Stiže ekološka Misa – proglašavati zelenu riječ
Predstavljen je novi obrazac Mise pro custodia creationis (za očuvanje stvorenoga), koji će biti pogodan za ideološke porabe Mise i zloporabe. „Stare“ prošnje (rogacijuni)? Previše natražne; bolje je izmisliti nove obrede kako bi se na oltar donio ambijentalizam koji godinama hara Crkvom.
Ideologija u Crkvi napreduje. A osobito povoljno tlo pronašla je u Dikasteriju za bogoštovlje i stegu svetootajstava, čiji je predstojnik i među novim članovima Dikasterija za ustanove posvećena života i družbe apostolskoga života. Dekretom od 8. lipnja 2025., na svetkovinu Duhova, ali objavljenim i predstavljenim tek 3. srpnja 2025. u Tiskovnom uredu Svete Stolice, Lav XIV. odobrio je novi obrazac Mise za očuvanje stvorenoga, koji se sada pridružuje ostalim obrascima misâ „za razne potrebe“ uvrštenima u Rimski misal. Riječ je, dakle, o novom obrascu koji sadržava pjesme, molitve i čitanja, a koji se može rabiti u dane kroz godinu kada nema obvezatnih spomena. Nije obveza, ali jest jedna mogućnost više.
Ipak, nije teško zamisliti kako će taj obrazac uskoro postati najšire rabljen u ideološkom smislu, jer je povod za proglašenje ove nove Mise, riječima kardinala Michaela Czernyja, odgovor „na zahtjeve koje je predložila Laudato si’, a koji su došli iz cijeloga svijeta“. Nije tajna da Franjina okružnica od 24. svibnja 2015. nije samo predstavila Objavu o stvaranju, nego je bila i bogato začinjena klišejima ideološki vođene znanosti, i osporive i osporavane: globalno zagrijavanje, opasnosti ispuštanja ugljičnoga dioksida, suodnos između klimatskih promjena i selilaštva, dobrobiti zelene energije – sve su to teme prisutne u okružnici, a koje nemaju nikakve veze s Objavom, a vrlo malo sa stvarnošću. Crkveno učiteljstvo i bogoslužje ne mogu postati sredstva za kampanje podizanja svijesti o ljudskim vrijednostima, pretpostavljenima ili stvarnima.
Tajnik Dikasterija za bogoštovlje i stegu svetootajstava msgr. Vittorio Francesco Viola zatim je predstavio značenje toga obrasca i komentirao njegove različite dijelove. Pisca ovih redaka posebno je dojmilo spominjanje prosnih dana i kvȃtrā, kao dokaz bliske veze između bogoslužja i stvaranja. To je apsolutno točno, ali onda – pitamo msgr. Violu – zašto ne vratiti obrasce vlastite toj drevnoj liturgijskoj predaji, koji su sada prepušteni oživljavanju „s trenutcima molitve i razmišljanja“ prema slobodnoj ocjeni biskupskih konferencija?
Pitanje je više nego opravdano, jer se ima izrazit osjećaj (da ne rečem sada duboko ukorijenjeno uvjerenje) da je bogoslužje već nekoliko desetljeća talac različitih osjećaja liturgičara koji stvaraju i poništavaju obrasce, više zaokupljeni modom trenutka nego istovrsnim razvojem liturgije. Kvatri i Velike prošnje oduvijek su izražavale posebnu vezu između čovjekova života i stvaranja, usredotočujući se osobito, u odabiru čitanja, na one starozavjetne tekstove koji Izraelcima nalažu da prinose prvine žetve i desetinu Gospodinu Bogu. To prinošenje divno izražava ordo creationis (red stvaranja): s jedne strane, čovjek – bio toga svjestan ili ne – živi od svega što dolazi iz Božje ruke:
„Oči svih u tebe su uprte, Ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo“ (Psalam 145, 15–16).
S druge strane, čovjek je stvoren da bude gospodar stvorenja, da ga obrađuje, čuva i brine se o njemu. To gospodstvo nije apsolutno upravo zato što čovjek dolazi od Boga i, čak i u svom materijalnom životu, ovisi o Stvoritelju, koji daje suncu da izlazi i šalje kišu u pravo vrijeme. Prinos prvina činjenično priznaje Onoga od koga sve dolazi i u čije ime čovjek upravlja stvorenim. Nadalje, prinos prvina izražava da sve stvorenje, uključujući ljudski život, ne samo da dolazi od Boga, nego u Njemu ima svoju konačnu svrhu i svoje najdublje značenje.
Prinos prvina Crkva je zamijenila drugom, jednako važnom praksom: običajem posta i nemrsa. Na svake kvatre tijekom triju dana (srijeda, petak i subota) kršćanin je pozvan obuzdavati iskonsku strast, onu proždrljivosti ili neumjerenosti u jelu i piću, tako da se cijeli njegov odnos s tvarnim stvorenjem, utjelovljen u hrani, vrati u red koji Bog želi. Post i nemrs svladavaju čovjekovu višestruku proždrljivost, koja ga neumoljivo vodi do neuredna iskorištavanja stvorenja, funkcionalna zadovoljavanja svake vrste neumjerena užitka daleko od zdrave trijeznosti. Nije slučajno da se subotom na svake kvatre čita odlomak iz Knjige proroka Daniela (3, 47–51), koji opisuje kako je Anđeo sišao u peć s trojicom mladića, štiteći ih od plamena i darujući im vrlo hladan povjetarac; nakon odlomka slijedi pjesan Blagoslovljen budi, koja blagoslivlja Boga, Gospodara stvaranja. Čovjek koji se pokorava Bogu, koji, poput Daniela i trojice mladića, zna kako se suzdržati od hrane u zemlji progonstva, također postaje, na sliku i priliku Božju, pravi gospodar stvorenoga; oslobođen neumjerene požude, stvaranje za njega postaje poglavito objava Boga koju treba motriti i čuvati, svjetlo koje će mu tada omogućiti da se njime služi krjeposno, a ne po vlastitim hirovima.
Sada je sve to bogoslužno bogatstvo, s odgovarajućim pokorničkim danima, jednostavno potisnuto i povjereno domišljatosti biskupskih konferencija. Rezultat je svima vidljiv. Ali umjesto da se ti obrasci ožive i da se u rimski kalendar ponovo uvedu kvatreni i prosni dani, vraćajući Crkvu stoljetnoj praksi, Dikasterij kojem predsjedava kardinal Roche izmislio je novi, na papiru osmišljen, koji se može koristiti po volji u bilo koje doba godine, bez ikakve veze sa smjenjivanjem godišnjih doba i bez ikakva pokorničkoga obilježja, tako temeljna i odlučujuća u odnosu sa stvorenim. Ambientalistička ideologija s jedne strane i odbojnost prema rimskome obredu prije Pavla VI. s druge strane ostavili su svoj trag, uz onu Rochea i Viole.
Luisella Scrosati
