uputiti treba biti molitva hvale. Pogledajmo, uza sve vapaje i molbe Knjiga psalama je prepuna hvale Bogu, kao onaj poznati redak: „Hvalite Gospodina jer je dobar: vječna je ljubav njegova!“ (Ps 136,1).
Zato, zahvaljujmo Gospodinu za tolike darove koje od njega dobivamo, a osobito mu zahvaljujmo što nas čini svojom djecom i dionicima vječnoga života. I zato, hvala Bogu za svaku svetu misu, koja je euharistija – zahvaljivanje Bogu za njegova Sina Isusa Krista koji nas svojom smrću i uskrsnućem čini dionicima svoje nebeske proslave.
