Stres

Odakle te teme, sumorne i teške o bolesti, bezvoljnosti, nemoći? Zar su čudne u svijetu u kojem živimo u narušenim međudržavnim i ljudskim odnosima, u neizvjesnosti za sutrašnji dan. Nisam liječnik, još manje vrač, čarobnjak koji bi jednim zamahom štapića odnio tuđe nevolje i svoje vlastite. Ja samo razmišljam o onome što me nosi, što vidim.

Ispovijedajući, gledajući, vidim nemali broj ljudi s nutarnjim, emocionalnim ožiljcima. Nije ugodno, osim ako nisi stabilna osoba, nositi neki vidljivi ožiljak na tijelu. On se može prikriti operacijom, odjećom, a neki ga s ponosom nose jer su ga časno zadobili. Unutarnji ožiljci nisu nevidljivi, vide se čim osoba progovori, iz pogleda, držanja, riječi. Oni su emocionalno ranjeni pa se tako postavljaju da ih ne bi netko ponovno ranio. To se očituje u obrambenom stavu, napadom na sve i svakoga. To njihovo bolno iskustvo brani ih, ne samo od onoga tko ih je uvrijedio, nego se postavlja između njih i drugih. To se očituje u nepovjerenju u bilo koga, u pravilu i u Boga.

Nerijetko će takvi Bogu pripisati da je na strani jačih, moćnih, lijepih, zdravih, a Crkvi i svećeništvu da se i ne govori. Gdje su korijeni? Mogu biti u djetinjstvu. Djeca dožive manje ljubavi roditeljske od oca sklona alkoholu, neradu, majke kojoj je sve važnije od obiteljskog ručka i razgovora s djecom, od siromaštva i vječne ogorčenosti koja vlada u obitelji. Negativno iskustvo mu ne da prići drugima, odvaja ga i od Boga kojemu teško može reći molitvom svoje boli kao dobrom Ocu. Očituje se to na krizmanicima kojima je dosadna Misa, molitva, priprema za krizmu. Okrutni roditelji natjerat će dijete i kada odraste da se suprotstavlja svakom autoritetu, vjerskom i državnom.

Jeste li upoznali osobu koja sebe i druge muči neuspjehom a imala je toliko planova, zavišću kad vidi kako to drugima bolje ide, velikim i neostvarenim željama, kad se uspoređuje s drugima? Možda si i ti takva osoba? Koliko emocionalnih ožiljaka imaš? „Duša mi je ranjena“, pjeva pjesnik.

Sjećam se jednog prijatelja koji ima nekoliko bolesti a boji se ići liječniku. Ustvari, nisam siguran da vjeruje da bi mu bilo tko mogao pomoći kao da je njegovo stanje izmaklo kontroli. Iako zna dijagnozu, ponekad je i preuveličava, da bi doživljaj patnje i osamljenosti bio dublji, nema hrabrosti pred liječnikom otvoriti ranu.

Kako mi svećenici, Crkva, možemo pomoći onima koje duša boli od mržnje koju nisu preboljeli, od osvete koju nisu vratili, od zavisti, od grijeha, psovke, pobačaja, pijanstava, lakomislenosti, krađe, osjećaja manje vrijednosti? Sebe ne prihvaćaju, kako će druge. Sebi nalaze stotinu mana, kako neće drugima.

Što bi trebalo? Uputiti ih u Ime Isusovo da isprave pogrešku koju mnogi čine uspoređujući se s drugima, pozitivno i negativno. „Ne idem u Crkvu jer ne ide on/ona. Ne idem jer ovi idu, oni“, ili „… i ja bih trebao biti bogat kao on, snalažljiv, lijep na vlasti, časti“. Što takvome reći? Budi ono što jesi. Što to znači „biti kao drugi“? Tebe Bog voli baš takvog ne zato što si poput drugih, nego zato što si to ti. Kada bismo se tako prihvatili i zavoljeli s pravom na pogreške i da uvijek i nismo u pravu, onda bismo i druge lakše prihvatili kakvi jesu.

Petar nije bio zanesen Isusom kao Ivan, vjeran kao Andrija, ustrajan kao Jakov. On je bio oduševljen s rezervom, zatajio ga je u nevolji, kolebljiv, naprasit a baš njega je Isus izabrao za vođu jer ne gleda lice već srce da se očituje da snaga Crkve nije u ljudima nego u Bogu.

Petar će ožiljak nevjere vjerom izliječiti ustrajno idući za Kristom. Svoj put možeš ispraviti jedino kad hodaš. Što čekaš? Otvori svoje rane Bogu, pođi za njim, ozdravit ćeš u duši a tad će ti tjelesni napori biti lakši.